Ali kakva je to porodica danas?
Asim Sarajlić, bivši capo regime, više nije među odabranima. Nestao je iz kadra kao statist u lošem nastavku filma. Onaj kadar kad ti je jasno da je budžet manji, da se glumci ne pojavljuju zbog moralnih razloga ili istražnih radnji. Drugi su promijenili dresove, neki su završili u zatvoru, a neki u efikasnijim klijentelističkim porodicama. Porodica danas vjeruje još samo Halidu Genjcu i duhu Sebije. Ostali su na provjeri lojalnosti. Svako jutro ispred centrale stranke izgleda kao scena iz Boardwalk E…
Iako se SDA, poput starih zadruga, okrenula nazad prema desnom biračkom tijelu, to tijelo je sve više u fazi gangrene: jedan dio je amputirao Efendić, drugi je još zaljubljen u Dinu Konakovića, treći – možda najtužniji – sjedi kod kuće i piše komentare pod pseudonimima na Facebooku Avaza. Ipak, povratak porodice nije nemoguć. Čak je i vjerovatan. Ali ne više kao imperija – već kao relikvija. Kao muzejski eksponat jednog vremena kad su parole bile važnije od rezultata, a nacionalni interes privatna firma…
Jer budimo realni – opozicija je izgubila igru u drugom poluvremenu. Trojka se razbila kao bosanski brak: bez suza, bez poštovanja i bez ikakvog dogovora oko djece, tj. glasača. NiP i Naša stranka dijele lajkiće kao da se stvarnost može filtrirati i poništiti uz #transparentnost.
Pobjedu u narativu odnijele su perjanice DF-a. Komšić, kao stari šampion velikih riječi, zna kako reći „nacionalni interes“ tako da zazvuči kao „pravda“. Ali to je stara škola – škola Harisa Silajdžića: „sto posto BiH“, bez promila stvarnosti. DF se ne vraća zato što je moćan, već zato što zna da sve što je trulo može biti i ukrašeno.
I evo nas sada u novoj sezoni „Porodice“, gdje je svaki lik poznat, svaka replika već napisana, a zaplet predvidljiv. Seka se sprema za revanš – da konačno otjera one doktore koji su preživjeli prvi mandat. Bakir, poput Don Corleonea u poznim godinama, daje izjave koje zvuče kao da su napisane u snu, na sedativima. A oko njih, omča kontinuiteta: vlast ničega, produžena vlast ništavila, vladavina sistema u kojem svi gube, a samo se arhiva SDA smije.
Jer ovdje vlast ne dolazi zato što si sposoban, već zato što je publika zaboravila prethodnu sezonu. Ili još gore – misli da će repriza biti bolja.
Za taj mogući povratak SDA neće biti krivi glasači – već svi oni koji su mislili da se politika vodi selfijima i lajkovima. Oni koji nisu znali šta znači Grabovica danas, kao simbol potonuća, kao poruka da oni koji ne upozore – postaju saučesnici. Oni koji su šutjeli dok su novi lideri sipali fraze, a stari pravili planove za povratak.
Jer politika, kako nas uči Kum, nema veze s osjećajima. Nema veze ni s istinom. Ima veze s lojalnošću, s organizacijom i s onim trenutkom kad znaš da dolaze po tebe, i da su već u dvorištu.
Zato, nova sezona je tu. The Family Returns. Možda ne s istom moći. Možda ne s istim resursima. Ali s istom namjerom – da nastavi tamo gdje je stala. Jer u Bosni vlast ne pada. Ona se pauzira. I onda se, uz fanfare i obećanja o stadu, vraća – kao da nikada nije ni otišla.
