Nismo štedjeli novac slušajući ih kad god smo mogli po restoranima i krčmama biše Jugoslavije, ali i u uglednom restoranu u Zagrebu, čiji vlasnik dobro zna kako, osim hranom, udovoljiti gostima. Oni svoju svirku ne naplaćuju po određenoj tarifi, nego: daj, što daš! I to je draž sudjelovanja u njihovom muziciranju.
Miluju anđeoskim i božanstvenim glasom i notama, zatalasaju srce, život ti zadrhti a nebo silazi u dušu dok ih slušaš. Pjesme su im sa svih strana planina, pjevaju o ljubavi i karanfilu što se na put sprema.
Dok je Marko Perković Thompson već nedeljama glavna tema medija u Hrvatskoj, nova pesma njegovog srpskog ekvivalenta Baje Malog Knindže nije pronašla plodno tlo u Srbiji. Obojica su rođena u oktobru 1966. u dinarskom kraju i obojica privlače krajnje desnu publiku.
I šta je, manje-više, iza njega ostalo? S jedne strane Bregović, Bijelo dugme i tržište jugonostalgije, s druge strane Bora Čorba i nacionalističke baljezgarije. Na sreću, ukazao se i treći put – on ide neočekivanim smjerom od Beograda do Makarske.
Marko Govorčin prepoznat je kao muzički stvaralac i u Mostaru i Evropi. Rodom Mostarac, pjeva Neretvi, svira Hercegovini, komšija Eminin, ljubi Merimu, voli ljude i pomaže najugroženije.
Dok se u Frenkieja propalestinski stihovi izmjenjuju s osudom "rodne ideologije", Jala Brat i Buba Corelli rap vide kao sredstvo ostvarivanja kapitalističkog sna. Kao i u većini njegovih globalnih gubitnika, BiH i Balkanom dominira glazba koja bez subverzije reproducira obrasce kapitalizma
