Jedna od njegovih najljepših, najvažnijih, najvećih rečenica glasi: “To je ono što čovjek može da učini za nekog boljeg od sebe: da nastavi u njegovom duhu; mislim da je to zapravo i suština civilizacije.”
Život Brodskog bio je upravo dokaz te teze. Tokom svoje mladosti bio je optužen za “društveni parazitizam” u Lenjingradu. Kada ga je sudija pitao ko ga je priznao za pjesnika, Brodski je odgovorio: „Niko. A ko me je priznao za pripadnika ljudske rase?“ Ta unutrašnja sloboda bila je neodoljiva i opasna.
Njegov odnos prema Bosni i Hercegovini nije bio površan. Ovaj ruski pisac je znao nivo stradanja i patnje kroz koji prolazi Bosna. Njegov odnos prema Bosni i opsadi Sarajeva je bio ličan i prožet je onime što je on nazivao estetska odgovornost.
Za Brodskog, zlo je uvijek bilo, prije svega, pitanje lošeg ukusa. Vjerovao je da čovjek koji čita poeziju teže može ubiti drugog čovjeka, jer poezija razvija nijanse i empatiju. Njegov odlazak u 56. godini ostavio je prazninu u svijetu književnosti, ali njegova misija „nastavljanja u duhu boljih“ ostaje kao zadatak svima nama.
Pjesma Josifa Brodskog o Bosni
Dok žohara gnječite, pijuckate
viski, prepone svoje češkate,
dok ruka oko mašne se trudi,
ginu ljudi.
U gradovima čudnih imena
zgođeni metkom, i sred plamena,
ne znajuć što ih se na smrt osudi,
ginu ljudi.
O uspjehu sportaša dok čitate,
il stigli račun, dok pjevate
čedu svom pjesmu što san nudi,
ginu ljudi.
Pero vremena oštro, krvi žedno,
neće da žrtva i dželat su jedno,
kazaće da zadnja ološ i alaša
vrsta je vaša.
Danas, trideset godina kasnije, njegove riječi nisu samo sjećanje, već upozorenje i putokaz.
