DAAD je najveća njemačka, ali i svjetska agencija koja umjetnicama i znanstvenicima osigurava stipendije i rezidencije. Na programima DAAD-a (Deutscher Akademischer Austauschdienst, odnosno Njemačke službe za akademsku razmjenu) boravile su prošlih godina, među ostalima, Nobelovke poput Herte Müller i Olge Tokarczuk, režiseri kalibra Boba Wilsona i Jima Jarmuscha, umjetnice i umjetnici poput Susan Sontag i Nam June Paika…
Na toj listi, saznali smo početkom aprila, ipak se neće naći i ime američke filozofkinje židovskog porijekla Nancy Fraser: odlukom Joybrata Mukherjeea, predsjednika DAAD-a i rektora Univerziteta u Kölnu, ranije odobrena stipendija oduzeta joj je zato što je supotpisala otvoreno pismo osude “izraelskog masakra u Gazi”. Na toj listi, saznajemo ovih dana, neće međutim biti još dva imena. Nizozemski teoretičar i umjetnik Jonas Staal i britanski pisac i teoretičar China Miéville uputili su Mukherjeeu vlastita otvorena pisma u kojima se solidariziraju s Fraser i odbijaju rezidencije na kojima su uskoro trebali boraviti.
Staal, inače, sebe proglašava “umjetnikom propagande” – što mu u ovoj rubrici donosi dodatne bodove – a kada ga je prije pet godina u intervjuu za Novosti Davor Konjikušić zamolio da nam to objasni, kazao je: “Kao umjetnik propagande priznajem prisustvo moći i važnost donošenja odluke kakvoj strukturi moći kao umjetnik želim pripadati i čemu želim doprinositi svojim umjetničkim kompetencijama.” Sada, evo, vidimo da je čovjek mislio ozbiljno. U svome pismu, uz ostalo, Mukherjeeu poručuje i ovo: “Cijena naših karijera i naše egzistencije je, na kraju krajeva, relativna. Relativna u usporedbi s tim da se probudite u Gazi kao siroče ili da morate sahraniti svoje dijete. Na pogrešnoj ste strani povijesti i mogu samo zamisliti strašan psihički teret pod kojim održavate barijeru između samog sebe i stvarnosti antisemitskih, rasističkih i ubilačkih politika koje legitimirate. Ali ne morate to činiti. Možete biti jedan od onih koji prekidaju šutnju, koji odbijaju opravdati genocid. Ja moram odbiti nominaciju koju mi je dodijelila vaša institucija, ali vama poziv da se pridružite pravednoj strani povijesti ostaje otvoren.”
I Miéville je dao intervju Novostima, prošle godine, a u razgovoru s Ivanom Perić tada se usputno dotakao opravdane borbe za osnivanje palestinske države: nečega što danas izgleda dalje nego ikada. U svome pismu Mukherjeeu poručuje: “Duboko sam zahvalan Staalu na javnoj poruci kojom odbija svoju nominaciju, potičem svakoga da je pročita i malo toga joj mogu dodati: ona detaljno objašnjava i razloge moje odluke. Solidariziram se s brojnim njemačkim radnicima i aktivistima u institucijama poput vaše, koji su zgroženi i bore se protiv trenutnog rasizma, cenzure, autoritarizma i negiranja zločina. Sloboda Palestini!”
Rasizam, cenzura i negiranje zločina u Njemačkoj se nastavljaju – u Berlinu je nedavno policija spriječila održavanje velike međunarodne konferencije Palestinski kongres – ali nastavlja se, vidimo, i otpor. Staal, Miéville i drugi, sve brojniji umjetnici koji ne žele biti pijunima apologije zločina ne namjeravaju odustati.
