Irfan Horozović, jedan najpolivalentnijih bosanskohercegovačkih pisaca, otišao je tiho i skromno, ostavivši iza sebe grandioznu, jedinstvenu i neponovljivu poetiku. Njegovo stvaralaštvo, razgranato između poezije, proze, drame, filozofskog promišljanja i gotovo naučničke preciznosti, oblikovalo je jedan od najsloženijih i najprepoznatljivijih književnih univerzuma u našoj književnosti. Puno bi se moglo napisati o piscu koji je uvijek bio ispred svoga vremena, istovremeno, predvodeći bosanskohercegovačke fantastičare, hrvatske borgesovce i bivajući uzorom za srpske estetičare. Bio je duh epohe. Jednom prilikom u intervju prisjetio se dvije, sada već anegdote. Još u toku studija na Odsjeku za komparativnu književnost, u Zagrebu je kružilo mišljenje da je Horozović bio ispred Borgesa, ispisao je sve bitno prije nego što je Borges uopće bio preveden, pa su se pitali je li Borges čitao Horozovića, jer Horozović nije mogao čitati dotad „nepostojećeg“ Borgesa. Druga anegdota govori još više: starac u tramvaju mu je prišao i pitao kako je moguće biti u saglasju s velikim Gastonom Bachelardom, kojemu je za prostore kuće, podrume, sanjarske tavane, zakutke i svemire mogao biti paradigma.
U 50 godina književnog stvaralaštva, u više od 40 knjiga, Horozović je praveći distancu od mimetičkog prikazivanja stvarnosti, odabirući kao oponent figuru prepoznavanja, koja je, zasigurno, u određenim sekvencama i patent njegovoga stvaralaštva, potvrdio tumačenje Hansa-Georga Gadamera da je užitak u oponašanju ustvari užitak u prepoznavanju te da je cijela postmodernistička kultura nova povijesna kultura mimeze i prepoznavanja. Po tome je veliki mimezis ustvari anagronizam teksta na kojemu je Horozović zasnovao cijeli opus opirući se dotadašnjim ustaljenim književnim postupcima, kreirajući i preobraćujući ih u nove. Jednostavno, Horozović je pisac kojem je književnost egzistencija, nikako ne u onome materijalnom smislu, nego duhovnom.
U tom kontekstu, Horozovićev pripovjedački duh uvijek je djelovao na raskršću: između mašte i dokumenta, historije i intime, stvarnog i oniričkog. Njegovi romani i priče nisu samo književni tekstovi, oni su unutrašnji i unutarnji pejzaži, prostori slojevitih značenja, mjesta gdje se riječ pretače u trag, a trag u naraciju o čovjeku i njegovoj sudbini. U njegovom opusu fantastično živi uz realno, a identitet se ispituje kroz rasap, nostalgiju i stalno vraćanje sebi. Malo koji pisac je s tolikom snagom spajao vidljivo i potisnuto, individualno i kolektivno, ličnu sudbinu i historijske pukotine vremena. Stoga je Horozović bio pisac transformacije: od fantastične proze prve faze, preko postmodernih eksperimenata, te potresnog, angažiranog svjedočenja o progonu, egzilu i moralnom slomu vremena do postmodernističkih fragmentarnih proza i neomodernističkih misli, koje su uobličavale sve prethodno. U svemu tome ostao je dosljedan svom osnovnom uvjerenju: da književnost nije samo umjetnost pripovijedanja, nego način da se sačuva ono što povijest pokušava izbrisati. Njegovo stvaralaštvo oblikovalo je jedan od najsloženijih i najprepoznatljivijih književnih univerzuma u našoj književnosti, iznoseći pripovjedački duh na raskršću: između mašte i dokumenta, historije i intime, stvarnog i oniričkog. Njegovi romani i priče nisu samo tekstovi; oni su unutrašnji pejzaži, prostori u kojima riječ postaje trag, a trag svjedočanstvo o svemu što čovjek jest. Tako je Horozović spajao vidljivo i potisnuto, lični glas i kolektivnu ranu, pretvarajući svaku priču u finu mrežu značenja, koja nadilaze vrijeme i prostor. Ne dozvoljavajući mašti da u potpunosti vodi, kontrolišući je historijskim podacima skupljenih strogošću jednog naučnika, Horozović je disciplinirao svoju misiju i misao oživljavajući i uživljavajući se u konkretna, stvarna zbivanja. Ove tri preokupacije dovele su Horozovića do spoznaje da su historijska i ljudska stvarnost isključivo u ljudskoj psihi, individui kao nosiocu kolektiva duha i oruđa stvarnosti. Otuda su Horozovićev minuciozni opsevatorski dar i sposobnost mašte da uočene socijalne i psihološke motive, ne samo fiksira, već i razgrana do detalja, stavljenih u službu individualnih (ali, samim time i kolektivnih) psiholoških kompleksa.
Uzevši u obzir da su o Horozoviću ispisane doktorske disertacije, monografije, kao i da je zastupljen u svim južnoslavenskim književnostima, pisac koji je živio u svojim tekstovima, u njima će i dalje živjeti. Jer ono što je ostavio nije samo književnost, nego jezik sjećanja, mašte i ljudskosti. Tako njegova poetika ostaje kao velika, nezaobilazna mapa bosanskohercegovačke i sigurno je, evropske književnosti, jer, zasigurno, Horozovićev opus u cjelini definira književnost, stavljajući je u okvire onoga esencijalnog baš kako nagovještava pripovjedač u knjizi Iluziostov grob i lebdeća žena. Time je uspio ispisati beskrajnu knjigu, onoliko koliko smo u beskraj zakoračili, ispisati je kao istinski klasik, prije rođenja i poslije smrti, bez listova i korica, bez svijesti o njenoj zaokruženosti. Jer, ta univerzalna knjiga ostaje nama, da iz nje crpimo sve ono što može sadržavati baš takva esencija, i stvaralaštva i života.
