Foto: Dragan Vikić i Mustafa Hajrulahović Talijan
Zato je posebno bolno kad upravo oni koji su nekad branili ideju slobode sada traže njeno gušenje.
Koordinacija boračkih udruženja Armije Republike Bosne i Hercegovine pozvala je na uklanjanje predstave „Šestorica protiv Turske“ sa repertoara Narodnog pozorišta Sarajevo, tvrdeći da vrijeđa „prijateljsku Tursku“ i širi „propagandu“. U tom zahtjevu, međutim, nije bilo ni tragova slobodarske vatre kojom se Armija RBiH nekada zaklinjala da brani sve ljude, sve misli i sve riječi koje ne ugrožavaju drugog čovjeka.
Šta je sloboda?
Sloboda nije pravo da budemo glasni samo kada nam odgovara. Sloboda je pravo da neko govori i ono što nas boli. Sloboda je prostor za propitivanje, sumnju, satiru, ironiju. Ona je temelj svih temelja: bez nje, ne postoji ni država, ni društvo, ni umjetnost.
Sarajevo, koje su granatirali i gađali zbog toga što nije htjelo da klekne, znalo je šta znači sloboda. U to isto opkoljeno Sarajevo dolazili su glumci, pjesnici, slikari. Pisali su se romani pod svijećama, igrale predstave pod opsadom, novine su štampane na papiru koji je mogao poslužiti i za grijanje. Jer umjetnost je bila oblik otpora, riječ je bila oružje dostojanstva.
Šta je umjetnost?
Umjetnost je jezik istine, bez obzira koliko bolna bila. Ona je prostor slobode u kojem društvo ogleda vlastito lice, i u kojem se pita: ko smo, šta smo i kuda idemo? Umjetnost nije uljepšavanje stvarnosti nego njeno razotkrivanje. Ona smije biti neugodna, uznemirujuća, hrabra. Umjetnost je suština svakog slobodnog društva. Ako je ugušimo, gušimo vlastitu savjest.
I šta su bili borci za slobodu, ako ne branitelji te ideje?
Niko ne može osporiti hrabrost boraca Armije BiH. Ali hrabrost nije samo junaštvo na liniji — to je i spremnost da kažeš: neću biti neprijatelj slobode, čak i kad se ne slažem s njenim oblikom.
Ako danas tražimo da se predstava ukloni jer je „neprikladna“, šta ćemo tražiti sutra? Da se zabrane knjige? Kolumne? Umjetničke slike? Neka nova generacija će pitati: čemu su se to onda borili naši očevi?
Boriti se za državu, a protiv njene slobode, isto je kao voljeti kuću, a gasiti svjetlo u njoj.
Narodno pozorište Sarajevo i reditelj Dino Mustafić nisu učinili ništa drugo do ono što bi se i od njih očekivalo: da brane scenu od ideološke stege. Da brane pravo da umjetnost govori ono što nije lako čuti. I hvala im na tome. Hvala što nisu poklekli pred pritiskom. Jer, kako je rekao jedan pjesnik: „Bez umjetnosti, istina je slijepa. Bez slobode — nijema.“
Nije sloboda usluga koju dajemo samo prijateljima. Ona je obaveza koju imamo prema budućnosti. A borci za slobodu, ako su istinski borci, nikada ne smiju stati na njenu suprotnu stranu.
Večerašnji dolazak na predstavu nije samo čin gledanja gledanja pozorišta, to je čin otpora, čin vjernosti slobodi i čin odbrane Sarajeva.
