‘Krasznahorkai je veliki epski pisac u srednjoeuropskoj tradiciji koja se proteže od Kafke do Thomasa Bernharda, a karakterizira ga apsurdizam i groteskni eksces. Ali njegovo gudalo ima više žica, a on također gleda prema Istoku usvajajući kontemplativniji, fino kalibrirani ton’, dodali su iz Švedske kraljevske akademije.
Nobelova nagrada za književnost, najutjecajnije i najkomentiranije priznanje u svijetu pisane riječi, dodjeljuje se od 1901. godine, a svake jeseni izaziva intenzivne rasprave o značenju književnosti danas, od pitanja kanona i reprezentacije do odnosa umjetnosti i politike.
Rođen u Gyuli u Mađarskoj 1954., Krasznahorkai je na književnu scenu stupio debitantskim romanom ‘Sátántangó’ iz 1985., sumornim i hipnotičkim prikazom propadajuće ruralne zajednice. Roman će gotovo tri desetljeća kasnije, 2013. godine, osvojiti nagradu za najbolju prevedenu knjigu na engleski jezik.
Često opisivan kao postmodernistički, Krasznahorkai je poznat po svojim dugim, vijugavim rečenicama, distopijskim i melankoličnim temama te vrsti neumoljivog intenziteta koji je kritičare naveo da ga uspoređuju s Gogoljem, Melvilleom i Kafkom. Sátántangó je slavno adaptirao u sedmosatni film redatelj Béla Tarr, s kojim Krasznahorkai ima dugogodišnje kreativno partnerstvo.
Krasznahorkaijevu karijeru oblikovala su putovanja koliko i jezik. Komunističku Mađarsku prvi je put napustio 1987. godine, provevši godinu dana u Zapadnom Berlinu radi stipendije, a kasnije je inspiraciju crpio iz Istočne Azije – posebno Mongolije i Kine.
Dok je radio na romanu Rat i rat, putovao je po Europi i neko vrijeme živio u stanu Allena Ginsberga u New Yorku, opisujući podršku legendarnog beat pjesnika kao ključnu za dovršetak romana.
Susan Sontag nazvala ga je „suvremenim mađarskim majstorom apokalipse“, dok je W. G. Sebald pohvalio univerzalnost njegove vizije. Godine 2015. Krasznahorkai je postao prvi mađarski pisac koji je osvojio nagradu Man Booker International.
