Gospoďo Morrison,
Pišem ti u vremenu koje je izgubilo oštrinu granica.
Želim ti da budeš slobodna sa riječima, mislima i djelima k meni.
I budi dobra. Oslobođena okova.
Jer pitam se — jesu li i to okovi, ako te zamislim i osjetim svuda, u svemu?
Ako mi se po glavi motaju norme u kojima ne možemo, niti umijemo, da obitavamo… a ipak, lijepo ih je zamisliti.
Teško im je oduprijeti se, da ne zažive makar malo, barem kao slika, kao želja da se nekad, nekako, iskuse svakim čulom.
Jesu li i to okovi, ili samo odrazi onoga što sloboda ne može da obuhvati?
———-
Volim razmišljati o beskonačnosti svih kategorija.
O vjetru koji nepredvidivo puše, ali goni sve ovozemaljske čestice tijela i materije ispred sebe.
O vječnosti te iste materije koja ne može nestati, može se samo promijeniti, preoblikovati, postati dah, kap, misao, riječ.
Naš odnos, u svojoj bezprognoznosti, ne znači da nije lijep.
Naprotiv, on je sunčan, olujan, kišan, nekad zatamnjen, ali sveprisutan u apsolutnosti svoje cikličnosti.
Lišen one sirove prisnosti, a ipak obogaćen nekom tihom mudrošću, stoicizmom koji ti tako prirodno pripada.
Znam da ti se ne dopada taj moj “non-attachment” – filozofija utjerana u moj habitus nedaćama životnih puteva kao nauk o sebi.
Volim te gledati. Posmatram tvoj život kroz riječ. Vidim da ono što pišeš, često ne živiš; a ono što živiš, meni ne smiješ da pišeš.
I bolje je. Na toj hrabrosti životnih odabira ti se mogu samo diviti – i divim se.
Iako – volio bih da živiš čišće. Iskrenije. Sebi.
———-
Sjećam se posljednjeg puta kad si išla k meni.
Krenuo je pljusak – ne jak, nego onaj s krupnim kapljama što prethode oluji.
Na posljednjoj etapi, tik pred kraj uspona, prije nego što se izađe iz tog pariškog parka na cestu, svuda po zemlji ležali su krupni, smeđi kesteni.
Znam to, prolazim tuda.
Padali su kao šašavi – toliko kestena po podu odjednom.
I one njihove zelene, bodljikave kućice, ispucale od vlage i težine.
Bili su mokri, i boljeli su te.
Došla si mi praznih ruku, znajući da ne volim tvoje suvenire.
Ali ostala mi je lijepa slika tog tvog putovanja – kesteni po zemlji, mokri, teški, i ja u tvojim mislima, glupavo sretan što postojim u trenutku koji vodi k meni.
Kad si se vraćala nizbrdo, mokra zemlja i lišće mirisali su na jesen.
Taj miris bio je tvoje pismo meni, a možda i moje tebi – bez slova, bez potpisa, ali iskreno. Sjećam se tvojih slika iz tog parka. Spremno si pozirala sopstvenom objektivu. Sve emocije tog trenutka smjestile su se u tvoje usne. Ili sam bar ja to tako vidio.
I mislim da sam tada shvatio: sve što ne možemo posjedovati, sve što ne možemo zadržati, možda je jedino što zaista traje.
Tvoj.
