Pokušao sam studentima plastično prikazati koliko je život bio drugačiji kada sam ja bio na njihovom mjestu. Rođen sam 1959. godine; pamtim svijet bez televizora. Moj alat je bila pisaća mašina, teška “Unisica”. Zamislite taj skok: od mašine koja štampa uz lupanje, do spoznaje da 1990. godine moj kolega pisac već ima pravi, pravcati kompjuter na stolu. Taj prizor me je doslovno prestravio, navodeći me na pomisao: “Koliko mi zapravo kasnimo?”
Najteže je bilo kada su ’94. godine, usred opkoljenog Sarajeva, stigli prvi Toshiba laptopi. Tada nismo imali nikakvu obuku. Stiskali bismo pogrešne komande, misleći da nam tekstovi nestaju, noseći strahopoštovanje prema tim spravama. Sjećam se tog opšteg straha – od iskusnih umjetnika poput Sidrana i Vešovića, do nas mlađih. Vešovićeva reakcija na USB stick, za koji sam mu rekao da može pohraniti sve što je ikada napisao, bila je ključna. Njegovo pitanje: “Mogu li ja iz ovog kompjutera prebaciti, snimiti pjesme?”, uz onaj strahopoštovani uvod: “Pošto ti znaš sve o kompjuterima…” – to je bila naša generacijska trauma, definicija našeg odnosa prema digitalnom svijetu.
Uslijedio je dolazak interneta i društvenih mreža, a s njima i nova, šokantna brzina. U mom “zlatnom dobu” izvještavanje je trajalo satima, uključujući put do redakcije i diktiranje daktilografkinjama. Današnja realnost, o kojoj sam im pričao, je nevjerovatna: prisjetio sam se Bostonskog maratona, gdje prva vijest stiže s radija iz Vašingtona samo tri minute nakon eksplozije, dok policija službeno priznanje daje tek sat vremena kasnije. Dnevnici su u ovom kontekstu postali skoro besmisleni – sve što objave već je prožvakano i komentarisano.
Međutim, nisu to samo frustracije, već i alat. Posebno sam želio da naglasim studentima nove mogućnosti istraživanja, ilustrujući to slučajem MH17 leta i Elliota Higginsa. Ljudi su me u publici zaista pažljivo slušali dok sam opisivao kako je Higgins, amater iz Engleske, uz pomoć YouTubea i Google Mapsa – a ne obavještajnih službi – otkrio detalje obaranja aviona. Ključna je bila priča o blatnom otisku na gusjenicama vozila koje je ispalilo raketu – ne postoji savršeniji trag! To dokazuje da se danas više ništa ne može sakriti, jer svaki tweet sadrži 65 meta-podataka. Dok sam ja ’85. mogao otići iz redakcije i “tražiti” sagovornika satima, danas nema opravdanja za frazu “Nisam našao.”
Ipak, najveći izazov i ono što sam posebno naglasio kao upozorenje, bila je vještačka inteligencija (VI). Podsjetio sam ih na citat iz Dolly Bell, da nas starije ne računaju, ali njih čeka ono što dolazi. ChatGPT se pojavio tek prije godinu i po dana – ja to nazivam kamenim dobom VI. Spomenuo sam im istoriju: od Deep Bluea koji je pobijedio Kasparova ’97., do AlphaGoa koji je 2016. godine nadigrao Leeja Sedola u kompleksnoj igri Go. Potez 37 AlphaGoa – za koji su svi mislili da je greška, a koji je preokrenuo partiju – dokaz je da mašina uči samu sebe. To je preokret u ljudskoj istoriji.
Zaključio sam predavanje sa dilemom: hoće li VI biti naša propast ili nezamjenjiv alat? Iako postoje crna predviđanja, ja sam im savjetovao da se fokusiraju na svijetliju stranu: VI nam može biti saveznik, kao što Bill Gates predviđa za popunjavanje rupa u medicini. Za novinare, to znači da možemo koristiti VI za analizu i obradu podataka, ali da moramo zadržati ključne ljudske vrline koje je Higgins demonstrirao: disciplinu, koncentraciju i posvećenost detaljima.
Na kraju, moja poruka je jasna: novinarstvo se ne gasi. Iako se dramatično transformiše i suočava s novim, superiornim entitetima, ono neće izumrijeti. Ali mi moramo biti svjesni tog ruba stvarnosti na kojem se nalazimo i koristiti sve te tehnologije kao oruđe u službi preciznosti i priče.
