Sredinom januara 1944., dok je sokacima još odijecala tuga za poginulima od savezničkog bombardovanja, u ruševinama ranjene kasabe, kad su, kao nikad ranije, Porto Hendek prekrili snjegovi, a sa oluka visile ledenice maltene do prozora, steglo se srce, zatreptala je duša naše junakinje. Naime, Mari Kopilješi, saradnici, balisti i komunisti (kako kada i kako kome!), Ljoradin, vlasnik agencije LOJD, donio je iz Skadra pismo i paketić za Meri Davidovu. U čudu, drhtavim prstima, djevojka je primila dvije pošiljke. Zelenkasti koverat, na njemu čitko ispisano njeno ranije ime Dafina Montiljo, na poleđini pisma pečat: u sredini dvoglavi orao, kružnicom se nazire BALLI KOMBËTAR-Shqipëria Shqiptarëve. I paket omotan voštanim papirom, svezan kanapom, a preko čvora i crvenog voska, u masnom žigu otisak: davidova zvijezda.
Otrčala je u svoj sobičak stežući na prsima darove. Prevedeno na crnogorski jezik pismo glasi: “Poštovana Gospođice! Dobrom voljom gospodina Ljoradina, oficira Nacionalnog fronta za okrug Porto Hendeka, šaljem paket koga sam iz ruku tvog oca preuzeo prije nego je dušu predao nebesima. Zavjetovan sam da pošiljka mora stići do tebe. Albanci zavjete i datu riječ poštuju. Tvoj otac, David Montiljo, nedugo prije nego je sa mirom promijenio život 18 decembra, nama drag čovjek, čuvan je od svakog zla u široj porodici bratstva Ndrekaj – dobrotom je zaslužio da ga njegujemo. Sahranjen je, po svojoj želji bez sveštenika, uz zidić pred ulazom napuštenog katoličkog groblja iznad sela Tropoja. Pred smrt je zatražio (mi smo tome udovoljili), da mu nad humkom postavimo obrađenu kamenu ploču bez imena i broja, ali sa uklesanom davidovom zvijezdom. Ja sam uz humku posadio dva čempresa koji dobro rastu: jedan njemu za pokoj duši, drugi tebi za zdravlje.Tvoj otac je, uz prisustvo najstarije glave u selu, predao meni paket koga primaš, i testament (prilažem ti ga uz pismo: pečatiran je u Skadru našim simbolom), da tebi na uživanje pripadne rodna kuća. Dućan u Paruci pripada Nacionalnom frontu, štavionicu uz Bojanu spalili su komunisti, a mobilijar u vašoj kući je pokraden; u njoj je sada smješten naš vojni biro. Ako se vratiš, nakon uspostave vlasti Nacionalnog komiteta slobodne Albanije, volja tvog oca će se poštovati. Pozdravlja te Seljatin Ndrekaj. U Skadru, petog januara 1944.“
Meri Davidova tada plače, i pažljivo, kao da otvara udarnu iglu iz mine, prstima odmiče papir, driješi kanap. U paketu nalazi prsten od bjelog zlata i ogrlicu sa biserima svoje pokojne majke, zlatnu tabakeru oca Davida, srebrni talisman s likom Judite, narukvicu od ćilibarskih kuglica, žutu maramu od svile, u kožnoj kesici dvadeset dukata sa likom kralja Ameda Zogua, i još deset velikih zlatnika sa ugraviranim likom Franje Josifa. Djevojka ne može zaustaviti plač: sabija glavu pod jastuk, udara pesnicama po postelji, skupljena kao embrion čàmi u sobi do sive mrkline. Udavljeno sunce na pučini, kroz zavjesu prozora, grȕva posljednjim bljeskom po njenom podbuhlom licu.
Vješta gazdarica kupleraja je (pomenusmo već), igrala tokom okupacije dvostruku igru špijuna, Bivajući posebno agilna nakon oslobođenja. Njoj je „narodna vlast“, aprila 1946, zbog „posebnih zasluga“ koje je davala nekim prvoborcima, koji bi dolazili da se istresu nad siroticama kupleraja, dozvoljen dalji rad. Tako piše u Rješenju o radu „zanatske radionice Vila golub“. Ispod Starog grada, kraj hamama, nalazio se i kupleraj Bidina S. U tu javnu kuću prvenstveno su ulazili okupatorski vojnici i oficiri balista; tom kupleraju komunistička vlast zabranila je dalji rad.
(Fukarluk i surovost nekih rukovodilaca iz redova ondašnje nove vlasti nad jadnicama iz „Vile golub“, pored ostalih gadosti koje su ti manipulanti vršili sve vrijeme svog vučjeg života, dok im se moglo, a moglo im se do smrti, traje kao mučna uspomena u sjećanju nekih stanovnika Porto Hendeka, od kojih se i doznalo za mnoge prljavštine tobožnjih komunista. Ako dugo traje pomen, znači: toga je i bilo. Pisac o ogavnosti tih bijednika neće više trošiti pero, iako se otrovni trag analfabetskih ideologa rastezao, poput puževe sluzi, od dna do vrha jedne bezobzirne vlasti, u jednoj inače dobro zamišljenoj državi. Koja će propasti neslavno, kad njeni preostali vodioci, poput obijesnih volova krenu bjesnilom da lome torove. Ima takvih zemalja, kao što ima i takvih gubavaca u njima, mnogo ih je na svijetu, sve crnjem, sve neljudskijem. Replikanti, birokratski klonovi, pristigli iz pakla, robovi svog karaktera, spodobe bez duše, bića koja se nikad neće upitati: što znači biti čovjek? Takvima, prirodom ljudskog zla, smrti nema. Pravednici, rijetki ostaci veličanstvenih revolucionara narodnooslobodilačke borbe, neka i dalje čekaju da im svane, tješeći se slijepim obećanjima kako i nevinima trebaju dobri advokati.)
(iz rukopisa romana LAVIRINTI VALDINOSA)
