Lijepo je znati voljeti.
Osjetiti to ispod kože, dok se žilice ljubavi probijaju i podižu dlačice.
Ježiti se na samu pomisao.
Kad se ljubav spusti u krvotok i počne kolati našim tijelom, neuhvatljivo nas ispunjava.
Puni naše srce.
I pali u nama zvijezde koje nismo znali da postoje.
I tako ta ljubav teče ispod kože. Nevidljiva javnosti.
I njima. I inima.
Samo je naša. I ničija.
Kao da je šapućemo.
Bezglasnost naše ljubavi.
Tišina – a odjek koji traje i traje.
I ne misli stati.
Prkosi.
Zakonima prirode. Normama.
Pristojnosti utkanoj u naše vaspitanje.
Ljubav ne treba glas da bi se čula. Dovoljno je da traje.
———-
Eh, gospođo Morrison. Lijepo je voljeti.
Ali i slušati o ljubavima.
I kad sve utihne, može se i dalje govoriti pogledima.
Ne tražiti od svijeta razumijevanje, jer ga ni ne treba biti.
Jer ljubav – ona nikome ne polaže račun.
Da, nekada smo toliko zatočeni.
Nesavršeni.
Ne znamo. Ne možemo.
Niti smo fer. Niti želimo biti.
Vodi nas ljubav.
Lako nas uvuče iz svjetla u tamu.
U dubinu. Na dno.
Promiješa nas. Sludi.
I izbaci na obale.
A tamo – opet ona.
Ljubav.
Pogledamo u nebo.
I vidimo – svemir, i mir, i nemir.
Sve beskonačnosti i oblike.
Boljet će njih.
A njen nedostatak – nas.
———-
Sretoh svog druga – znaš onog dobrog, iz mojih djetinjstava i odrastanja.
Volim ga slušati kada govori, jer njegove riječi su i moji životi.
Podsjetio me na nas.
