“Ovaj grad ne smije dozvoliti dodatnu islamizaciju. Pusti me te priče – isti smo ljudi, nismo ista vjera. Nitko ne laže gore i više od Turčina. Moramo se suprotstaviti velikom muslimanskom nacionalizmu, koji predstavlja reinkarnaciju političkog islama koji nije završio svoj posao ovdje” samo je još jedna u nizu najgorih uvreda kojima je posljednjih godina počastio vlastite zemljake.
No ono što je još strašnije od njegovih riječi jesu naši uvijek isti, emotivni odgovori.
Reakcije su ritualno predvidljive. Bošnjaci pogođeni traže kaznu za Dodika, političari iz Sarajeva izdaju patetična saopćenja, portali broje klikove, a društvene mreže gore od rovovskih bitaka između Bošnjaka i Srba.
Dodikove izjave nisu spontane, on je proračunat i svaku riječ izgovara s preciznošću političkog trgovca. Skoro deceniju Bošnjake sistematski naziva “muslimanima”, svjesno im oduzimajući nacionalni identitet. Time ih svodi na religijsku zajednicu, a Bosnu i Hercegovinu pokušava prikazati ne kao multietničku državu sa svim problemima koje imaju složene države, već BiH pretvara u svjetski sukob. U istom govoru jasno i razgovjetno razlaže svoju taktiku: “Na globalnoj sceni postoji sukob između islama i kršćanstva, i to je ono o čemu treba pričati.”
Ove izjave nisu upućene Bošnjacima. One su poruke evropskoj i svjetskoj ekstremnoj desnici, onima koji godinama šire paranoju o „muslimanskoj opasnosti“ i „obrani kršćanske Evrope“. Dodik njima ne govori kao lokalni lider, već kao vojnik globalnog pokreta koji islam vidi kao egzistencijalnu prijetnju Zapadu.
Time Dodik pokušava sebi obezbijediti poziciju simboličkog borca „protiv islama“ na Balkanu — da bude ono što je Viktor Orbán u Mađarskoj, ili što su vođe AfD-a u Njemačkoj. U tom narativu on više nije separatista iz Banje Luke, već “evropski branitelj” od muslimana.
Globalne mreže mržnje
Prije gotovo deceniju, Dodik je svoju politiku svjesno povezao s ideološkom matricom ekstremne desnice u Evropi i svijetu. U to vrijeme takav potez izgledao je besmisleno, čak provincijalno. Danas je jasno da je bio strateški.
Ekstremna desnica danas je najpopularnija u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Francuskoj, dok u Mađarskoj, Italiji, Slovačkoj, Češkoj i Poljskoj već ima premijere. U Švedskoj i Finskoj vlade opstaju zahvaljujući njihovoj podršci. Retorika čelnika tih stranaka gotovo je identična Dodikovoj: islam je prijetnja, migranti su neprijatelji, liberalna demokratija je slabost, a „suverena država“ jedini lijek.
Zato Dodik danas više nije balkanski incident, nego dio globalne mreže. On zna da će njegova retorika protiv Bošnjaka odjeknuti mnogo šire: u Berlinu, Rimu, Budimpešti i Varšavi, jer se savršeno uklapa u novi politički jezik evropske krajnje desnice.
Zlostavljač
Dodik već godinama psihički zlostavlja generacije građana Bosne i Hercegovine. Svaka njegova izjava dobije naslov, svaka uvreda udarnu vijest. Mediji tu nisu krivi, oni jednostavno rade ono što bi radili svi mediji u svijetu – prave vijest.
Ali danas, nakon presude Suda BiH, Dodik je institucionalno marginaliziran, i to je trenutak da ga se politički i medijski ušutka. Da ga se ignoriše, hladno i sistematski.
Vrijeme je da se prekine Dodikov teror nad javnim prostorom. Doslovno da zaštitimo ljude, da prestanemo biti publika u njegovim nastupima namijenjenim drugima.
Politički odgovor, umjesto rafala patetike
Za razliku od građana, probosanski političari moraju ponuditi smislen odgovor na Dodikovu politiku, ne iz uvrijeđenosti, nego iz racionalne analize.
Do sada to nisu učinili. Izetbegović, Nikšić, Komšić i Konaković tu utakmicu s Dodikom nisu ni počeli igrati.
A moraju.
Bez populizma, bez lajkova, bez Instagram selfija i šupljih riječi.
Jer, iako je nemoguće razgovarati s ekstremnom desnicom, kao što Jevreji tridesetih nisu mogli razgovarati s nacistima, moguće je razgovarati s njihovim umjerenijim saveznicima. Probosanska politika mora uspostaviti lobističke i komunikacijske mostove prema mainstream desnim strankama u Evropi. Tamo se odlučuje o Bosni i Hercegovini, a ne u Dodikovim šatorima.
Od emocija ka razumu
Trideset godina nakon Dejtona, istina je bolna:
Bošnjaci za sebe nisu učinili gotovo ništa. Još su narod emocije, a ne razuma.
Vrijeme je da se to promijeni, da se u spas i naroda i države krene razumom, a ne osjećajem.
I lobiranje po svijetu je samo jedan od poteza, puno teže će biti donijeti neke druge odluke.
Možda taj put neće donijeti uspjeh, ali će barem otvoriti mogućnost dostojanstvenog otpora.
Jer, kako bi rekao Mak Dizdar:
“Ako nam glas i nije stigao duboko do neba. Vrisnuli smo bar. Kako treba.”
