Zaprosio Alija, aj, od matere Sevliju,
ne da majka Sevliju,
aj, već mu daje Hajriju.
Kara majka Aliju,
aj, i nevjestu Hajriju,
neće Hajra da radi,
aj, već se s majkom inadi.
Kad to čuo Alija,
aj, pa poteže handžara
da udari Hajriju,
aj, posred prsa, kraj srca,
aj, posred prsa, kraj srca...
Narod koji čini genocid ne može da peva. Svet koji gleda narod kako vrši genocid ne može pevati s njim. Niti može da prihvati da takav narod želi da nastavi s pevanjem kao da se ništa nije dogodilo. Činjenica da Izrael uopšte pomišlja da na vrhuncu genocida u Gazi učestvuje na pevačkom takmičenju, sa šljokicama i svetlosnim efektima, dok njegovi vojnici nemilosrdno ubijaju i uništavaju, svedoči o njegovom moralnom bankrotu. Izrael je morao sam da shvati da za njega nema mesta ni na kakvoj međunarodnoj proslavi. Da je ponizno pognuo glavu i sam se povukao sa Evrovizije više bi sačuvao dostojanstvo nego što se razbacuje optužbama za antisemitizam protiv celog sveta, kao da je svet taj koji vrši pokolj po Gazi, a ne izraelska vojska.
Umislio – umiliti se zemlji,
uvlačeći joj se pod skute,
ponirući u tmušu bezdana.
Je li utorak svima nesretan dan kao što je meni? Ne, naravno da nije. Ne znam zašto ga nikada nisam voljela. Kod nas je petak 13. dan koji treba izbjegavati. Poklade utorkom? Mardi gras. To ne postoji na Balkanu. Porijeklo tog utorka potječe iz rimskog doba:
Odgovarao je paganskom prazniku koji je slavio kraj zime i dolazak proljeća.
Odsustvo Boga porodilo je carstvo ljudskog zla i pakla na Zemlji, a sve se to u gornjim stihovima povezuje s vječnim pitanjem o moralu, vjerovanju, o Njegovom i čovjekovom postojanju. Stihovi se odlično uklapaju u ton apokaliptične i refleksivne prirode.
Znate li onu pjesmu o majci Skendera Kulenovića? E to vam je haman ha moja biografija. Rodilo nas se četvero. Jednog smo brata izgubili u Turskoj. Ostao nam Muharem. I ostale mala Zuhra i ja. Babo je povratio nešto malo svoje imovine. Makar roditeljsku kuću i ono zemlje oko nje. Za ostalo neimade para. Progutala tuđina.