Foto: bioinstitut.hr
Primarna mikroplastika se ciljano proizvodi kao dodatak mnogim proizvodima za industriju i domaćinstva, npr. industrijski abrazivi, peleti koji se koriste kao sirovina za proizvodnju različitih predmeta te perlice u kozmetičkim proizvodima, pilinzima i pastama za zube. Sekundarna mikroplastika nastaje fragmentacijom i raspadanjem plastičnih predmeta u okolišu uslijed fizičke abrazije ili prirodnih procesa razgradnje pod utjecajem UV-zračenja, temperature, vjetra, valova i drugih okolišnih faktora. Izvori sekundarne mikroplastike u okolišu su sintetska odjeća, trošenje automobilskih guma, plastični otpad odložen na odlagalištima itd.
Onečišćenje mikroplastikom predstavlja ozbiljan globalni problem s obzirom na njenu rasprostranjenost u svim okolišnim sredinama: vode, tlo, zrak, sediment, ledenjaci, živi organizmi. Onečišćenje mikroplastikom je rašireno diljem svijeta, ali potencijalne posljedice i rizici za ljudsko zdravlje i okoliš su veći u pojedinim područjima, gdje je obilnost mikroplastike veća uslijed specifične industrije, ispuštanja nepročišćenih otpadnih voda te neučinkovitog upravljanja otpadom (neprikladna odlagališta, spaljivanje, bacanje plastike u tlo i vode itd.).
Prisutnost mikroplastike nepovoljno utječe na ekološku ravnotežu u okolišu i štetno djeluje na žive organizme. Mikroplastika je nađena u 800 vrsta živih organizama na svim trofičkim razinama. Vodene životinje su izložene mikroplastici uslijed zapetljanja u plastične otpadne predmete, konzumacijom onečišćenog plijena ili direktnim unosom čestica koje nesvjesno progutaju zbog male veličine ili ih zamijene za hranu zbog sličnog oblika i boje. Ljudski organizam je izložen mikroplastici putem hrane, vode, lijekova, kozmetičkih proizvoda i prašine u zraku. Mikroplastika je nađena u različitim prehrambenim proizvodima kao što su svježi i procesuirani morski plodovi, kuhinjska sol, voda za piće, med, pivo, šećer, mlijeko, čaj te razne namirnice pakirane u plastičnu ambalažu. Ranije je prevladavalo uvjerenje da mikroplastika bezopasno prolazi kroz probavni sustav živih organizama. Danas je poznato je da se fecesom izluči više od 90% ingestitrane mikroplastike, dok preostali udio iz probavnog sustava prelazi u krvotok, uslijed čega može doći do oštećenja i narušavanja funkcije mnogih organa. Štetnost mikroplastike se povećava njenim međudjelovanjem s onečišćivačima iz okoliša i aditivima dodanim u procesu proizvodnje, jer na taj način služi kao nosač i prijenosnik toksičnih kemikalija i patogenih mikroba u okoliš i žive organizme.
Mnogi aspekti problematike onečišćenja mikroplastikom još nisu sasvim istraženi i razjašnjeni. Metodologije uzorkovanja, pripreme uzoraka i analize mikroplastike nisu standardizirane, zbog čega su rezultati različitih istraživanja često neusporedivi. Temeljem dosadašnjih istraživanja ima dovoljno dokaza da onečišćenje mikroplastikom predstavlja prijetnju globalnoj društvenoj, okolišnoj i ekonomskoj održivosti, stoga su nužne hitne i učinkovite strategije njene redukcije. Neke vlade su već ograničile upotrebu jednokratne plastike kao što su boce za napitke, plastične vrećice, slamke, pribor za jelo te zabranile neesencijalnu i namjerno dodanu primarnu mikroplastiku koja nije neophodna za funkcioniranje proizvoda.
Da bi se mogla provoditi učinkovita regulacija i kontrola zagađenja okoliša mikroplastikom, potrebno je najprije uskladiti, optimizirati i standardizirati analitičke metode za pouzdanu identifikaciju i kvantifikaciju. Onečišćenje mikroplastikom je oku nevidljivo i često ignorirano, stoga je potrebno osvijestiti javnost o navedenoj problematici i educirati o mogućnostima individualnog doprinosa rješavanju problema, npr. zamjenom plastike alternativnim materijalima (drvo, staklo…), višekratnom upotrebom plastičnih predmeta, odvojenim prikupljanjem i odlaganjem s ciljem recikliranja i ponovnog upotrebljavanja, nošenjem odjeće od prirodnih materijala, ugradnjom filtera na odvod perilice rublja, upotrebom prirodne kozmetike itd.
