Ovog ljeta zatekao sam se kako se probijam kroz saobraćaj u užarenim ulicama Marseillea. Na jednom raskršću, prijateljica na suvozačkom mjestu rekla mi je da skrenem desno prema mjestu poznatom po ribljoj čorbi. Međutim, navigacijska aplikacija Waze naložila nam je da nastavimo pravo. Umoran, s Renaultom koji se pretvarao u pokretnu saunu, poslušao sam Waze. Trenutak kasnije zaglavili smo na gradilištu.
Možda trivijalan trenutak. Ali on u sebi sažima možda ključno pitanje našeg doba, u kojem tehnologija dotiče gotovo svaki aspekt naših života: kome više vjerujemo – drugim ljudima i vlastitim instinktima ili mašini?
Njemački filozof Immanuel Kant slavno je definirao prosvjetiteljstvo kao „izlazak čovjeka iz vlastite, samoskrivljene nezrelosti“. Nezrelost je, pisao je, „nesposobnost da se vlastiti razum koristi bez vodstva drugoga“. Stoljećima je taj „drugi“ koji je usmjeravao ljudsku misao i život često bio svećenik, monarh ili feudalni gospodar – oni koji su tvrdili da djeluju kao Božji glas na Zemlji. U nastojanju da shvate prirodne pojave – zašto vulkani eruptiraju, zašto se smjenjuju godišnja doba – ljudi su odgovore tražili u Bogu. U oblikovanju društvenog svijeta, od ekonomije do ljubavi, religija je bila naš vodič.
Ljudi su, tvrdio je Kant, oduvijek imali sposobnost razuma. No nisu uvijek imali hrabrosti da ga koriste. S Američkom, a potom i Francuskom revolucijom, započinjala je nova era: razum će zamijeniti vjeru, a ljudski um, oslobođen autoriteta, postat će motor napretka i moralnijeg svijeta. „Sapere aude!“ – „Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom!“, pozivao je Kant svoje savremenike.
Dvije i po stoljeća kasnije, postavlja se pitanje ne klizimo li tiho natrag u nezrelost. Aplikacija koja nam govori kojim putem da idemo jedno je. No umjetna inteligencija prijeti da postane naš novi „drugi“ – tiha vlast koja usmjerava naše misli i postupke. U opasnosti smo da prepustimo teško stečenu hrabrost da mislimo svojom glavom – i to ovaj put ne bogovima ili kraljevima, nego kodu.
ChatGPT je lansiran prije svega tri godine, a već je jedno globalno istraživanje, objavljeno u aprilu, pokazalo da je 82 posto ispitanika koristilo AI u prethodnih šest mjeseci. Bilo da odlučuju hoće li prekinuti vezu ili za koga glasati, ljudi se obraćaju mašinama po savjet. Prema OpenAI-ju, 73 posto korisničkih upita odnosi se na teme koje nisu vezane za posao. Još intrigantnije od naše ovisnosti o prosudbi AI-ja u svakodnevnom životu jeste ono što se događa kada mu dopustimo da govori umjesto nas. Pisanje je danas među najčešćim upotrebama ChatGPT-a, odmah iza praktičnih zahtjeva poput „uradi sam“ projekata ili savjeta za kuhanje. Američka autorica Joan Didion jednom je rekla: „Pišem isključivo da bih otkrila šta mislim.“ Šta se događa kada prestanemo pisati? Prestajemo li tada i otkrivati?
Zabrinjavajuće je to što neki dokazi sugeriraju da bi odgovor mogao biti potvrdan. Studija Massachusetts Institute of Technologyja koristila je elektroencefalografiju (EEG) kako bi pratila moždanu aktivnost pisaca eseja kojima je bio omogućen pristup AI-ju, pretraživačima poput Googlea ili ničemu od toga. Oni koji su se mogli osloniti na AI pokazali su najnižu kognitivnu aktivnost i teškoće u tačnom citiranju vlastitog rada. Možda najalarmantnije je to što su se tokom nekoliko mjeseci sudionici iz AI grupe sve više lijenili, prepisujući čitave blokove teksta u svoje eseje.
Studija je mala i nesavršena, ali Kant bi prepoznao obrazac. „Lijenost i kukavičluk“, pisao je, „razlozi su zbog kojih tako velik dio ljudi … ostaje u doživotnoj nezrelosti i zbog kojih je drugima tako lako nametnuti se kao njihovi skrbnici. Tako je lako biti nezreo.“
Naravno, privlačnost AI-ja leži u njegovoj praktičnosti. On štedi vrijeme, pošteđuje napora i – što je ključno – nudi novi način da se odgovornost prebaci na drugoga. U svojoj knjizi Bijeg od slobode iz 1941. godine, njemački psihoanalitičar Erich Fromm tvrdio je da se uspon fašizma dijelom može objasniti time što su ljudi radije odustajali od slobode u zamjenu za umirujuću sigurnost podčinjenosti. AI nudi novi način da se odreknemo tereta mišljenja i samostalnog odlučivanja.
Najveća zavodljivost AI-ja leži u tome što on može činiti stvari koje naš um ne može – prebirati po okeanima podataka i obrađivati ih neviđenom brzinom. Sjedio sam u automobilu u Marseilleu i upravo je to bio razlog zašto sam odlučio vjerovati mašini umjesto prijateljici na suvozačkom mjestu (što je ona doživjela kao uvredu). S pristupom svim tim podacima, aplikacija sigurno zna najbolje – ili sam barem tako mislio.
Problem je u tome što je AI crna kutija. On proizvodi znanje, ali ne nužno i dublje ljudsko razumijevanje. Ne znamo zapravo kako AI dolazi do svojih zaključaka – to priznaju čak i programeri. Niti možemo provjeriti njegovo rezoniranje prema jasnim, objektivnim kriterijima. Kada, dakle, slijedimo savjete AI-ja, ne vodimo se razumom. Vraćamo se u sferu vjere. In dubio pro machina: kada ste u nedoumici, vjerujte mašini – to bi moglo postati naše buduće načelo.
AI može biti snažan saveznik ljudima u racionalnom istraživanju. Može nam pomoći da izumimo lijekove, osloboditi nas „besmislenih poslova“ ili obavljanja poreza – zadataka koji zahtijevaju malo razmišljanja i nude malo zadovoljstva. Utoliko bolje. Ali Kant i njegovi savremenici nisu zagovarali razum nasuprot vjeri kako bi ljudi mogli graditi bolje police ili imati više slobodnog vremena. Kritičko mišljenje nije se ticalo samo efikasnosti – ono je bilo praksa slobode i ljudske emancipacije.
Ljudsko mišljenje je neuredno i puno grešaka, ali nas prisiljava na raspravu, sumnju, provjeravanje ideja jednih naspram drugih – i na prepoznavanje granica vlastitog razumijevanja. Ono gradi samopouzdanje, i individualno i kolektivno. Za Kanta, upotreba razuma nikada nije bila samo pitanje znanja; bila je to osnova da ljudi postanu subjekti vlastitih života i da se odupru dominaciji. Radilo se o izgradnji moralne zajednice utemeljene na zajedničkom principu razuma i rasprave, a ne slijepog vjerovanja.
Uz sve koristi koje AI donosi, izazov je sljedeći: kako iskoristiti obećanje nadljudske inteligencije, a da pritom ne potkopamo ljudsko rezoniranje – kamen temeljac prosvjetiteljstva i same liberalne demokratije? To bi moglo biti jedno od ključnih pitanja 21. stoljeća. I to je pitanje koje bi bilo mudro ne delegirati mašini.
