Uh, kako samo WARP brzinom pred našim očima nestaju svjetski poreci, navike, ljudski prioriteti… Fudbal nije izuzetak; novac je odavno postao vrhovno božanstvo. Ta priča počela je i ranije, ali se možda prelomila početkom milenija. Meni „zvoni“ 2001. godina: igralo se posljednje kolo Bundeslige. Schalke je pobjedom već završio utakmicu. Međutim, da bi postali prvaci, trebao im je kiks Bayerna u Hamburgu. Prvo je stigla vijest da su Bavarci primili gol u posljednjoj minuti i da je vrijeme isteklo… To je značilo da je Schalke prvak nakon 43 godine! Navijači su istrčali na teren i počelo je veliko slavlje… A onda se na video-zidu stadiona uživo uključuje prenos iz Hamburga, još se igra. I svi su u nevjerici gledali kako Patrick Andersson jedan indirektan slobodan udarac uz pomoć živog zida pretvara u gol – 1:1, ipak je Bayern šampion.
Slavlje Schalkea trajalo je četiri minute i 38 sekundi. „Ne vjerujem više u fudbalskog boga“, rekao je na to Schalkeov menadžer Rudi Assauer i tako najavio kijametski dan za fudbalske romantike i svijet u kojem samo bogati mogu biti fudbalski prvaci.
Oaze fudbalske romantike, ti Zioni, simboli igre, duha i otpora protiv novčanih mašina i matriksa u kojem je ostvareno Assauerovo proročanstvo, ipak postoje. Jedan je upravo Schalke 04. Nije nastao kao neka elitistička priča, nisu ga osnovali ni studenti ni gradska buržoazija, nego dječaci i mladići iz radničkog okruženja, iz istoimenog kvarta, i to u gradu koji je živio od rudarstva i industrije uglja. Identitet kluba kovao se u rudnicima, prašini i smjenama, u životu pod zemljom, u kojem je izlazak na fudbalski stadion bio znak pripadnosti i ljubavi prema zajedničkom sadržiocu.
Ima, kažem, tih klubova koji imaju auru narodnog mita, a još jedan od njih je mostarski Velež. I njega su osnovali radnici. Kad sam već prepričao Schalkeovo prokletstvo protiv Bayerna – a kad smo kod Veleža – kako zaboraviti ono što se desilo u Tuzli 1987. godine. Na stadionu Tušanj, u okviru posljednjeg kola, pobjeda „Rođenih“ donosila je toliko željenu titulu prvaka, a Slobodi su trebali bodovi za opstanak. Semir Guza Tuce dao je gol i Velež je poveo, ali onda je sudija Stjepan Glavina iz Klisa dosudio dva penala za Slobodu – i Velež je ostao bez titule, kao Assauerov Schalke.
I da, nema puno klubova na dunjaluku koji mogu ispasti u drugu ili treću ligu a da svejedno uvijek igraju u Ligi prvaka – u srcima i glavama navijača. To su Schalke 04 i Velež. Die Unzerbrechlichen! – nesalomljivi, rekli bi Nijemci. A takav je i novi igrač kluba iz Gelzenkirchena – Edin Džeko. Kako od 1904. i 1922. pa do danas, Schalke i Velež su simboli trajanja, otpornosti i identiteta. Džeko kao da je pronašao klub u kojem će, poput Nea Andersona, razbiti matriks, vratiti Schalke u Bundesligu i tako zaokružiti legendu.
A tu, u srcu Ruhra, pod Veltins-Arenom, teče pivovod, podsjetnik da ovaj klub uvijek živi između mita i stvarnosti, gdje se igračke legende rađaju ne samo zbog svojih vještina nego i zbog svog karaktera. Tu se plava boja nosi s ponosom. Pod tim grbom je na golu stajao Enver Marić, u napadu je bio nesalomljivi Klaus Fischer, pa danski borbeni baletan Ebbe Sand, softver na sredini Olaf Thon, tu je i veliki Raul otpjevao labuđi pjev, pa jarani Mesut Özil (koji je kao junior tu igrao) i Sejo Kolašinac, koji je kasnije po Londonu ganjao razbojnike… Ima taj Schalke nešto u sebi što ga čini neuništivim, a tu sad dolazi velik, iskusan čovjek koji na leđima nosi karijeru kao što rudari nose svoj alat – pažljivo, s dostojanstvom i pripadnošću ekipi. Džeko i Schalke su savršeni jedno za drugo: oboje su uporni, borbeni, izdržljivi i otporni.
Samo mitski klubovi mogu ispasti u drugu ligu, mogu ih i na najbrutalniji način protjerati s rođenog stadiona, ali ih se ne može uništiti jer vrijede više od novca, vještačkih tvorevina i ideoloških kreatura. Mislim, kada se pogleda na proroka s početka teksta, Rudija Assauera s kubanskom cigarom u ustima, mene mozak vuče na legendarnog Jolu Musu, Veležovog direktora koji je živio za Mostar i njegov zaštitni sportski simbol. Ne znam kako zaključiti priču o Schalkeu i Džeki a da se ne vratim u vremena kada su se klubovi vodili srcem i vjerom u neuništivost duha. U vakat kada su se klubovi osnivali da nahrane gladne, a ne da osvajaju titule. Klubovi za koje navijaju oni koji razumiju da je padanje dio puta, ali ustajanje ono što ih definira kao nesalomljive. Baš kakav je i igrač Edin Džeko.
