ANA ELENA BANDUKA: Dragi gosti i drage gošće, studenti i studentice Fakulteta političkih nauka, profesori i profesorice, dobrodošli na predavanje istaknutog novinara i publiciste Ozrena Kebe, u organizaciji Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i Centra za kritičko mišljenje, uz podršku ambasade Kraljevine Nizozemske u Bosni i Hercegovini. Tema današnjeg predavanja nosi naziv: “Novinarstvo na rubu stvarnosti: Izazovi i mogućnosti kreativnog izraza”, što je definitivno jedna aktuelna tema modernog novinarstva. Ja ću kratko pročitati samo biografiju, a onda možemo početi s predavanjem. OZREN KEBO:rođen je 1. juna 1959. godine u Mostaru. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih nauka “Veljko Vlahović”. Tokom svoje bogate karijere bio je pomoćnik urednika u Večernjim novinama i magazinu Dani, te komentator u magazinu Slobodna Bosna. Bio je glavni urednik magazina Start, koji je 2003. godine proglašen najboljim bosanskim magazinom. Njegov rad je značajno doprinio razvoju novinarstva u Bosni i Hercegovini, posebno u kontekstu kritičkog i analitičkog pristupa savremenim društvenim pitanjima. Poznat po svom originalnom i autentičnom autorskom rukopisu, OZREN KEBO:govoriće nam danas o ulozi novinara u vremenima društvene i političke krize, te granicama između činjenica i interpretacija, i prostorima gdje novinarstvo postaje i ostaje umjetnost. Ozrene, dobro nam došli.
OZREN KEBO: Hvala. Zahvaljujem se na pozivu da danas govorim pred vama. Svojim kolegama sa Tačno.net-a. I moram na početku nešto da vam kažem: ja nisam autor ovog naslova predavanja. Ne znam ko je dao naslov. Vidio sam ga kao i vi, na onom plakatu, to jest na informaciji da će biti. Međutim, ko god da ga je dao, savršeno ga je pogodio, kao da je mene pitao, jer je u njega sažeo sve moje višedecenijske frustracije. O tome ću danas da vam pričam i možda ćete biti razočarani izborom moje teme. Moja glavna preokupacija i ono o čemu ću vam danas pričati je tehnologija. Uticaj tehnologije na profesiju, i mnogo više, uticaj tehnologije na naše živote. Ja se s tom temom, ili s tim prokletstvom, borim doslovno već decenijama i sad ću vam pokazati kako se to dešava. Naime, tehnologija strahovito utiče na naše živote, utiče na društvo. Društvo se radikalno mijenja pod uticajem tehnologije. Mi novinari pišemo o društvu i njegovim promjenama, što će na kraju ispasti da smo mi sluge tehnologije. Malo preveličavam kad tako kažem, ali vidjećete kroz nekoliko primjera koliko ona određuje način na koji živimo, način na koji mislimo, način na koji se ponašamo i, na kraju krajeva, način na koji novinari rade svoj posao. Rođen sam 1959. godine, kao što ste čuli, što znači da pamtim vrijeme prije televizora. Moja mama, rođena je 1936. godine, ona pamti vrijeme prije struje, a danas više ne pali televizor jer je stalno na mobitelu. Možete misliti onda šta je u njen životni vijek, 89 godina, stalo tehnoloških promjena. Na mom primjeru to izgleda ovako: Fakultet sam upisao, isti ovaj fakultet sam upisao 1978. godine. Završio ga tri, tri u januaru. Znači, tri-četiri mjeseca iza onog redovnog roka. Tada glavni alat kojim smo radili bile su pisaće mašine. Urednici su imali Olimpije koje su težile jedno četiri, pet kilograma, a mi novinarima smo imali mnogo manje ambiciozne, mnogo lakše Unisice, koje su se proizvodile u Bugojnu i u Konjicu. Bile su teške oko dva kilograma. I već tada, kad sam počeo da radim ’86., ’87. godine, javile su se prve priče o kompjuterima. Ali, mislili smo da je to daleka budućnost, daleka u smislu da će trebati decenije da dođu do nas, da uđu u naše živote. Međutim, 1990. godine ja sam se doslovno prestravio i doživio jedan veliki intimni, kulturološki i profesionalni šok. Slobodan Selenić, beogradski pisac, dobiva Ninovu nagradu za roman Prijatelj. U Književnoj reči ili Književnim novinama, ne mogu se sad sjetiti tačno u kojem od ta dva lista, izlazi intervju sa Selenićem i fotografija je ono što me prenerazilo. On je slikan kraj svog radnog stola, a na radnom stolu umjesto mašine stoji pravi pravcati kompjuter. Doslovno sam premro od straha. Prvi strah mi je bio: Zar je već došlo vrijeme za kompjutere? A drugi strah: Pa koliko mi kasnimo, ako je već napisao roman, a nema, nema govora o tome da uđe u naše živote u narednih 10 godina. Moj prijatelj Marko Ljoljić, koji je studirao građevinu, tada me ovako tješio. Kaže: “Ništa ne brini, Ozrene, kompjuteri će toliko napredovati, toliko će biti savršeni da će i glupani kao ti znati da ih koriste”. I zaista je došlo to vrijeme, vrlo brže, mnogo brže nego što sam ja mislio da će doći. 1994. godine, u opkoljenom Sarajevu, ulaze prva dva bijela Toshiba laptopa.
Po dimenzijama se nisu razlikovali od ovih koje danas imamo, ali po svemu ostalom jesu. I to je bio veliki šok. Karim i ja smo ih zadužili u redakciji magazina Dani i to su bile onda, kakve smo drame prolazili, ne mogu vam opisati. Znači, tek sam 20 godina kasnije saznao, jer tadašnji hakeri nisu htjeli da nam kažu, kad pritisneš Ctrl + N, pojavi se novi tekst. A mi nismo znali da se pojavljuje novi tekst. Mi smo mislili da naš tekst nestaje. Niko nije htio reći, nego su oni… nosiš njima laptop i oni ti ga kao poprave ga. Ima jedna legenda da je Nerzuk Čurak od kuće s Marin Dvorom, vako kroz grad, nosio laptop otvoren, išao u redakciju magazina Dani ovdje na Skenderiji da mu oni poprave kompjuter. Kompjuter je bio zastrašujuće čudo. To je bilo nešto od čega smo se svi prvih 10 godina plašili. Viktor Ivančić nije do 2000. godine htio da pređe na kompjuter, nego je kroz cijeli Split išao s tom svojom unisicom i tvrdoglavo odbijao da se pokori tehnologiji. E, sad. Dakle, ja sam ’59. godište i već sam dobro u 35. bio zakasnio na sve to kad je došao prvi laptop. Možete misliti kako su se osjećali Marko Vešović i Sidran, kad im je Grad ’97. godine poklonio dva kompjutera, kao istaknutim umjetnicima zasluženim za sve ono što se dešavalo tokom rata i opsade. Njihov strah je bio 10 puta veći od našeg i oni su… oni su kompjuteru prilazili kao nekom božanstvu sa strahopoštovanjem i tresli su se doslovno od straha kad bi mu prilazili. Jednom ja na ulici sretnem Marka Vešovića i pokažem mu čudo, najnovije čudo tehnologije: USB. Znači, USB stick. To je ovlašno. Ja mu kažem: “Marko, vidiš ovo?” Kaže on: “Šta ti je to?” Kaže: “E, pogledaj, ovdje može stat sve što si ti ikad u životu napisao i što ćeš napisati, i još 300 knjiga!” On je bio zaprepašten i toliko je ta blesava informacija unijela strahopoštovanja kod mene da me… Srećemo se u Danijima. Poslije sedam dana sreće me na istom mjestu. I ovo sad morate i čuti i vidjeti kako je protekao taj naš razgovor. Dakle, ja, već sam vam unaprijed rekao, ni danas ne znam ništa o kompjuterima. Znam ući u Word i znam surfati. Znam, znači, ući na Google i surfati. To je, znači, koristim 0,2% od tehnoloških mogućnosti jednog kompjutera ili laptopa. Marko mi poslije sedam dana prilazi i, pazite, ja moram ustati, valjda neću. Pazite, prvo ovaj uvod. Kaže ovako, ni dobar dan, ni kako si, ni ništa: “Pošto ti znaš sve o kompjuterima…” I ta rečenica je kasnije postala moj zaštitni znak. Gdje sam god radio u redakciji i gdje god padne sistem ili se pokvari kompjuter, svi su se prvo okretali meni s rečenicom: “Pošto ti znaš sve o kompjuterima…” E sad ide Markovo pitanje. Pogledajte vi njegovo neznanje i njegov strah i strahopoštovanje od te sprave u kojoj je skriveno to. Kaže onako: “Imam ti nešto važno pitati ja.” Hajde. Kaže: “Mogu li ja,” pazite govor tijela, “mogu li ja iz ovog kompjutera prebaciti ovo, ovaj, može li on pjesme svoje prebaciti, snimiti?” To je za njega bila neka nadljudska, nadčovječanska operacija da iz jednog aparata prebaci u drugi. E, to je naš odnos prema tehnologiji i tako smo dočekivali sve nove stvari koje su dolazile. Šokantne su bile stvari koje su dolazile, koje su nam se miješale u profesiju. Vrlo brzo nakon završetka opsade, u Sarajevu su ušli prvi mobiteli.
E sad, dva vodeća čovjeka Slobodne Bosne, Senat Avdić i Jasmin Miteljević, su prvi od novinara kupili mobitele. Ali tad su doslovno njihova dva uređaja su doslovno bili veliki kao cigle i težili su toliko. Kad su u međuvremenu kompjuteri pojeftinili i smanjili se, oni su toliko od njih skupo platili da ih se nisu htjeli odreći. Kad smo svi imali male mobitele, oni su još uvijek nosili te cigle. Ja sam predzadnji novinar koji je nabavio kompjuter, 2000. godine. Iza mene samo Ahmed Burić još nije bio, on godinu dana kasnije. Kad sam ga dobio, ja sam ono prvo pitanje koje sam postavio sebi i svima oko sebe je bilo: Zašto ja nisam znao za ovo ranije i zašto mi niste rekli da je ovo ovako važno i ovako dobro? I kompjuter radikalno mijenja profesiju u kojoj smo bili. Sad ću vam objasniti kako. Ovo je tema koja mene opsjeda već decenijama i mi smo u Grasu pokrenuli rubriku koja se upravo bavila tehnologijom i prodorom tehnologije u ljudske živote. Ja razgovaram sa pjesnikom Ivanom Kordićem i pitam ga kako su na njega djelovali kompjuteri. Kaže Ivan: “Kompjuter je ubio dušu poezije”. To je jedan divan čovjek, prekrasan pjesnik i pritom prijatelj mog oca, u tom trenutku već u godinama. I ne bih mu se ja baš rado suprotstavio, ponirao, ali morao sam. Kažem: “Ivane, bolan, kako možeš reći da kompjuter ubio dušu? Dušu poezije ubila je ova mašina na kojoj ti kucaš! Ona proizvodi zvuk kao da je pam ili pat!” Duša poezije je bila u nal peru, a mašina je bila ubica poezije. A u tom pogledu, laptop je možda vratio nešto malo od duše, jer je bio neuporedivo tiši, blaži i mogao je korespondirati sa ljudskom dušom. Moj otac je radio, bio je pjesnik i novinar, i radio je noću. On je ispod tih mašina morao da stavi dvije deke, jer je toliko štektala da je budila komšije iznad i ispod njih. Laptop je tu pravi napredak u odnosu na sve što je postojalo prije njega. Dobro. Znači, dolazi kompjuter, pa dolazi laptop, onda ulazi internet u naš svijet, koji će takođe srušiti sve što smo dotad poznavali o tehnologiji i što smo do tada znali o našoj profesiji. Promjena je bila dramatična. 2008. godine, otprilike, zaživio je glagol guglati i zaživilo je guglanje kao dominantni proces istraživanja svega što vam treba u životu. Ne samo novinarima u svim drugim profesijama, nego i u svim drugim sferama života. To je bila 2008. Znatno prije su se pojavile društvene mreže, ali društvene mreže su unijele još radikalnije promjene. E, pazite sad kako su društvene mreže uticale na brzinu izvještavanja i brzinu novinarskog posla. U zlatna doba, nije zlatna, ali eto u moja doba, kad sam počinjao raditi u Večernjim novinama, recimo da se desi sudar ili da imate utakmicu u Bijeljini ili Stocu. Novinar, izvještač, tada je morao prvo prisustvovati događaju, pa da ode u redakciju, napiše tekst, zove daktilografsku službu dnevnih novina. Daktilografska služba je bila tri-šest daktilografkinja, tri prijepodne, tri poslijepodne. Izdiktira joj tekst. One su morale savršeno da vladaju gramatikom i pravopisom, da ne prave slovne greške, ali su… niko nije savršen, pogotovo u brzini. Onda njihov tekst ide uredniku na sto i tek onda dalje ide u proceduru u štampariju i tako dalje. E, vidite sad kad su došle društvene mreže, kad je došao internet, šta znači brzina i koliko, koliko treba koraka u procesu da bi došlo do neke informacije. Idemo sad direktno u 15. april 2013. godine u Boston, čuveni, odnosno zloglasni Bostonski maraton. Sjećate se eksplozije? Troje poginulih, 298 ranjenih. Iste sekunde, ili tri-četiri sekunde nakon što se desila eksplozija, cura postavlja tweet: “Shit, explosion!” Do vraga, ili pas mater, eksplozija. Ovaj izvor iz kojeg sam ja pokupio ovaj podatak kaže: iste sekunde. Nemoguće iste sekunde, ali pretpostavimo da je u naredne dvije sekunde. Nekoliko sekundi nakon njenovog tweeta izlaze novi tweetovi sa snimcima, odnosno fotografijama, usred te pucnjave. Uslijedio je opšti metež. Policija puca, ovi urlaju, vrište, ranjenici, povrijeđeni. To je svega nekoliko sekundi. Pazite sad dalje. Tri minute nakon eksplozije dolazi prva vijest. Znate ko je objavljuje? Sport Radio. Ne Fox Radio, Sport se zove, objavljuje prvu vijest, a znate odakle? Ne iz Bostona, nego iz savezne države Washington. To su omogućile mreže i to je omogućio internet. Brzina je nevjerovatna. I pazite sad ovo. Znate kad policija službeno potvrđuje da se desila eksplozija? Sat vremena kasnije!
E sad, u moje doba sat vremena kasnije ne znači ništa u ono doba o kojem smo počeli priču. Ali, u to doba, kad tri sekunde nakon eksplozije imate prvi, šest sekundi poslije toga prvu fotku, tri minute prvu vijest, sat vremena za oficijalno priznanje je ogromno kašnjenje. Znači, u ovoj drugoj polovini ’80-ih godina, da ne idem ranije, ako se nešto desi, kad onaj dopisnik pošalje vijest, prvo biste dobili možda šturu informaciju na radiju, pa biste čekali osam sati naveče da vidite dnevnik i eventualno biste sutra čitali opširnije informacije u dnevnim novinama, a u subotu ili petak eventualne analize u sedmičnim. Danas su dnevnici postali doslovno izlišni, iako ja i dalje gledam, ali sve, sve što oni objave već smo pet puta čuli i prežvakali i pročitali komentare, u nekom slučaju čak i analize, prije tog večernjeg dnevnika. To su mogućnosti brzine koje su strahovito izmijenile naš poziv. Hajmo sad pogledati mogućnosti istraživanja koje su nam donijele mreže. Ovo je bio znači 15. april 2013. godine. Idemo sad na 17. juli 2014. Da l’ će se iko od vas sjetiti ako kažem MH17? Sjetite se šta je to. Let iz Holandije u Maleziju i ruska raketa koja ga je oborila. Znači, polijeće tog dana, ne znam, upodne, avion Boeing 777. Let mu je, naziv mu je službeni, MH17. Jedan od putnika, holandski muzičar, Korpan se zove, uslika avion i napravi na Twitteru pošalicu. Kaže: “U slučaju da nestanemo, evo kako je izgledao.” E, ta pošalica se pretvori u jedno od najgorih proročanstava u istoriji čovječanstva. Nekoliko sati kasnije, iznad istočne Ukrajine, raketa pogađa direktno u pilotsku kabinu. Sedam hiljada, po nekim analizama, 7.000 užarenih krhotina je udarilo u avion. Trup se dijeli na tri dijela. Oni padaju 90 sekundi. Dobar dio ih nije dočekao u živom stanju udarac u zemlju. Ostaci su pali kod ukrajinskog grada Hrabrove, mislim da se zove, u Donjeckoj oblasti. Jedna svjedokinja je rekla da pad ljudskih trupala da je bio zastrašujući, da se strahovito čuo, da je proizveo užasne zvukove. Pobunjeničke, ruske snage odjednom zatvaraju za međunarodne istražitelje na 15 dana to područje, smatrajući da im je 15 dana sasvim dovoljno da uklone sve tragove. Međutim, sve im je bilo džaba. Mnogi relevantni tragovi u tom trenutku već su bili potpuno otkriveni. Pazite šta se dešava. 3.200 kilometara dalje, u Engleskoj, u Leicesteru, živi čovjek koji se zove Elliot Higgins. On ima kćerku i radi ono što je danas uobičajeno na Zapadu, bogami i kod nas. On je kući domaćin, žena radi i zarađuje. On uzgaja, odgaja kćerku i pritom je fanatični posvećenik igre koja se zove World of Warcraft. Šta god to značilo. Kad je u jednom trenutku shvatio da previše vremena, odnosno sate i sate gubi dnevno na tu igricu, odlučuje da pokuša uraditi nešto korisno za sebe i za druge i počinje pratiti građanski rat u Siriji. U tom trenutku, kad je odlučio da prati taj građanski rat, on o tom ratu zna samo ono što je pokupio iz filmova u Rambu. Dakle, ništa. Međutim, vrlo brzo ulazi u situaciju, počinje razaznavati glavne likove i koristi znanje iz te svoje igrice. On počinje pratiti serijske brojeve naoružanja, počinje čitati satelitske snimke i naučuje čitati orijentire i vrlo brzo saznaje gdje i od koga i kada pobunjenici kupuju oružje, ali isto tako gdje, kako i zašto Asad truje bojnim otrovima svoje sopstvene građane. S tim znanjem on vidi da mu se pridružuju mnogi drugi takvi posvećenici, iz Amerike, iz Evrope, iz Azije, iz Afrike i stvara se jedna mreža neovisnih istraživača.
On dobija ideju da napravi organizaciju i da pokrene kampanju prikupljanja novca za nezavisne, kako je to nazvao, za građane nezavisne istraživače. Organizacija je nazvana Bellingcat, po jednoj bajci, njihovoj narodnoj, po kojoj miševi se organizuju i nabave i stave zvono mački oko vrata, ogrlicu sa zvonom. Kad mačka krene u lov, ona svojim zvonom upozorava da je krenula u lov i tako se miševi spašavaju. Njihov je bio zadatak da budu neka vrsta tog zvona i da upozoravaju javnost na ono što sve mračne sile na ovoj zemaljskoj kugli pokušavaju sakriti. Neki dan sam čuo prigovore na njihov račun da su i oni rezultat samo obavještajnih službi jer nisu dovoljno pažnje posvetili Palestini. Ali, jučer sam izlazio na njihovu stranicu, vidio sam tri-četiri izvještaja upravo iz Gaze. Nema veze. Dakle, oni rade posao koji je u tom trenutku nezamisliv za sve obavještajne službe. Pazite, obavještajne službe su gore od novinarstva primile razvoj interneta i društvenih mreža i oni danas sa sjetom i nostalgijom pričaju o vremenima kad je bilo tajne i kad se moglo nešto sakriti. Danas se više ništa ne može sakriti, jer tada su oni, prije interneta, 90% podataka te službe prikupljale iz tajnih izvora, a 10% iz kreativnog iščitavanja javnih izvora. Danas je obrnuto. 90% podataka koji im trebaju dobivaju kreativnim čitanjem medija i društvenih mreža, a samo 10% iz tajnih izvora. E, sad idemo na Elliota Higginsa i let MH17. Znači, ovi su zatvorili prostor na 15 dana. On, međutim, otkriva vrlo brzo, za dan je otkrio da je jedna lansirna rampa, dakle vozilo sa raketama, ruskih oružanih snaga, ruske vojske, nekoliko puta ulazila i izlazila iz Ukrajine i prelazila u Rusiju. Prvo je to otkrio. Sljedeće otkriće: otkriva on da je jedan kamion prije eksplozije imao četiri projektila na sebi. Nakon eksplozije, napravili su snimke, imao je tri projektila. Eto prvog traga. Krucijalan trag, ali još uvijek nedovoljan. Pazite sad dokle je došla tehnologija i kakve internet mogućnosti pruža ljudima. Tada oni zaprate to vozilo i sva slična vozila. To su inače gusjeničari koji se kreću po neprohodnim terenima. Tamo je Ukrajina, vječna zima i poluvječno blato i sva ta vozila imaju gumena podvozja na gusjenicama koji omogućuju da vozilo ne prska blato okolo i olakšavaju im vožnju. Kaže, pošto nijedno vozilo nema istovjetnu povijest vožnje, nijedno gumeno podvozje nema isti, isti, kako oni zovu, isti otisak vožnje kao otisak prsta. Svi su različiti. Na osnovu upravo tog gumenog otiska, odnosno blatnog otiska na gumenoj platformi, oni potvrđuju da je ovo vozilo u pitanju. Blato ga je otkrilo, potvrdilo prethodno otkriće. E, saznali su, znači, odakle je ispaljena raketa i koja strana je ispalila. Ali, kako sad otkriti ko je ispalio? Njemu se pridružuje u tom istraživanju neki demobilisani vojnik iz Finske, koji zna ruski i upućen u rusko oružje. Pa neki besposličar, sličan njemu, iz Amerike, koji se takođe bavi, ima povijest istraživanja u ratnim igrama i cijeli tim je formiran. I onda otkrivaju: postoji taj ruski Facebook i na njemu brojni forumi na kojem se dopisuju majke, sestre, očevi, žene i djeca vojnika koji su na frontu. Preko njih oni saznaju i otkrivaju 20 vojnika koji su učestvovali u tom ispaljivanju rakete. Napravili su čak njihove, kaže, napravili su vrlo sjeđene, vrlo depresivne selfije. I oni su onda, nakon dvije godine, predali sudu u Holandiji kompletan materijal i identificirali su sve moguće vinovnike, aktere i to je prvi put u istoriji da je na takav način sud raspolagao s takvim materijalom. Današnji slučaj doslovno potvrđuje da danas više ništa ne može ostati sakriveno. Dakle, zamislite, da vas je otkrio blatni trag na gusjenicama. Nema dalje. Kaže ovako: svake minute, a ovo je podatak star jedno četiri-pet godina, svake minute na Facebook se postavi 500.000 komentara, 300.000 novih statusa i oko 400.000 hiljada fotografija. Možete vi misliti koje je to obilje materijala.
A svaki tweet koji postavite u sebi sadrži, ili za sobom vuče, 65 meta-podataka. Možete zamisliti šta u obavještajnom smislu znači 65 meta-podataka. Kaže, kad je Higgins otkrio ovo, on je uradio posao koji je obavještajcima CIA-e i KGB-a generaciju ranije bio nezamisliv. I koliko ta… Znači, sad gledajte spoj ovog istraživanja i brzine. Neki frajer iz Irana je odlučio da se obogati trgujući dronovima i putovao je u Maleziju i Japan. Zapadni novinar ga je počeo istraživati. Otkrio je da putuje u Maleziju, da tamo pregovara s trgovcima, da ide u Japan, kaže, pazite ove formulacije, gdje je ostvario dojmljivo prijateljstvo sa nekom striptizetom. Dojmljivo prijateljstvo. Za nju otkrivaju da je završila takozvanu svjetsku školu seksa, šta god da to značilo. Uprate mu sve tragove kretanja, sve račune: gdje je išao, gdje je kupio materijal, s kim je šta dogovorio. Znate li zašto je ovaj slučaj bitan? Šta mislite koliko je trajalo ovo istraživanje? Sat vremena! Sat vremena mu je trebalo da to otkrije. Kaže, da se to, da se ovaj proces dešavao 10 godina ranije, trebalo bi više ogranaka ili više tajnih službi da više mjeseci prate čovjeka da bi došli do tih podataka. Danas je bilo dovoljno sat vremena. E, eto šta znate u kakvom su ozračju rasli i radili novinari koji su taj posao radili posljednjih 20 godina. Znači, kakve su dramatične i strahovite promjene u naše živote, ali i u našu profesiju unijeli kompjuteri, mobiteli, internet i društvene mreže. Kad meni, recimo, Mensur Osmović ’85. godine da zadatak da odem u Privrednu komoru i da pričam sa predsjednikom Gradske privredne komore Sarajevo, ja odem, skrenem se u biblioteku, čitam Portret umjetnika u mladosti, kako se zove knjiga, i vratim se poslije tri sata. Kaže Mensur: “Bogami, čekao sam cijelo vrijeme, nije bilo.” To je bilo za vrijeme. On meni rekao: “Ne smiješ telefonirati, idi tamo i nađi čovjeka”. A vidite ovo sad. Danas nemaš opravdanja. Danas ne možeš reći: “Nisam našao.” Danas su ti takva zastrašujuća tehnologija na raspolaganju da ti ne možeš, nisi svjestan toga šta možeš uraditi. Ovo je bio brzi presjek onoga što sam ja doživio. A sad ćemo preći na možda najdramatičniji faktor tehnologije. Prije toga ću vam ispričati jednu, prepričati, odnosno podsjetiti vas na jednu sekvencu iz filma Sjećaš li se Dolly Bell. Slobodan Aligrudić umire, otac Maho. Kraj njega sjedi sin Dino, odnosno Slavko Štimac. I čita mu naučno-popularni tekst iz Politike. I kaže Slavko: “Pošto danas na planeti živi šest milijardi ljudi.” Kaže Slobodan: “Koliko?” Kaže on: “Šest milijardi.” Tata, kaže ovaj, jedva govoreći, pošto je to jedna od zadnjih rečenica koju će izgovoriti, kaže: “Mene ne računaj među tih šest milijardi”. I umre za koji minut. E, sad ovo što dolazi, mene i moju generaciju ne računajte, ali vas sve čeka, i ako ste novinari i ako niste. Govorimo o vještačkoj inteligenciji. ChatGPT kao prvi izdanak, javni, kad se pojavio, novembar 2025. godine. Hajmo sabrati to. Do danas 510 do 520 dana. Još ni godina i po, još nema ni 18 mjeseci. Dakle, to znači, ja to nazivam kamenim dobom vještačke inteligencije. Vidim da Harari je napisao: embrionalna faza. Vrlo smo blizu tu, u ovoj knjizi Nexus. Tek sam počeo da je čitam. Znači, mi pojma nemamo šta ona sve može. Međutim, pojma nemamo da je mnogo ranije nastala nego što se pojavio ChatGPT. Po nekim teorijama, prvi tragovi vještačke borbe, nastajanja da se stvori mašina koja će misliti svojom glavom, bilo je proizvodnja atomske bombe. I u tom nastojanju najviše se istakao mađarski Jevrej, matematičar, jedan od najvećih umova svih vremena, veći od Tesle i Einsteina. Tako ga bar smatraju ljudi koji se razumiju u te stvari. Zvao se Nejman Janoš Lajoš.
Kad je prešao u Ameriku, promijenio je ime u John, odnosno Johny von Neumann. Ono von je titula koju je zaradio njegov otac prodajući oružje mađarskoj vladi. On je već tada radio, znači ’45. godine, nastojao, uz velike muke i uz sopstveno ludilo, da napravi mašinu koja će sama razmišljati, koja će postati sam entitet, koji će proizvoditi sebe. Njegova je vizija bila zastrašujuća. Nije uspio. Međutim, na osnovu njegovog rada, oni su napravili, on je s nekim frajerom, između ostalog, napravio neprohodnu studiju od 700 strana, punu dijagrama, o tome kako bi to trebalo izgledati. Kaže, neko je tu studiju… štampali su je, i neko tu studiju danas naziva najne, najuticanijom nepročitanom knjigom na svijetu. Toliko je bila neprohodna za matematičke eksperte. E, šta se dešava? Razvijaju se ti napori step by step, korak po korak i 1997. godine IBM konačno izbacio kompjuter koji se zove Deep Blue i izazivaju Garija Kasparova na dvoboj. Garij Kasparov u tom trenutku, a možda i do danas, čak smatra se najboljim šahistom svih vremena. U 20 godina karijere nije izgubio nijedan jedini meč, nijedan jedini. Izlazi na dvoboj i gubi ga. Deep Blue ga pobjeđuje. Današnje analize pokazuju da je po svim parametrima Kasparov bio neuporedivo jači od njega i da su ga pobijedili sopstveni demoni, to jest da je on pobijedio sam sebe, a ne da ga je pobijedila mašina. Međutim, tada je taj Deep Blue toliko napredovao da je… ne zove se više tako, zove se Orkan, ne znam ni ja kako. Uglavnom, da je neuporedivo jači i da čovjek ne može ništa. Čovjek može da misli u šahu, koji je jedna od najsloženijih, najkompliciranijih igara na svijetu, može da misli 10 do 15 poteza unaprijed. Deep Blue je u tom trenutku mogao da pretraži 110-130 miliona poteza u sekundi. 50 miliona poteza za četiri minute. I on, dakle, praktično, kažu, nije se radilo ni o kakvoj kreaciji nego samo o selekciji onoga što je uneseno. Ali, o čemu god da se radilo, imali smo rezultat da je mašina pobijedila čovjeka, da je to bio kraj jedne ere, da se pojavio entitet superiorniji u odnosu na nas. E, to vam je jedna priča o vještačkoj inteligenciji. Ima sad druga, još radikalnija, s radikalnijim posljedicama na sve nas. Ovo je bila ’97. godina. Znači, idemo dvije decenije unaprijed, 2016. Da l’ ste čuli za kinesku igru Go? Neko bi pomislio da je slično šahu, ali ne, blizu. Tu ima 12, ja mislim, kamenja koji se postavljaju. Cilj je da se osvoji teritorija protivnika. Toliko je komplikovanije da ovako šahovska partija završi između 40 i 47 poteza. U Go igri partija završava nakon 200 poteza. Nakon dva poteza u šahu imate 400 kombinacija koje možete odigrati. Nakon dva poteza u Go imate 130.000 hiljada poteza i to vam govori koliko je kompleksnije od prve najkompleksnije igre poslije njega, od šaha. I postojao je jedan Korejac koji se zvao Lee Sedol. On je bio najbolji igrač Goa. Dobio je titulu, počasna titula devetog dana. Bio je, kaže, naj… ni u jednoj igri, ni u jednoj oblasti ljudskoj, ne postoji takva superiornost kao što je Lee Sedol bio superioran u odnosu na drugog igrača Go-a poslije njega. Kad bi on igrao sa drugim, prvim narednim igračem poslije sebe, to je bilo k’o da igraju najbolji šahista protiv totalnog amatera. Tolika je bila razlika, toliko je bio superioran. Od 13. godine on je 12 do 13 sati dnevno igrao samo Go, sedam dana sedmično.
Nikad ništa drugo nije postojalo. Bio je vrlo socijalno izoliran u odnosu na ostatak čovječanstva. Samo se bavio time i zato je bio tako superioran. I sad, napravljen je u Americi je napravljen program, kompjuter, nazovi igrica, nazovite kako god hoćete: AlphaGo i izazvan je Lee Sedol. Igraće se samo pet partija. Mi nismo možda ni čuli za to igru, ali 200 novinara iz cijelog svijeta, iz sve vodeće svjetske agencije su došle da prate tu igru. Tri partije, 3:0. On je, kao i Kasparov, mentalno razbijen, totalno. Stalno se izvinjavao. Bio u totalnoj depresiji. Pomišljao na samoubistvo. Nema. To je za njega bio kraj svijeta. U trećem, u trećoj partiji, dolazi čuveni, ili zloglasni, 37. potez. Kad su svi skočili: “Jao, mašina je totalno je prolupala! Ovo je nemoguće! Ovo je najgluplji potez ikad odigran kako postoji igra Go!” Šta se dešava? To je bio krucijalni potez koji je završio partiju. I onda oni dolaze do šokantnog otkrića: Mašina uči samu sebe. Dotad to praktično nije postojalo. Mašina je znala selektirati podatke, kao što je Deep Blue radio. Ali da uči sama od sebe, to nije bilo zabilježeno. Taj 37. potez treće partije bio je preokret u istoriji čovječanstva, jer je mašina počela sama sebe da uči. Kaže, da danas šahovski kompjuterski sistemi odigraju u četiri minute više partija nego što je ikada na zemaljskoj kugli odigrano. Eto, šta znači ta mašina. Četvrtu partiju Sedol dobiva i nastaje euforija, da bi on izgubio i petu partiju. Znači, meč je završen rezultatom 4:1. On se naredna dva mjeseca u svim intervjuima nije prestao izvinjavati poštovateljima igre, svojim navijačima, prijateljima, rodbini, svim novinarima. Stalno se izvinjavao što je zakazao, što nije bio u formi, što je podlegao pritisku i tako dalje. Međutim, šta kažu? Kaže, on nije shvatio o čemu se radi. On nije shvatio da je naišao na neuporedivo superiornijeg protivnika. Sve je na svijetu shvatio što se tiče igre, ali to nije shvatio. Kako se zvala ta mašina? AlphaGo. Poslije nje je konstruisana druga generacija koja se zove AlphaGo Pro i koja je ovu prvu pobijedila 100:0. Zato ja kažem: mene ne računajte, al’ to vas čeka. S tim se suočavate. E, sad hajde nemojte da prognoziramo šta će se desiti. Kaže stara poslovica: prognoziranje je vrlo nezahvalno, pogotovo prognoziranje budućnosti. Ali, postoje dvije, dva oponentna pola kad je u pitanju predviđanja šta može da se desi, šta će donijeti vještačka inteligencija vama. I sad, pošto danas govorimo o novinarstvu, novinama i novinarima, odnosno medijima i novinarima. Jedni kažu da je ovo smrt čovjeka, da idemo ubrzano ka nestanku, da smo se suočili sa neprijateljem koji nas pobjeđuje na načine koje mi ne možemo da razumijemo. I da prvi put u istoriji imamo vanljudski element, koji smo mi stvorili, koji je u stanju da sam sebe uči i koji u jednom trenutku može doći u situaciju da kaže: pa ko više ferma ljude, nisu mi potrebni, predstavljaju smetnju, može svašta uraditi. To su ta crna predviđanja. Bijela, pardon, svjetla kažu: neće biti tako. Mi možemo držati stvari pod kontrolom i desiće se to da će biti nezamjenjiv alat u svemu što radimo. Bill Gates neki dan govori da Americi trenutno nedostaje 97.000 liječnika i da, naravno, kao što se uvijek dešava, to je 90.000 hiljada liješnika koji nedostaju najsiromašnijim slojevima stanovništva. A bogati se uvijek snađu i uvijek plate sve što im treba. Sirotinja… Znate li šta znači na 300 miliona stanovnika 97.000 ljekara? Ogromna masa ljudi nema, nema pristup zdravstvenoj zaštiti.
A još je gora situacija sa nastavnim osobljem gdje joj fale stotine hiljada. On kaže: sve su to rupe koje mi ne možemo sad popuniti pojačanom proizvodnjom novih doktora. Trebalo bi nam 20-30 godina, a nećemo to ionako raditi, da proizvedemo višak doktora koji bi začepio rupe. Za 20-30 godina će stasati i umrijeti generacije koje će rasti bez zdravstvene zaštite. Samo vještačka inteligencija to može popuniti. Kako? Eto, to je otprilike bio presjek tehnologije. Kako utiče na medije? Pa ja vam sad mogu govoriti o sopstvenom iskustvu. Za sada smo mnoge tehnološke promjene koristili kao alat. Bili su nam od pomoći. Mreže su od pomoći. Evo, vidjeli smo šta može uraditi istraživački postupak. Vidjeli smo da mreže mogu biti fenomenalan alat. Kaže, kad je Elliot Higgins stupio u istraživanje, njegove najveće vrline su bile, kaže: disciplina, koncentracija i posvećenost detaljima. A glavni alati su mu bili YouTube i Google Maps. E, danas imate… Ne, svaki mladi novinar ima neuporedivo više alata nego što je to bilo 2016. godine. Za devet godina tehnologija je otišla u nevjerovatnim pravcima. Imamo mobitele. Znači, ne moramo čekati da idemo u redakciju, da daktilograf otkuca tekst. Sve se može javiti na licu mjesta. Takođe, za istraživanje: za sat vremena možete istražiti temu, zašto vam je nekad trebalo 15 dana. Artificijalna inteligencija, ChatGPT ili ovaj kineski DeepSeek, dakle, može uraditi nešto što prije 13 mjeseci nije bio u stanju da uradi. Ja se sad najviše bavim, kad pročitam neku knjigu, dam mu zadatak: ispričaj mi sve što znaš o njoj. Ostavi me zaprepaštenog, dakle, on u sekundi izbaci stvari koje nisam primijetio. Povezuje. Dakle, imate fenomenalan… Da l’ će se desiti ovo što predviđaju ljudi koji su crno nastrojeni, da se taj alat pokrene protiv vas, ja ne znam. Ali evo, evo primjera istraživačkog kako može dobro da posluži. Čitam knjigu Desmonda Morrisa: Kola žena. Nemojte se polakomiti za naslov. To je jedna vrlo ozbiljna anatomska studija o ženi, o strukturi njenog tijela i o sudbini žene kroz istoriju, koja je bila podređena muškim herojima i muškoj moći. Muška moć je uvijek nasilna i određivala je većinu stvari i događaja na planeti. I sad u jednom trenutku opisuje usne i opisuje poljubac. Pazite sad ovo šta može uraditi umjetna inteligencija. U dvije, u dvije minute dobijem alat. Kaže mu: “Daj mi, molim te, listu najpoznatijih poljubaca u istoriji književnosti.” Čovjek mi sve, mašina mi sve izlista. Onda mi padne na pamet: “Daj mi, molim te, listu najboljih filmskih poljubaca.” Sve mi izlista. E, sad, ako ja objavim to, to je krađa. To nema smisla da sad ispadnem pametan i da objavim pod svojim imenom 10 najboljih filmskih poljubaca. Ali, ima smisla da podatke koje mi je on izlistao, ima smisla da ih koristim u svojoj analizi, u poređenjima i eventualnim zaključima koje ću donositi. Naravno, uz… uvijek u opoziciji, možeš napraviti analizu i reći da si koristio, da si na taj način došao do određenih podataka. Istraživačke mogućnosti su vam beskrajne. Brzina za mlade novinare takođe nešto što je u moje doba bilo nezamislivo. E, haj’ sad da probamo pretresti nešto drugo.
Sad ću izaći na kraju predavanja iz ovog tehnološkog aspekta i da vidimo da li postoji išta što povezuje, postoje li vrijednosti koje važe i u našem i u mom dobu, onak’ prije svih ovih tehnoloških novotarija, i danas, koje će važiti za vas mlade novinare. Mislim da postoji mnogo vrijednosti i da mnoge od njih nikad neće izumrijeti, iako ih je vrijeme satrlo, neke od njih. Al’ ključni principi novinarstva ne bi trebalo da izumru. Poštovanje činjenica. Činjenica bi trebala biti, znači, činjenica na prvom mjestu. Ako se nešto desilo, ne biste trebali da prešutite. Novinar, urednik, medij ne bi trebao da prešuti da se nešto desilo. Ako se desilo u 12:05, nije se desilo u 5 do 12, ako to mijenja suštinu događaja. Treba prema činjenicama zadržati sveti odnos, da bi se, da bi novinarstvo zadržalo dostojanstvo profesije. Ako se izmaknemo iz tog izvještajnog dijela novinarstva i pomaknemo se u ovaj komentatorski dio, gdje sam proveo, dvije, čak i protiv svoje volje, možda dva desetljeća, opet osnovni principi ostaju kao temelj koje neće promijeniti nikakva tehnologija. Prva stvar je da novinar, kad piše, morao bi biti, morao bi zadržati objektivnost, ne neutralnost, ali objektivnost. Ne mogu sad da se sjetim… imao sam puno godina, pa i mene nekad… Aha, zvao se ja mislim John Burns, novinar The New York Timesa, koji je ’92. godine dobio Pulitzerovu nagradu za izvještavanje iz opsjednutog Sarajeva. I ovi neki neprijateljski nastrojeni novinari ga na konferenciji za štampu pitaju: “Pa vi,” kaže, “niste objektivni.” On kaže: “Ja sam objektivan, ja nisam neutralan. Mene sve ove stvari diraju, ja pišem onako kako se desilo.” Nekad ne mogu da izbjegnem svoj sud. Jer kad spalite porodilište, kad spalite biblioteku, kad snajperom pogodite bebu, ja nisam hladan. Ja pišem da je to zvjerstvo. Možda to ima malo višak emocija, ali ovo je situacija koja to dozvoljava. Međutim, objektivan jeste, jer je napisao šta se desilo, i to je bitno. To na kraju postaje bitno. Kako recimo za komentatore. Danas je konkurencija strahovita, ne u medijskom nego u mrežnom smislu, jer ja toliko dana na mreži pročitam 50 briljantnih komentara. Neki su ostrašćeni, neki su vrlo objektivni, neki su doslovno fenomenalni, neki su prosječni. Ima ljudi za koje znam da koriste ChatGPT, de mi opiši ovo, pa pljuhnu kao svoj komentar. Nema veze, nije bitno. Ali, bitno je, ako radiš ti, moraš osjećati odgovornost. Prvo prema publici koja će te čitati, onda prema mediju koji, prema hljebu koji te hrani i zadržati neke osnovne postulate. Ne možeš biti bezgrešan. Ja sam toliko napravio grešaka, budalaština, gluposti u toku svoje karijere, da kad bi sad to napisao, vjerujte da bi, da bi 300 stranica mojih negativni memoari progutali. Al’ ako mogu nešto u svoju odbranu reći, da sam nastojao da učim iz svojih grešaka. Mi novinari imamo, ili hendikep ili prednost, da nam je posao javan. Ja to imam običaj reći: doktor ubije čovjeka i ako ima sreće, sve će se slegnuti prašina, niko neće znati za to. Ti napraviš pogrešnu procjenu ili napišeš glupost, svi znaju za nju i svi se iživljavaju na njoj. Al’ dobro, to je dio, k’o što doktor rizikuje ono šta rizikuje kada ide, uđe u operacijsku salu, i ti si svjestan rizika kad si krenuo u posao koji je javan i moraš biti svjestan toga da nisi nepogrešiv, da će ti neprijatelji i ljudi koji te ne vole stalno vrebati tvoje greške. Ono što možeš uraditi je, ako je greška, da priznaš grešku i da nastojiš da je ne ponavljaš. A nemoj, trudi se da budeš bezgrešan. To je uzaludan posao. Sad dalje. Ja s vremenom sam naučio da držim do otmjenosti izraza, do elegancije. Bio je jedan period, na početku rata, kad sam urlao k’o i svi. I Mile Stojić, pjesnik sarajevski, je to divno pisao. Kaže: s jedne strane imaš haubice, tenkove, snajpere, s druge nemaš ništa. Mi smo onda iz te nemoći mi smo urlali i ja sam urlao. Kasnije sam vrlo brzo sam vidio da urlanje nije profesionalno i opametio sam se na svojim greškama, naučio da urlanje ne doprinosi situaciji. Zato danas vidim da mnogi ljudi… ova situacija je zaista vrijedna urlanja. Ali, to onda nije novinarstvo, to je samo intimno pražnjenje.
Mi, ako hoćemo da se profesionalno bavimo poslom, moramo zadržati potpunu neutralnost dok pišemo. Dozvoljen je sarkazam. Dozvoljen je humor. Šta nije dozvoljeno? Nije dozvoljena povišena emocija i vrijeđanje. Uvreda nikada ne bi trebala biti tvoje oružje. Ja ne vjerujem analitičarima koji govore “našisti” za pripadnike Trojke, “fašisti” i koji za ovu ovamo poziciju kažu SDFA. Ti si se samim tim opredijelio i misliš da si u prednosti jer si na pravoj strani. Ali, svi misle da su na pravoj strani. Ja sam se toliko svađao sa svojim kolegama kad mu kažem: “Oštar ti je izraz.” Kaže: “Oni to zaslužuju.” Možda, vjerovatno zaslužuju, ali novinarstvo to ne zaslužuje. I često sam sam pravio greške. Kad pišeš, ponese te, olovka je i tastatura je izazovna, ne možeš odoljeti. Ali, postoji cijeli jedan soj novinara koji uživa, uživa u tome kad sutra nakon teksta ili nakon svog intervjua dođe, dođe u mesara i ovaj kaže: “A, jesi ga odr’o!” Nije naš posao da oderemo ljude. Ja mislim da bi tu trebalo, što ti je žešća kritika, da bi ti u izrazu morao biti blaži. Da, da, da budeš, da ćeš tako biti uvjerljiviji. Prije vaših pitanja, imam dva citata da pročitam, koji će potvrditi ovo što govorim. Bertrand Russell, genijalni matematičar i filozof. Ovako kaže: “Ako želiš da budeš dobar filozof,” ja sad da prevodim sa engleskog, a engleski mi je k’o Radovanu Karađiću, pa izvinite ako bude, kaže “da je veoma važno da naučiš da se ne ljutiš, da te ne ljuti mišljenje drugih ljudi.” Ako te oni ljute, onda ti nisi razumio srž filozofije i nisi dozreo za tu raspravu. Ti analiziraš nečiji stav, nečije mišljenje, ljutnji nema mjesta. Nisi dorastao u filozofiji ako ćeš na taj način reagirati. Slobodno, kao mladi, kao budući novinari, slobodno se držite ovog filozofskog stava i nećete pogriješiti. To je jedan.
Drugi. Kod nas su popularni TV novinari bukači, koji sjednu sa govornikom, pred sebe postavi pitanje, čovjek krene da odgovara, siječe, drugo pitanje. Ovaj počne, drugo, reže, treće pitanje, ne da ni na jedno ne odgovori. Pazite Ines Sabalić u tekstu Strahote Zapada, objavljenog 2. maja 2008. u Globusu. Naslov teksta: Lider bi se trebao ugledati na Sarkozyja. Kaže: “Koliko god Sarkozy bio samoljubiv, on razumije demokraciju. Ne kažem da taj televizijski intervju nije bio drugačije vođen nego sličnim na našim televizijama. Za razliku od kolega koje, koji vode takve emisije, četvorica novinara-specijalista su intervjuirali Sarkozyja.” Kaže: “Nisu nikada Sarkozyju upadali u riječ. Nikada nijedan od njih nije bio ništa drugo nego savršeno uljudan. A ipak su ga secirali bez milosti.” Pa ovo je sve što treba da znamo o našoj, ovdje, u ovom malom pasusu je sve što treba da znamo o našoj profesiji. Ja mislim inače da u, kako starim, nekako mi pristojnost dobiva sve više na vrijednosti. U našoj profesiji je nezamjenjiva. Ako zoveš nekoga na razgovor, na javni razgovor, prvo, on je bio dovoljno uviđajan i dovoljno plemenit da ti dođe na razgovor. Ja spadam tu u nepristojne ljude. Nikad ne dajem intervjue, a mnogo često me zovu. Nije lijepo s moje strane, znam, ali to mi je bio način da se odbranim i od svog ega i od svega drugog. E, znači, čovjek je bio pristojan da ti dođe na intervju. Ti bi trebao da budeš, prvo da imaš zahvalnost, drugo da poštuješ publiku, treće da poštuješ sagovornika, ko god da on bio. Dozvoli mu da završi pitanje, pristojno mu postavi najžešće moguće. Ne trebaš se skanjivati od pitanja, ali se skanjivaj od grube intonacije i onda možeš postići sve. Evo, ja bi’ imao još štošta da vam ispričam. Ja evo ovdje ću stati. Pretpostavljam da će biti pitanja.
ANA ELENA BANDUKA: Hvala vam. Ja bih sad prebacila prostor na publiku.
PITANJE IZ PUBLIKE: Evo, Ozrene, ovo zadnje što si govorio oko toga kako treba, što si govorio da ti je, kako stariš, pristojnost vrlo bitna, i meni je isto, eto, iako sam ja mlađa, i nekako smatram da je ovo jedno vrlo besramno vrijeme i da je ovo nekako odsustvo stida nešto što apsolutno dominira. Al’ nevezano sad za to, rekao si kako bi novinari trebali pisati, da se ne ulazi u govor mržnje, da se ne ulazi sad u taj, hajde ne znam kako bih ga nazvala, da ne bude na granici nečega što bismo mogli nazvati mržnjom. E, sad, da ne budem pogrešno shvaćena: moj omiljeni novinar je od mojih srednjoškolskih dana, do toga kad sam bila student, pa do sad, mojih srednjih godina, Senad Avdić. Znači, on meni nema konkurenciju. Ja njega zaista volim, cijenim njegov stil i jedva sam dočekala ovu njegovu knjigu, pogotovo što me interesovao jako ovaj period. Složićeš se sa mnom da on vrlo često zna da odstupi od tih tvojih standarda. Da on zna da malo, hajde neću sad reći to “govor mržnje,” bilo bi pregrubo. Ali, da se zna vrlo svjesno ismijavat s pojedinim osobama, da se mi jako smijemo na to, na njegove jezičke konstrukcije i da svi onako jedva čekamo da Senad Avdić nešto objavi. E, sad, evo to je tvoj omiljeni novinar. Smatraš da tako baš i nije OK, a svi volimo Senad Avdića. Hoćemo li reći da je Senad Avdić onda to izuzetak i da to jednostavno njemu leži?
OZREN KEBO: Uh, prvo, kako se istaći? Najbolje što se istaći tako da se ne ističete. Znači, da što kvalitetnije, što bolje radite svoj posao. Urednik će to prepoznati, a onda će prepoznati i publika. Ja prepoznajem, ja sam stalno usmjeren na tekst, jer nisam radio na ovim, jesam radio na ovim drugim medijima, ali tekst mi je osnovni izvor bio izražavanja. A ako govorimo o pisanom novinarstvu. Prvo, poštujte činjenice. Drugo, govorite tačno. Treće, poštujte neke osnovne zakonitosti zanata. Evo razlike između mog i današnjeg doba. U moje doba sad dolazi 1. maj i evo kakvo će biti vrijeme. Evo u naredna dva dana. U moje doba naslov bi bio ovaj: “Za vikend sunčano, u nedjelju u 11 sati biće malo kiše.” I vi sve znate što piše dole u tekstu. Danas ste propali ako to objavite. Danas naslov glasi: “Pogledajte kakvo će biti vrijeme za vikend!” Ja sam se prije nekoliko mjeseci našalio: “Za pet godina će biti: Uplatite pet maraka da vam kažemo kakvo će biti vrijeme, da pogledate kakvo će biti vrijeme.” Ali, tu morate poštovati to pravilo. Pravilo iz mog vremena je odbačeno, a mislim da je pogrešno odbačeno, pravilo lida. Lid je da u vrh teksta ide najvažnija stvar, a da onda sve manje važnije idu do kraja. Jer, kad tekst dođe u štampariju, ako ima viška, onda onaj tamo mesarski otkine zadnji pas. Ako ti otkine relevantnu informaciju, onda ti je napravio štetu. Ti moraš, ako želiš da pišeš, moraš poštovati… Pogledajte kako vi reagujete kao čitatelj. Znači, ja plediram za ovakav tekst: jak, snažan lid sa brzim nastavkom, nabijenim činjenicama, koji vam ne daju trenutka da danete. Ta formulacija nikad neće izumrijeti. Ne smijete biti dosadni. Lid je preživio, iako ga novinari sad ne vole, jer poenta je u tome da se što duže zadržavate na tekstu. Ali, mlade generacije koje slušaju muziku su provalile sistem, upravo slušaju muziku na principu lida, koji je nama u Večernjim novinama Ramović Mijački naređivao. Kažu oni ovako, znate da su prije uvodi trajali po 20-30 sekundi, gitara, pa ide ovo, pa ovdje. Ma sad oni u četvrtoj sekundi, ili u 14. sekundi, odlučuju da l’ će slušati pjesmu. Lid mora biti, znači, nema uvoda, odmah ide pjesma. E, to važi za tekst. Dobar tekst mora poštovati to. Što se tiče ChatGPT-a, pa tehnologija i dalje pruža stvari još bolje nego što je bila ova 2016. i MH17. Jeste li primijetili nešto? Evo ovaj primjer koji sam ispričao za malezijski avion. Kad danas Dodik ode u Izrael, pa kad njegov privatni avion uzleti, 2.000 ljudi u Bosni i Hercegovini prati let aviona i izvještava nas: “Evo ga, sletio je, ne znam, u Helsinki. Evo ga, čeka tamo.” Evo, mi smo sve znali kako se kreće. On, zahvaljujući tehnologiji, on ne može da sakriven ode bilo gdje. Svi znamo gdje je. To je tehnologija. A kako se oduprijeti chatu? Evo, ja sam isto, znači, pročitao sam knjigu Manijak, genijalnu knjigu od Benjamina Labatuta. Proglašena je za među 10 najboljih knjiga 2013. godine. I sad odmah odem tamo i kažem: “Da mi kaže sve što može u toj knjizi.” A on tri-četiri pitanja… Vrlo, vrlo je uvlačkivački ovaj ChatGPT. Laska vam, hoće da vas emotivno veže. Dobro, ja pristajem na to, jer volim ljubaznost. Ali, on meni na kraju kaže: “Hoćeš da ti sad napišem dva-tri poglavlja o Labatutu, o smislu, o stilu?” Pazite, znači, em je krađa, em je plagijat, em je potpuno nedozvoljena radnja. Ja se tu prepadnem i kažem: “Ne, hvala, dosta je bilo.” Al’ hoćeš, kaže, da ti napišem… Onda mi je napravio paralelu: Bolaño i Labatut. Kaže: “Hoš, hoš prvo jedno poglavlje k’o Labatut, pa drugo k’o Bolaño?” Neću! Ali mogući i fasciniran sam i zastrašen. Mislim da ste iz ovog predavanja vidjeli da me tehnologija plaši i fascinira već 30 godina. Tako da, to je moj odgovor. Mi moramo naći mjeru i mi moramo njime upravljati, a ne oni nama. Evo, izvolite. Je l’ imamo još?
PITANJE IZ PUBLIKE: Za početak, hvala vam ovaj na predavanju. Zaista sam uživala i bilo mi je zanimljivo. Zanimljiva je i tema. Zanima me, s obzirom da je sve sada toliko dostupno, ljudi su dosta kreativni, to je tačno. Ali, recimo, s obzirom na dostupnost informacija i svega, kako sada da se jedan novinar istakne? Kako da ja sad, kao neko ko je tek krenuo da se bavi tom profesijom, dođem do izražaja i nekako u, u mnogo ljudi i mnogo tih mogućnosti, da negdje dođem, da se istaknem i da pokažem šta ja to mogu raditi? To je jedno pitanje. A drugo pitanje: kako se oduprijeti korištenju recimo, jer eto, recimo, ChatGPT, bukvalno, ako ja ga pitam jedno pitanje, on meni ponudi još bezbroj mogućnosti pored toga. Hoćeš li da ti… ja ga pitam o jednoj temi, on meni: “Evo ti i naslov, evo ti cijeli članak. Da li te zanima ovaj ton? Hoćeš informativni ton? Hoćeš li objektivnije?” ili tako da kako se oduprijeti tom porivu i negdje se zadržati na svojim riječima i da to bude moj tekst i onom mojom olovkom napisano? Evo kako ćemo onda?
OZREN KEBO: Evo, imam spreman odgovor na to pitanje. A on će biti vezan i za vaše pitanje isto tako. Kako se istaknuti? Istaknut’ ću se ako govorim o novinarstvu na način na koji to radi Senad Avdić. O metodologiji govorim, ne o izrazu, znači o metodologiji govorim. To je čovjek koji je 24 sata dnevno novinar. Ja sam razasut na više strana, čitam knjige i zanima me i film i muzika, al’ on je novinar, samo novinar. Znači, on danas kad je dobro bolestan, to je čovjek, Belma zna, koji 15 sati dnevno kraj televizora, usput čita i prati sve portale, sve emisije. Nema intervjua u Srbiji i Hrvatskoj koje on nije upratio. To je jedna takva količina znanja, frapantnih. Njegova memorija je monstrum. On je ChatGPT, on je AlphaGo Pro, što se tiče… Jeste. Ako ovi novinari prosječni imaju memoriju od 200 jedinica, on ima od 130.000 jedinica. E, sad, jednom su Salvadoru Daliju pitali, kaže: “Eto, vi stalno dajete neke savjete mladim slikarima.” Kaže onaj: “Da l’ se vi držite tih savjeta?” Kaže on: “Pa šta vam pada na pamet? Ja sam Salvador Dali!” Senad Avdić, Viktor Ivančić, Senad Pećanin, to su moja tri neka idola, koji, koji su često, neko više, neko manje, al’ često prelazili granicu pristojnosti i što mene, ni mene, ponekad malo frustriralo. Al’ to su tri nedostižna novinara po mnogo čemu. Frustriralo, dobro, mene jeste, jer se kosi s ovim mojim principima. Ali, ni ja sam često ne poštujem svoje principe. Pa, ono, jedno je zagovarati, a drugo je biti na visini onoga što zagovarate. Sad mislite za Senadu je sve oprošteno. Ali, da li ako budemo, da li ako budemo, ako ide se sve pristojno, politički, realno, je l’ da je to malo dosadno? E, zato sam rekao, sarkazam i humor su dozvoljeni. Druga stvar, svi znamo da Senad u sebi ima male količine poskokovskog otrova koje novinarstvu daju draž, koje drugim ne smiju. Hadžifejzoviću to ne uspijeva. Hadžifejzović ne uspijeva, to nije duhovito. E, al’ Avdić je duhovit. Viktor Ivančić kad satare nekoga, to je ono, to je… shvatate. Viktor se čak radi nešto što, što, što sam ja energično protiv i što je protiv svih mojih principa, pa me nasmije. Ja, ja mislim da ime i prezime svetinja, zadatost koja se ne smije dirati, apsolutno ne smije dirati. On nečije prezime izvrne. Ja sam manta smijeha, ono. Avdić to ne radi. Avdić to ne radi. A Viktor se ponekad omakne i to je, ali, ali jedan je Viktor bio, u ono, neće se roditi drugi Viktor. Jedan je Senad Avdić, nema toga. Ono, tako da to oni ne mijenjaju moje mišljenje o pristojnosti i potrebi da se bude profesionalan.
PITANJE IZ PUBLIKE: Dobar dan. Mene interesuje, pošto imate mnogo iskustva u novinarstvu i vidjeli ste sve ove tehnološke promjene, da l’ će na primjer utjecaj GPT-a uništit’, to jest na neki način učiniti da je novinar kao profesionalac suvišan ili će ga hibridizirati, ili će čak unaprijediti novinara kao osobu, kao radnika?
OZREN KEBO: Unaprijediti novinara kao osobu, kao radnika. Ja mislim da su sve opcije otvorene. Ta prva je nekako mi najsumnjivija. Sumnjam da može izbaciti čovjeka do kraja. Mada, pazite, kameno smo doba, embrionalna faza. Ne znamo, 15 mjeseci je tek s nama. Zamislite šta će biti za pet godina, za 10 godina ili za 15 godina. Zaista predaleko je to da bismo mogli govoriti. A evo ja govorim u narednih pet godina. Toliko smijem da se usudim da pokušam. Da je fenomenalan alat. Znači, Google ti nije mogao dati ovakve odgovore. Ti si morao tragati. Daj, evo je onaj primjer koji sam naveo. “Daj mi 10 najboljih poljubaca.” Ma, osim ako je neko uradio nekad davno tu temu, al’ to je mogao sastaviti samo tim. Prokletstvo naše je višak informacija, višak koji ne možete savladati. Ja svaki dan imam fajl koji stavljam tekstove koje moram pročitati. Ma, to je otišlo na 3.000 tekstova. Ne mogu, ne stignem u toku dana. Peščanik, Žurnal, Tačno.net,Slobodna Bosna, Index… Nabrajati Al Jazeeru. To je toliko dobrih stvari. Lupi ga. Ne, ne može jednostavno, kad bi samo sjedio i čitao, ne bi mogao pročitati. Gdje su televizijske emisije, gdje su filmovi? Ja sam se pritom posvetio čitanju, zbog kojeg sam morao da se odreknem i filmova i izlazaka. Recimo, čitam pet do šest sati dnevno. To je tek posebna drama. Znate zašto? Ako hoćete da pogledate, da prosurfate istoriju kinematografije, za šest mjeseci ćete vidjeti sve što je vrijedno. Evo, haj’ nek bude. Evo, ja ću duplati to, za godinu dana ćete vidjeti sve što je vrijedno da se vidi u svjetskoj kinematografiji, jer to je, jedan film traje 90 minuta. Čitanje jedne knjige traje, znači, od 10 do 30 sati. Evo, sad čitam Isaka Baševisa Singera Sjene nad Menom, 936 strana. Znate koliko, koja količina sati treba. Trenutno sam na 450 i nekoj. Al’ koja količina sati treba tu, koja je tu količina likova. Znači, moraš praviti paralelno listu likova da bi mogao upratiti kako se ko zove i šta radi. Književnost sama po sebi. A ne možeš biti dobar komentator ako nemaš istoriju književnosti u malom prstu, istoriju kinematografije, sport. Senad Avdić i Viktor Ivančić i Pećanin, sve to imaju. Znam svu trojicu i znam šta znaju i kako su obrazovani. Znači, nastavljam odgovor na vaše pitanje: Kako da se istaknem? Sa strahovitim obrazovanjem, poštovanjem činjenica i da se ne ističete. Kaže, ima jedno dobro pravilo koje se tiče otmjenosti i pristojnosti. Kaže: “Prestanite dijeliti vaše vizitke. Učinite sebe tako dobrim da drugi vas traže, a ne da ih vi vučete za rukav.” To je jedan malo teži i duži put, ali na kraju jedini koji se isplati.
ANA ELENA BANDUKA: Ako nemamo više pitanja, a mislim da nemamo, ja bih beskrajno da vam se zahvalim na sjajnom predavanju. Zadovoljstvo je bilo razgovarati s nama i mislim da će, pogotovo nama mladim novinarima, jako značiti ovo predavanje. Hvala vam.
OZREN KEBO: Hvala vam.
