Foto: bih.iom.int
Već odavno javni prostor je prihvatio diskurs govora mržnje kao normativ u verbalnim raspravljanjima koja završavaju uvredama kako u online tako i u fizičkom prostoru. Oni koji ovakav govor prakticiraju nemaju želje niti mogućnosti da razumiju suprotna stajališta, a društvena grupa koja je možda i najčešće izložena govoru mržnje su ljudi u pokretu. Od upotrebe fizičkog nasilja pa sve do verbalnih napada i zabrana ulaska u trgovine i druge objekte ovi ljudi prošli su kroz cijelu lepezu neugodnosti na ulicama bosanskohercegovačkih gradova.
Biti osoba u pokretu podrazumijeva biti građaninom drugog reda i u uređenim državama, dok u zemljama koje nemaju institucionalni okvir i društveni plan djelovanja o ovom pitanju imati status ovakve osobe podrazumijeva preživljavanje i borbu s vjetrenjačama. Cijela situacija dobija dodatnu težinu ako na sve ovo dodamo govor mržnje koji ovim ljudima upućuju policajci, državni službenici, trgovkinje, zaštitari zaposleni u trgovinama, kondukteri u autobusima i ko zna koje sve druge osobe s ulice. Kako u domaćim tako i u stranim medijima mogli smo pročitati na stotine slučajeva i fizičkog nasilja kojem su bile izložene ove osobe, a nerijetko su i pojedini mediji direktno ili indirektno poticali na nešto ovakvo.
S druge strane, postoji i jedan drugačiji svijet koji egzistira paralelno pored ovog, a međusobno su povezani samo fizičkim prostorom. U njega svrstavamo ljude i organizacije koje rade na razvijanju novih mogućnosti za osobe u pokretu. Nažalost, ne možemo reći da ih je mnogo.
Integracijski centar „Intergreat“, koji se nalazi u Sarajevu, s radom je počeo još tokom pandemije i kao svoj osnovni cilj postavio je obezbjeđivanje sigurnog mjesta za boravak i edukaciju, podršku u zapošljavanju, integraciju u bosanskohercegovačko društvo, učenje bosanskog jezika svim osobama u pokretu čija je trenutna ili trajna stanica Bosna i Hercegovina. Pored navedenog, aktivni su i na polju obezbjeđivanja stanova, kao i potrebne pomoći u traženju azila i sličnih usluga s kojima se izbjeglice uglavnom suočavaju.
Foto: Intergreat / Kurs bosanskog jezika
Kao i kod drugih organizacija civilnog društva, i „Intergreat“ se suočio s finansijskom nesigurnošću, koja je sastavni dio njihovog rada.
„Kada je riječ o finansiranju naše organizacije, bitno je istaći da ne postoji stabilan i kontinuiran izvor primanja, što nam uveliko otežava rad i djelovanje, ali unatoč tome uspjeli smo pomoći mnogim osobama koje su zatražile našu pomoć“, ističe Sanela Lepirica, direktorica integracijskog centra „Intergreat“.
„Intergreat“ je organizacija koja u svom sastavu ima kako domaće i strane volontere, kulturnog medijatora, učitelja bosanskog jezika i advokaticu, koja je bila od velike pomoći kada je riječ o pravnoj borbi za prava osoba u pokretu.
Foto: Intergreat / Večernja druženja
„Osobe koje dolaze u naš centar imaju različite zahtjeve. Nekima od njih kojima smo pomogli pružena je asistencija zubara i optičara, različit nivo medicinske pomoći, pomoć u pronalasku posla, mjesta za življenje itd.“, navodi Sanela.
Sociološki gledano, ako posmatramo odnos između osoba u pokretu, integracijskih centara i države u koju se žele integrirati, očigledna je obostrana korist koja je teorijski lako ostvariva. Osobe koje pokažu želju da se integriraju u društvo kao što je naše imaju interes koji se ogleda u poboljšanju životnih uvjeta, dok bi, s druge strane, nedostatak radne snage u Bosni i Hercegovini i naš društveni interes trebao biti u stvaranju povoljnih uvjeta u kojima će se osobe u pokretu moći ostvariti i postati vezivno tkivo bosanskohercegovačkog društva.
Ipak, realnost je drugačija. Vlast u Bosni i Hercegovini ne samo da ne pokazuje smisao za ovakvim potezima nego i doprinosi širenju netrpeljivosti prema osobama u pokretu tako što ostaje nijema na sva moguća verbalna maltretiranja i fizičke napade na ove ljude. S druge strane, Evropska unija nije pokazala ništa drugačije lice iako je itekako svjesna šta se dešava na njenim granicama, pa i unutar njih.
Slučaj koji ćemo obraditi u nastavku klasičan je rezultat nebrige i s jedne i s druge strane.
Primjer Mohameda Ali Lamarija
Mohamed Ali Lamari ima 27 godina i dolazi iz Alžira. Trenutno živi u Sarajevu, a Alžir je napustio sada već davne 2018. godine. Uzimajući u obzir da je većinu vremena provodio s našim ljudima, trebalo mu je samo šest mjeseci da nauči bosanski jezik. Jedan je od korisnika „Intergreat“ centra i ovdje je dobio svu neophodnu njegu, koja uključuje smještaj, hranu, odjeću, lijekove i višemjesečne fizioterapije koje su bile neophodne nakon operacije.
Na naše pitanje o pojedinostima koje su Mohameda dovele do operacione sale, ispričao nam je sljedeće:
„Nakon trećeg pokušaja prelaska granice nekako sam uspio doći do Slovenije. Slovenska policija me tada deportira nazad u Hrvatsku, gdje nas je hrvatska policija zadržala jednu noć te nas deportirala nazad u Bosnu i Hercegovinu blizu mjesta Glinica. Bio sam u grupi sa oko 15 Afganistanaca koje nisam poznavao i bio sam jedini Alžirac. Policija me tada brutalno udarala po cijelom tijelu, nakon čega gubim svijest. Došao sam sebi u bolnici u Zagrebu (ne znam ime bolnice), gdje mi medicinska sestra govori da sam bio u nesvijesti tri dana. Čim sam se probudio, dva policajca koja su stajala pokraj mene povela su me sa sobom“, govori Mohamed.
Iako je tražio nalaze i dokumente iz bolnice, nije ih dobio unatoč tome što mu je zdravlje bilo itekako ugroženo.
„U invalidskim kolicima i bolničkoj pidžami izveli su me iz bolnice i strpali u policijski kombi te me ponovo odveli u Glinicu. Tada su mi rekli da idem nazad u Bosnu, ali ja nisam mogao da hodam jer su me toliko povrijedili. Koljeno mi je bilo slomljeno, tu je bilo oko 15 policajaca i svi su imali crna odijela i maske, i nisam vidio nikakva obilježja“, nastavlja Mohamed.
Kada im je po drugi put rekao da ne može da hoda jer je povrijeđen, dva policajca su ga uhvatila za noge i ruke i bacili u rijeku. Prilikom pada povrijedio je i obje ruke i tada nije ni znao da su mu obje slomljene. Kada je nekako izašao na bosansku stranu, jedan stariji bračni par mu je pružio pomoć i primio ga u svoju kuću, nakon čega su ga odveli u bolnicu u Veliku Kladušu, te na kraju u bihaćku bolnicu, gdje su mu fiksirali koljeno i stavili gips na obje ruke.
„Nakon ovoga premjestili su me u kamp Miral u Velikoj Kladuši, gdje sam ostao dva mjeseca. Nisu mi ponudili nikakvu dalju medicinsku pomoć i rekli su mi da moram ići u Sarajevo u kamp kako bi me nastavili liječiti. Tada su mi skinuli gips s ruku te me prevezli u Sarajevo u februaru, kada sam dobio i policijski papir. U Sarajevu sam ostao nekoliko dana, te sam se opet vratio za Bihać i tamo sam proveo dva do tri mjeseca u jednom hostelu“, govori Mohamed.
Foto: Intergreat / Mohamed u bolnici
Nakon ovakvog iskustva Mohamed odlazi u Tuzlu, gdje ostaje sljedeće četiri godine. U Tuzli je tražio pomoć od svih mogućih organizacija, ali jedina opcija koja mu je odgovarala bila je da se vrati u Sarajevo i da bude u kampu. Mohamed nije htio boraviti u kampu zbog raznih problema koji se vežu za taj kamp, gužve i tadašnje situacije sa Covid pandemijom.
Povrede koje je imao na svom tijelu uključuju povrede glave, noge i slomljene ruke nakon bacanja u rijeku. Na koljenu su mu bili istrgani ligamenti i slomljen meniskus, na glavi ima ožiljke od udaranja, a na lijevoj strani tijela ima i tragove, tj. podljeve krvi, koji ni danas nisu nestali. Ruke i laktovi nemaju tu vitalnost koju su imale prije povrede i vidljivo je da su srasle nepravilno.
Bitno je istaći da Mohameda ni u jednoj bolnici u Tuzli nisu htjeli operisati i liječiti jer nije imao dokumente, koje mu je uzela hrvatska policija, a nijedna organizacija u Tuzli mu nije ponudila pomoć u svemu ovome. „Intergreat“ centar mu je pomogao u raznim aspektima, od pomoći prije operacije pa sve do danas kada je već u znatno boljem zdravstvenom stanju.
Foto: Intergreat / Mohamed nakon oporavka
Pored iskustva direktnog nasilja, Mohamed je redovno iskusio rasizam i govor mržnje:
„Često sam čuo pitanja o tome kako imam novu garderobu i pitanja otkud mi ta garderoba ako sam imigrant. Te sam situacije imao u Tuzli, a sjećam se i jedne situacije s policijom u Banovićima kada su nas zaustavili na ulici i odvezli u stanicu jer su tražili nekog Alžirca koji je napravio krivično djelo. Tad mi je jedan policajac rekao da treba uzeti automatsku pušku i sve imigrante pobiti“, govori Mohamed.
Iako je teško zamisliti neko gore iskustvo od ovog koje je imao Mohamed, on uprkos tome ima ljubav za Bosnu i ljude u njoj.
Rješenje imigracijske krize u Bosni i Hercegovini
Borba protiv govora mržnje svakako da treba imati jedan institucionalni okvir koji će joj se suprotstaviti, uz koherentne pristupe svih organa vlasti, institucija, medija, nevladinih organizacija i institucija Evropske unije prije svega. Ipak, trenutno se čini da je nešto ovakvo još uvijek samo misaona imenica i da smo daleko od takvog pristupa govoru mržnje i nasilju koje proizlazi iz njega.
Nakon odlaska stotina hiljada obrazovanih i radno sposobnih ljudi u strane zemlje, Bosna i Hercegovina se suočava s nedostatkom radne snage, što za rezultat ima otežano poslovanje mnogih kompanija i obrta. S druge strane, u našoj zemlji trenutno se nalazi veliki broj osoba iz Afrike i s Bliskog istoka koje bi rado popunile ove pozicije ako bi vlade na svim razinama ovu mogućnost uvidjele kao jedan od prioriteta za našu ekonomiju.
Sigurno je da bi se ovim potezom riješio problem ovih ljudi, kao i problem s kojim se suočavaju mnogi vlasnici kompanija.
Hitno mijenjanje zakona o tražiteljima azila samo je početni korak dugog puta na koji je neophodno krenuti.
