Nije slučajno što su u plamenu bili penzioneri, najslabiji i najranjiviji među nama. Nije slučajno što gori ono što je zajedničko, a čuva se ono što je privatno. Taj požar je ogledalo društva u kojem ljudi na vlasti godinama gase jedino tragove vlastite krivice.
U plamenu tog doma sagorijevao je moral jedne države. I to ne prvi put. U BiH više ništa ne gori slučajno: svaka tragedija ima svoje ime i prezime, svaka neispravna instalacija ima svoj potpis, svaka nesanitarna soba ima direktora, svaka nepropisna dozvola ima ministra. I svaki njihov potpis danas je pepelom premazan.
Moj posljednji film „Paviljon“ bavio se napuštenim prostorima i tijelima koja država više ne vidi. Noćašnji požar u Tuzli dokaz je da to nije metafora, već skoro dokumentarac o nama samima. Bosna i Hercegovina postala je paviljon raspadanja – zemlja u kojoj se sve urušava: zidovi, vrijednosti, institucije, smisao…
Ne možemo više govoriti o „sistemskoj grešci“. Greška je postala sistem. I zato se mora imenovati odgovornost: Ko je upravljao tim domom? Ko je godinama znao za opasnosti, a nije reagovao? Ko je ministar pod čijom su nadležnošću domovi starih, bolesnih i nemoćnih? Ko je potpisao reviziju, dozvolu, budžet, nadzor? Zašto je i kako zakazao protivpožarni sistem? I niz pitanja na koja smo navikli da nemamo odgovor.
Jer ako se i ovaj požar pretvori u minutu šutnje i par svijeća, onda smo i mi dio istog zločina – zločina šutnje i zaborava.
Ovo nije samo tragedija Tuzle. Ovo je lice Bosne i Hercegovine koja gubi sposobnost da brine, da štiti, da pamti. Zemlje koja voli patetične govore o domovini, ali ne zna čuvati domove svojih najstarijih. Zemlje u kojoj su naši stari očevi i majke još jednom morali platiti cijenu tuđe nebrige.
U tom noćašnjem pepelu nema samo dima i prašine – ima istine o nama. Ako iz njega ne izvučemo odgovornost, izgorjet ćemo svi, samo sporije.
Bosna i Hercegovina noćas nije gorjela slučajno. Ona gori – planski.
