Nermin Duraković je hercegovačko-danski umjetnik čiji radovi su politički angažovani i nerijetko uznemiravaju javnost. Vrijednost njegove umjetnosti u Danskoj je prepoznata, a neki od njegovih radova su izloženi i u Nacionalnoj galeriji u Kopenhagenu. U BiH i regiji je i dalje manje vidljiv, ali sve prisutniji.
Durakovićeva izložba “Naša granica” (10. maja – 24. septembra), koju je u Bihaću organizovao Centar Krak, nedavno je izazvala pravu buru u koju su se uključili i lokalni političari, ali i policija, pokušavajući naći načina da je uklone iz javnog prostora. Duraković kaže da nije iznenađen reakcijama, a ono što se desilo vidi kao dobar osnov za dijalog na temu migracija. Za Novosti govori o svom iskustvu azilanta u Danskoj, politikama Europske unije prema migracijama, angažovanoj umjetnosti i granicama.
Da krenemo od reakcija na izložbu u Bihaću koja je postavljena u maju, ali je početkom septembra iznenada izazvala reakcije nekih političara u tom dijelu BiH, kao i sigurnosnih agencija, što je skoro dovelo do cenzure. Koliko ste iznenađeni ili ne ovakvim razvojem događaja – prvobitnim neprimjećivanjem vrlo upečatljivih postera u gradu, a potom skoro pa histeričnom reakcijom na njih? Šta ona govori o situaciji u BiH?
Izložba u Bihaću pod nazivom “Naša granica” odvijala se u dvije etape. Njen prvi dio prikazan je u okviru WHW Akademije (edukativnog programa zagrebačkog kustoskog kolektiva WHW, op. ur.), koja se održala od 9. do 14. maja ove godine. U tom periodu sam sudjelovao kao gost WHW Akademije i uspio prikazati jedan bilbord u javnom prostoru. Drugi dio izložbe još traje i odvija se od 25. avgusta do 25. septembra.
U tom drugom dijelu koristili smo javne površine: riječ je o jednom bilbordu, tri City Light postera, pet City Light videomonitora i nekoliko reklamnih stubova. Sve te površine nalaze se u javnom prostoru i obraćaju se građanima koji ih svakodnevno susreću. Što se tiče reakcija, naravno da me one ne iznenađuju. Preduslov izlaganja likovne umjetnosti u javnom prostoru jest upravo spremnost na različite reakcije i komentare publike – u ovom slučaju građana, prolaznika i korisnika javnog prostora u Bihaću.
Moram priznati da nisam pratio konkretne reakcije, ali sam upućen u to da je izložba probudila emocije kod određenih političara. To, mislim, može biti dobra osnova za otvaranje dijaloga o ovoj temi kojoj smo dužni posvetiti pažnju. Mislim da ne možemo živjeti u negaciji stvarnosti i efekata migracijske politike. Dužni smo, koliko god to bilo bolno, javno razgovarati o tome. Što se tiče toga šta ovakve reakcije govore o situaciji u BiH, mislim da je migracijska politika u BiH relativno novi pojam – nešto na što država možda nije bila ni politički ni ekonomski spremna, pa je time možda nekritički prihvatila loša rješenja.
To je stanje koje se brzo razvilo nakon ulaska Republike Hrvatske u Evropsku uniju. U tom trenutku BiH je postala ne samo granična zemlja s EU-om nego je i osjetila efekte ograničenja s kojima do tada nije imala iskustva. Međutim, unatoč svemu, BiH ne bi smjela pasti u amneziju kada je riječ o tretmanu migranata i izbjeglica. Izbjegličko iskustvo Bosanaca i Hercegovaca iz ratnih devedesetih definitivno nas obvezuje da se detaljnije odnosimo prema ovom pitanju.
Granična politika EU
U najavi za ovu izložbu radova koji su nastali u proteklih nekoliko godina stoji i da smatrate kako je “izbjeglička granica ogledalo društva koje prihvata koncept granice”. Koliko angažovana umjetnost može da utiče na društvo da počne mijenjati način kako gledaju na neke stvari – u ovom konkretnom slučaju, granicu?
Počnimo redom i razlogom za takvu izjavu. Evropska unija je, prije svega, ekonomska i monetarna unija u kojoj njeni građani imaju fundamentalno pravo na slobodu kretanja i slobodu odabira gdje će živjeti i raditi. Činjenica je da se EU vremenom širi. Ako se fokusiramo na prostor bivše Jugoslavije, znamo da se njena granica tokom posljednjih 20 i nekoliko godina više puta pomjerala. Veliki dio stanovnika bivše države sjeća se poslijeratne kopnene granice sa EU-om, koja se tada nalazila između Republike Austrije i Republike Slovenije.
Mnogi pamte slovensko-austrijske granične prelaze: duge i sporokretne kolone automobila i autobusa, stroge kontrole, nemilosrdan tretman granične policije i slično. Pristupanjem Republike Slovenije EU-u 2004. godine ta se granica premjestila na slovensko-hrvatsku granicu. Nepunih deset godina kasnije, 2013., nakon ulaska Hrvatske u EU, granica se ponovno premjestila – ovog puta na hrvatsko-bosanskohercegovačku granicu. Granicu EU-a možemo okarakterizirati kao granicu koja ograničava svoje susjede jer se ne zasniva na ravnopravnom odnosu moći.
Dobar primjer toga je tretman granične policije koji susrećemo kada putujemo iz BiH prema Hrvatskoj i koji se razlikuje od tretmana koji susrećemo u suprotnom smjeru. To je, naravno, samo “vrh ledenog brijega”, jer je korijen problema granične politike Evropske unije puno dublji. Možemo početi od nadzora graničnih prelaza tehnologijom koja čini te granice gotovo nepremostivima, nasilnog vraćanja izbjeglica, tzv. pushbackova, nehumanog tretmana izbjeglica i migranata koji uspiju premostiti granicu do centara za azilante, te zakonodavstva koje pravo kretanja izbjeglicama i migrantima čini gotovo nepostojećim.
Danski azilski sistem je tokom posljednjih 30 godina postao sve zatvoreniji. Mnoge se izbjeglice deportuju, dok druge žive čak i do 15 godina u azilantskim centrima. Mislim da se desila i promjena paradigme: migracija se više ne smatra odgovornošću “Sjevera”, već problemom “Juga” kojim se “Sjever” finansijski bavi
Granična politika je jedan sistem koji je dizajniran za dehumanizaciju ljudi u bijegu, a sastoji se od njenih izvršitelja (tj. granične policije), fizičke arhitekture (tj. nadzornih granica) i azilskog zakonodavstva. Evropska unija finansira ovu politiku, što čini i mene kao građanina Danske i moje sugrađane širom Evrope finansijerima ovog projekta. Iz tog razloga mislim da je važno da postoji svijest o ovom sistemu i o “Našoj granici”, što je i naslov ove izložbe.
Ako se vratimo na vaše pitanje i moju izjavu da je “izbjeglička granica ogledalo društva koje prihvaća koncept granice”, mislim upravo na stanje stvarnosti unutar EU-a i njenih članica. Dobar dio EU-a zalaže se za tzv. politiku nužnosti, pod kojom se smatra da su nam granice nužne za zaštitu nacionalne homogenosti. Takva politika ne stvara samo fantazmu o zapadnoj Evropi preplavljenoj migrantima i izbjeglicama već stvara i dodatne predrasude o ljudima u bijegu – narativ koji desnica često koristi u svoju korist.
Što se tiče uticaja angažovane umjetnosti na društvo, koliko god to možda naivno zvučalo, ja iskreno imam nadu da umjetnost može potaknuti refleksiju u različitim društvenim kontekstima i ukazati na izazove s kojima se taj kontekst susreće. Mislim i da je umjetnost ograničena i da umjetničke metode ne dopiru duboko do konkretnih društvenih promjena. Ali vjerujem da se angažovana umjetnost može smatrati karikom u lancu drugih znanosti i profesija koje se zalažu za bolje i humanije društvo.
Teme azila, izbjeglištva, granica i tretmana ljudi u pokretu dominiraju vašim radovima. I sami ste bili izbjeglica i azilant, ali prije više od 30 godina, kada ste iz BiH, odnosno Trebinja, stigli u Dansku. Koliko se odnos prema izbjeglicama i azilantima promijenio u tom periodu?
Jako se mnogo toga promijenilo u Danskoj tokom posljednjih 30 godina. Grubo skicirano, Danska je krajem osamdesetih godina imala zatvorene granice. Početkom devedesetih danska je vlada usvojila tzv. Zakon o Jugoslavenima, kojim je izbjeglicama s prostora bivše Jugoslavije dala ekskluzivno pravo da traže azil. Malo više od 18.000 izbjeglica iz bivše Jugoslavije – uglavnom iz Bosne i Hercegovine – došlo je i ostalo u Danskoj.
Koliko je Danska zatvorena po pitanju migracije, svjedoči činjenica da je upravo tih 18.000 ljudi iz bivše Jugoslavije do tada (1993. godine) činilo najveću grupu koju je Danska u jednom navratu primila i zadržala u zemlji. Danski azilski sistem je tokom posljednjih 30 godina postao sve zatvoreniji, od zakonodavstva do uvjeta života. Mnoge izbjeglice se deportuju, dok druge žive i do 10, pa čak i 15 godina u azilantskim centrima, čekajući rješenje svog statusa. Moje osobno mišljenje je da se također desila promjena paradigme: migracija se više ne smatra odgovornošću “Sjevera”, već problemom “Juga” kojim se “Sjever” finansijski bavi. Efekte ove promjene vidimo, upravo, na prokopanoj Plješivici i granici između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Lipa nadomak logora
U jednom od svojih tekstova opisujete azilantske centre kao zone u kojima je ljudski život sveden na nesigurno čekanje, kao mjesto gdje je iskustvo vremena drugačije nego u vanjskom svijetu, opisujete ih kao moderne zatvore. U jednom od radova izloženih u Bihaću u fokusu vam je kamp Lipa koji nazivate logorom. Šta ga čini logorom i zašto su azilantski centri za vas tako negativna mjesta?
Azilantski kampovi su dio prihvatnog smještaja za migrante i izbjeglice koji traže azil ili su u tranzitu. Međutim, njihova stvarna funkcija i uslovi života često se puno razlikuju od zvaničnih opisa. Konkretno, u Danskoj većina azilantskih centara je pod administrativnim vodstvom Crvenog krsta, koji sprovodi zakone o azilantskoj politici, dok vlada određuje uvjete života, uključujući broj kvadratnih metara po izbjeglici/migrantu, pravo na rad, edukaciju i ostala prava – drugim riječima, postoji paralelni sistem koji važi isključivo za azilante.
Kršenje ovih pravila može imati egzistencijalne posljedice za azilante i završiti deportacijom. Mislim da je očigledno da azilantski kampovi nisu samo mjesta privremenog smještaja već sustav koji je dizajniran da ograničava, kontroliše i demotivira migrante za ostanak u zemlji. Kampovi su u većini slučajeva smješteni u ruralnim područjima, dalje od gradova, što njihovim stanarima ograničava pristup urbanim prostorima i interakciju sa lokalnim stanovništvom. Sa druge strane, lokalno stanovništvo nema pristup kampovima niti u uvid u njihove uslove života.
Ako uzmemo primjer bihaćkog kampa Lipa, vidjet ćemo da je građen upravo po istom principu. Lipa je udaljena 27 kilometara od centra Bihaća i podijeljena je u više sekcija, gdje ljudi žive u uskim kontejnerima. Kamp se nalazi na vrhu planine i okružen je šumom, zbog čega je javni prijevoz teško dostupan. Lipa je pod policijskim nadzorom, a fotografisanje i dokumentovanje uvjeta života u kampu je strogo zabranjeno. Kada sve ovo uzmemo u obzir i u to uključimo azilantska prava, mislim da sa pravom možemo reći da je riječ o zatočeništvu unutar jednog sistema koji određuje ljudske sudbine, a nema rok trajanja.
Ne tvrdim da je Lipa koncentracioni logor, ali definitivno se može reći da je riječ o internaciji migranata i izbjeglica i da smo na rubu logorskih uslova. Ovdje bi se nadovezao na izjavu Danila Kiša, koji u jednom svom intervjuu iz 1984. godine definiše logor kao ideološki koncept koji je podignut na nivo institucije. Kiš je, naravno, ovdje govorio o koncentracionim logorima Drugog svjetskog rata.
Ako to prevedemo na azilantske kampove današnjice, usudio bih se povući paralelu i reći da je također riječ o jednom ideološkom konceptu koji je podignut na nivo institucije, a koji se postupno i tiho pokušava normalizirati. Mislim da je jako važno da ne podržimo proces normalizacije nečeg tako nenormalnog. Lipa, kao i drugi azilantski kampovi duž granica tzv. zapadne Evrope, mjesto je dizajnirano za dehumanizaciju života ljudi u bijegu, odnosno izbjeglica i migranata.
Ne tvrdim da je Lipa koncentracioni logor, ali definitivno se može reći da je riječ o internaciji migranata i izbjeglica i da smo na rubu logorskih uslova. Kao i drugi azilantski kampovi duž granica tzv. zapadne Evrope, Lipa je mjesto dizajnirano za dehumanizaciju života ljudi u bijegu, odnosno izbjeglica i migranata
Jedan od vaših radova, “Crni oblak”, crni je balon na kojem piše “Izbjeglice i migranti nisu projekat”. To je jos jedna politička reakcija na tretman izbjeglica danas. Izložba na kojoj ste prvi put pokazali ovaj rad, u Danskoj, bila je u prostoru u Kopenhagenu u kojem su oko zvanica lebdjeli ovi baloni i ove poruke. Kakve su bile reakcije? Recite nam više o ideji iza ovog rada.
O: “Crni oblak” je instalacija koja se sastoji od balona napunjenih helijem, koji su lebdjeli ispod plafona u sklopu međunarodnog seminara posvećenog temi “Šta umjetnost i kultura mogu učiniti po pitanju migracije”. Seminar je održan u Kopenhagenu u vrijeme kada su izbjeglice iz Ukrajine tražile utočište u Danskoj, a danska vlada, kao što je to već bio slučaj s Jugoslavenima 1991., izglasala zakon koji pruža poseban tretman za ukrajinske izbjeglice.
Bio sam pozvan da učestvujem na seminaru, i kao odgovor na tadašnje stanje napravio sam instalaciju “Crni oblak”. Instalacija je lebdjela iznad glava učesnika s dvije poruke: “Izbjeglice i migranti nisu projekat” i “Različit tretman azilanata je naša odgovornost”. Prva poruka ukazuje na to da ljudske sudbine ne smiju biti predmet kulture, već da smo dužni zahtijevati pravnu jednakost, dok se druga poruka odnosi na činjenicu da se radi o dvostrukim standardima, time što ukrajinskim izbjeglicama dodjeljujemo povlašten tretman u odnosu na izbjeglice koje dolaze od drugdje, koje nisu obuhvaćene istim zakonima. Reakcije na rad bile su uglavnom pozitivne. Instalacija je potakla raspravu tokom seminara, a mnogi su me kasnije kontaktirali u vezi ovog rada.
Bavite se političkom, angažovanom umjetnošću od samih početaka svog djelovanja. Zašto je za vas to bitno?
O: Vjerujem da je to način na koji osjećam i doživljavam svijet i društvo u kojem živim. Mnoge od tema kojima sam se bavio tokom posljednjih 20 godina nastale su iz nužde – jer sam ih, na jedan ili drugi način, osjetio nužnima. Riječ je o temama kao što su politika prostora, estetski i vizualni efekti određenih politika. Za mene je umjetnost bitna iz razloga što ona za mene predstavlja prostor slobode i nezavisnog istraživanja i preispitivanja svijeta koji dijelimo.
U vrijeme kada se u Gazi pred našim očima nekažnjeno odvija genocid, šta umjetnik može raditi?
Osobno osjećam nezadovoljstvo samim sobom po pitanju Gaze, pa čak i nedovoljnost sebe kao čovjeka u društvu koje također smatram nedovoljnim. Vjerujem da se veliki dio stanovništva osjeća na isti način. Kada je riječ o genocidu, umjetnički rad, pa i sama umjetnost, postaju nedovoljni. Mislim da je Gaza otvorena rana današnjice koja zahtijeva internacionalnu odgovornost svih onih koji su dio trenutnog genocida.
