Nema tržišne utakmice bez jasnih i strogih pravila

Povezani članci

• Biden protiv Tuđmana
• VIKTOR IVANČIĆ: APARATOM NA APARAT
• Vesna Pešić: Gužva pred odlazak u Brisel
• Bumbarov let
• IQ 90 – formula održive gluposti
• Sram me zvati se muškarcem u Hrvatskoj

Kada se u državu polažu prevelika ili iracionalna očekivanja, ona postaje nesposobna ispunjavati i temeljne obveze.

Piše: Vuk Perišić

Manjkavost rasprave o ulozi države u ekonomiji – liberalizam ili državni intervencionizam – jest da zanemaruje one državne nadležnosti koje su nesporne ili bi takve trebale biti. Naime, uloga države u uređivanju ekonomije tek je derivacija njenih izvornih i temeljnih ovlasti i nadležnosti.

Najsažetija – i ideoloških konotacija lišena – definicija države jest da je riječ o ustanovi ili organizaciji koja na određenom području posjeduje monopol na upotrebu fizičke prisile. Iskustvo je pokazalo da je taj monopol manje zlo od sveopćeg i anarhičnog nasilja na koga je prije više od tri stoljeća upozoravao Thomas Hobbes. Načelo manjeg zla, možda i nužnog zla, sadržano je u samom biću države. U svakodnevici se njen monopol prisile ogleda tako da država, i samo država, ima pravo provoditi uhićenja i ovrhe. Samo ona ima pravo propisivati, izricati i izvršavati krivične sankcije. Posegne li za tim netko drugi bit će optužen za otmicu, samovlast ili, u najgorem slučaju, za oružanu pobunu.

Jasno, moderne i demokratske države same sebe ograničavaju u načinima, sredstvima i metodama kojima će provoditi taj monopol. Ta su ograničenja derivirana (u užem smislu) iz načela zaštite ljudskog dostojanstva u kaznenom ili ovršnom postupku ili (u širem smislu) iz demokratskih i humanističkih načela moderne civilizacije.

Temeljne državne dužnosti

Konfliktnost, ili potencijalna konfliktnost, imanentna je svim društvenim i međuljudskim odnosima i tu konfliktnost država mora svesti na najmanju moguću mjeru. U prvom redu tako što će propisati koja su ponašanja zabranjena i što će na svako zabranjeno ponašanje reagirati krivičnim progonom.

Kada zadovolji taj minimum – dakle kad zajamči sigurnost života i tjelesnog integriteta – država je dužna urediti i zaštititi stvarna i obvezna prava. To je temeljni pravni okvir svake ekonomije, neovisno od toga je li aktualna vlast konkretne države sklona liberalizmu ili intervencionizmu. Ekonomija, u pravnom smislu, nije ništa drugo nego raspolaganje vlasništvom (stvarno pravo) i sklapanje ugovora (obvezno pravo). Zaštita stvarnih i obveznih prava ogleda se – osim u njihovom zakonskom uređivanju – u zakonitom, urednom i učinkovitom funkcioniranju zemljišnoknjižne (“gruntovnica”) i drugih registarskih službi i stavljanju građanima (i pravnim osobama) na raspolaganje sudbene vlasti od koje će moći tražiti zaštitu kad drže da im je povrijeđeno neko osobno ili imovinsko pravo. Bezbrojne su i situacije u kojima građani i privredni subjekti neka prava ostvaruju neposredno u odnosu s državom i tada im na raspolaganju treba stajati brza i nekorumpirana administracija.

Primjerice, poduzetniku koji je kupio zemljište država mora zajamčiti učinkovitu gruntovnicu u koju će brzo i lako moći upisati to vlasništvo, kao i dobar privredni registar gdje će (opet) brzo i lako upisati svoje poduzeće. Dužna mu je zajamčiti i dobru administraciju koja će mu izdati građevinsku dozvolu za tvornicu koju na tom zemljištu namjerava izgraditi. Jednom kada taj poduzetnik počne poslovati mora mu biti dostupno učinkovito pravosuđe kojem će se obratiti ako mu je neki poslovni partner ostao dužan. Obvezu države da ne postavlja birokratske prepreke priključivanju na vodovodnu i električnu mrežu ne treba ni spominjati, kao ni radno zakonodavstvo koje će olakšati zapošljavanje, ali i raskidanje radnog odnosa, te svakako i jednostavne porezne propise.

Ove ovlaš skicirane obveze države spadaju u elementarni minimum bez kojih ne mogu funkcionirati ni društvo ni ekonomija. Tek nakon što država u potpunosti zadovolji taj minimum moguća je i suvisla rasprava o tome treba li imati veći ili manji upliv na ekonomiju, treba li ubirati veće ili manje poreze, treba li, i u kojoj mjeri, biti socijalna i kako treba tragati za ravnotežom između privatnog i općeg dobra. Dakako, moderna civilizacija je pred državu stavila i dodatne obveze poput organizacije školstva i zaštite zdravlja, ali valja imati na umu da država ne može ispunjavati te prosvjetiteljske i moralne obveze ukoliko se prethodno nije etablirala kao faktor koji je nasilje (u najširem smislu, jer i neplaćanje dugova je svojevrsno nasilje) na pravno uređeni način sveo na minimum, ukratko, ako nije ispunila svoju fundamentalnu svrhu.

Neke pristaše državnog intervencionizma imaju naivnu predodžbu da je tržište nešto anarhično i kaotično, da je “džungla” u kojoj nedužni stradavaju od profitnih grabežljivaca. Ono zasigurno gdjegod i jest takvo, ali ne zbog nedostatka državnog intervencionizma ili pomahnitalog “neoliberalizma” – naprotiv – nego zato što država ne vrši svoje temeljne funkcije, zato što je iznevjerila svoju definiciju ili je (najčešće) potrošila ljudske i materijalne resurse na neku kratkoročnu političku iluziju. Bez postojanja jasnih i strogih pravila i bez primjene tih pravila nije moguće igrati nijednu, pa ni tržišnu utakmicu. Tržište, trgovina, bilo kakvo poslovanje, pa ni upravljanje automobilom nisu mogući u anarhiji i u situaciji kada se ne mogu predvidjeti tuđe ponašanje ili posljedice vlastitog ponašanja. Čak je i ilegalno tržište, primjerice tržište narkotika, regulirano nekim internim pravilima kakva su zavjera šutnje (omertà) ili brutalne ali predvidive kazne za neposluh ili prijevaru. Neovisno od velike ponude i potražnje taj zločinački business ne bi bio tako tragično unosan i učinkovit da nije reguliran pravilima kojih su svi sudionici vrlo dobro svjesni.

Hrvatski državni nesporazum

U Hrvatskoj su i ispunjavanje elementarnih državnih obveza i rasprava o ulozi države, blago rečeno, u distorziji. S jedne strane, država se doživljava emotivno kao da se njena svrha iscrpljuje u golom postojanju ili uspjesima nogometne reprezentacije, a s druge, državi se postavljaju nerealni i nerazumni zahtjevi kao sili sposobnoj i dužnoj da riješi sve (ekonomske) probleme i to ad hoc, dok istodobno Republika Hrvatska ne ispunjava svoju temeljnu svrhu i ne pruža građanima, napose privrednim subjektima, potrebnu razinu pravne sigurnosti. Da je država zatajila ne poriče ni politička elita – i vlast i opozicija – kada njeni predstavnici govore o “neučinkovitom pravosuđu” i “administrativnim preprekama”. Kada se u državu polažu prevelika ili iracionalna očekivanja, ona postaje nesposobna ispunjavati i temeljne obveze.

Situaciju svakako ne olakšava nepostojanje liberalne tradicije koja bi ublažila prevelika očekivanja ili preveliko povjerenje u državu i uspostavila ravnotežu između liberalnog i intervencionističkog modela i njihovo periodično smjenjivanje na vlasti. Golema društvena i intelektualna, pa i emotivna energija iscrpljuje se na rasprave o državnim investicijama, o “razvojnim” proračunima, o socijalnoj pravdi ili subvencijama, dakle o državnim funkcijama koje su po svojoj naravi zapravo fakultativne. One nisu fakultativne zato što su nepotrebne ili nevažne nego zato što postoje državne funkcije koje imaju viši prioritet, koje čine samu suštinu države i nesporna su – ako hoćete i državotvorna – obveza vlasti, a to su, u uvodu skicirana jamstva reda, mira, sigurnosti i ljudskih prava, ukratko, postojanje temeljnih pravila igre i nekoga tko će se brinuti za primjenu tih pravila i sankcionirati njihovo kršenje.

Jednostavno rečeno, rasprava o socijalnoj pravdi ili “moralnoj obvezi” ili “nacionalnom interesu” da se subvencionira ova ili ona privredna grana u državi koja posjeduje golemu i neučinkovitu administraciju i nepouzdano i sporo (katkad i nestručno) pravosuđe podsjeća na raspravu o zavjesama u kući kojoj su tek izgrađeni temelji i to loši temelji, ili je – budimo dobrohotni – tek postavljen krov koji prokišnjava.

Jednom, kada budu sanirani temelji i krov, može se do mile volje raspravljati o tome kakvi i koliki trebaju biti porezi, kako i do koje mjere će država intervenirati u ekonomsku politiku i do koje mjere i na koji način će biti socijalna, jer da bi bila socijalna – ali i demokratska – prethodno mora biti pravna, a država koja pokušava biti socijalna a da pritom nije pravna, obična je prijevara koja na dulji rok ne može opstati. Država ne može djelovati kao organizacija koja promiče više dobro (ulaganje u kulturu) ukoliko zanemaruje svoje biće koje je proizišlo iz načela manjeg zla (sudstvo koje sprječava ili sanira konflikte). Dok se energija i vrijeme – ali i fiskalni novac – troše na nešto što spada u (uvjetno rečeno i bez marksističkih konotacija) “nadgradnju” državnih funkcija, samo se odgađa i otežava dovođenje u red njenih “bazičnih” dužnosti. U raspravama o tome treba li ulagati u infrastrukturu i koliko treba ulagati u suprastrukturu zaboravljena je struktura.Najvidljivija posljedica takvog stanja je neprivlačnost zemlje investicijskom kapitalu, dok je opća intelektualna i moralna konfuzija oko poimanja svrhe i suštine države dugoročno neusporedivo opasnija.

Država i krizni management

Konfliktnost i društvena opasnost koje u sebi kriju neplaćeni dug, razbojnička krađa, korumpirani službenik ili zemljišnoknjižni spor su redovne situacije koje ne bi trebale predstavljati izazov budući da zbog njihovog sprječavanja ili sankcioniranja država i postoji. No, time se ne iscrpljuju njena svrha i njena uloga. Država je nezamjenjiva u izvanrednim situacijama kakve su potresi, poplave, veliki požari, epidemije. Samo država sa svojim resursima i svojim ovlastima može osigurati krizni management kakav nameće prirodna katastrofa. U krajnjoj liniji, samo vojska – kao utjelovljenje državnog monopola na prisilu – u određenom trenutku može zauzeti određeni komunikacijski pravac da bi spriječila kretanje ljudi iz ugroženog područja ili u njega, ili da bi osigurala evakuaciju i – nažalost, ali to je ultima ratio – pritom mora biti spremna i upotrijebiti oružje.
Iskustvo posljednjeg desetljeća, od uragana Katrina, preko incidenta u Fukušimi, do učestalih (zabrinjavajuće učestalih)poplava u Srednjoj Europi kazuje da će potreba za državnim djelovanjem biti sve češća, kako u palijativnoj zaštiti od nesreća tako i u njihovoj prevenciji.

Zanemarimo za potrebe ove rasprave vjerojatnost da su klimatske nepogode posljedica efekta staklenika i zadržimo se na primjeru srednjoeuropskih poplava. Da su Laba, Vltava i Dunav pokazivali takav rušilački potencijal u doba kada su nastajali Dresden, Prag i Budimpešta, ti gradovi ne bi ni nastali. Osnivanje i razvitak gradova temeljilo se na dugogodišnjem iskustvu, nikad na slučaju ili riskantnom pokušaju. Najnovija, pak, iskustva kazuju da su se klimatski uvjeti promijenili i da nešto treba poduzeti sa srednjoeuropskim rijekama ili će podrumi i podzemne željeznice u njihovoj blizini biti poplavljeni svakoga proljeća. Ta potreba, zapravo nužda, simbolički, i ne samo simbolički, zatvara nekoliko povijesnih krugova.

Ponavlja li se povijest?

Prve države nastale su u dolinama velikih rijeka jer se s pothvatom kroćenja Nila, Eufrata i Tigrisa mogla nositi samo organizacija s čvrstom i stalnom hijerarhijskom strukturom koja je uspostavila monopol prisile. Ta se pouka danas zrcali u razlivenom Dunavu. Europske rijeke postale su prijetnja koju treba krotiti, a ukrotiti ih može samo organizacija koja na raspolaganju ima goleme resurse i suverene ovlasti. U suprotnom, srednja, možda i čitava Europa, više neće biti ugodno mjesto za život.

To je pothvat kojem nacionalne države nisu dorasle, ni po prirodi stvari, ni po svojim ograničenim resursima. Priroda je slijepa za državne granice. Problem je takve naravi da ga treba rješavati kao cjelinu i sveobuhvatno, od izvora do ušća. Pred Europskom unijom, koja je nastala u strahu od novog europskog rata, stoji novi izazov. Samo Unija je organizacijski, tehnološki i financijski sposobna nositi se sa zadaćom takve, kontinentalne magnitude. Možda će u kroćenju neprijateljski raspoložene prirode Unija pronaći novi smisao i svrhu. Možda će je hitnost te zadaće preobraziti u suverenu federaciju prije nego rasprava o fiskalnoj uniji. Konačno, europska civilizacija je nastala zbog umjerene klime i optimalnih geografskih uvjeta. Europa mora pokušati sačuvati svoj ishodišni, najvrjedniji resurs.

Čini se da Europi usred Velike recesije prijeti (ili joj se smiješi) New Deal. Možda je vodostaj Dunava i Labe došao do one metaforičke i doslovne točke nakon koje bi Europa trebala početi razmišljati o nečemu nalik američkom Tennessee Valley Authority. Osnivanjem te federalne korporacije Roosevelt je tridesetih godina, osim što je otvorio desetke tisuća radnih mjesta, uspostavio sustav zaštite od poplava, proizvodnje energije, riječne plovidbe i melioracije koji obuhvaća golemo područje od sedam američkih saveznih država. Dok Keynesovi sljedbenici već na samu sličnu pomisao otvaraju šampanjac, treba ih podsjetiti da Tennessee Valley Authority (ili njen europski ekvivalent koji bi upravljao europskim vodama) nije vrijednost po sebi nego samo još jedan Leviathan koji je manje zlo od poplave, malarije i uništenih gradova. Možda će taj višak mutne vode raspravu između pristaša štednje i deficitarnih budžeta koji će poticati konjunkturu, učiniti izlišnom. Ako ni zbog čega ono zato što su štete već tolike da bi se ulaganja u prevenciju brzo isplatila.

Ustava i ustav

Država je iznimno korisna ustanova ako se njome, kao i sa svakim alatom, rukuje na ispravan način i ako se bavi samo onim poslovima u kojima je nezamjenjiva i, nadasve, ako je demokratski mehanizmi primoravaju da u tim okvirima i ostane. Prisiliti državu da se bavi onime zbog čega i postoji višestruko je korisno. Tako, s jedne strane, jačaju demokracija, vladavina prava i pravna sigurnost, a s druge, državi su postavljene jasne prepreke koje ne smije prekoračiti kako bi društveni spontanitet i građanske slobode ostavila netaknutima. Kada država postane predmet nacionalističkog obožavanja svodi se na neupotrebljivi mit kome je oteto racionalno ishodište. Ako se njene nadležnosti šire preko dopustivih granica društvo trpi dvostruki gubitak: nastupa intervencionistička (možda i autoritarna) poplava i, kao u svakoj poplavi, voda je otrovna za piće i opasna za plovidbu, međutim, ako ostaje ustavljena u dobro uređenom koritu, korist od države može biti neprocjenjiva.

Nesumnjivo je da će sve izvjesniji klimatski i ekološki poremećaji pred državu stavljati nove izazove, drugim riječima, nove ovlasti. Kako sačuvati prostor slobode i udobnosti kojem prijeti priroda i kojem će neizbježno zaprijetiti i država ne bi li nas spasila od prirode? Princip je isti iako se doima kao banalna igra riječi. Nije slučajno, a zapravo je poetično u svojoj slikovitosti, da je naš izraz za konstituciju izveden iz mehanizma za obuzdavanje nabujale vode.

Banka.hr