Gospođo Morrison,
Sve više me sjećaš na Pustinjsku ružu.
Znam da ovo pismo neće ništa promijeniti. Nas dvoje smo u stvarnom i nepokolebljivo tvrdoglavom začaranom krugu. Ne očekujem da ga iko razumije onako kako bih možda želio.
Pišem jer osjećam potrebu da sve što je u meni, makar jednom, bude izgovoreno do kraja.
“Nećemo više. Ne možemo nastaviti ovo ludilo u nama.” tako si rekla – mirno, bez optužbi, bez suza. Samo jednostavno: želiš nastaviti sa svojim životom i treba ti vrijeme da izbjegavaš susrete, kontakte, podsjetnike.
I dok si govorila, shvatio sam da možda to nije bijeg, već način da preživimo ono što ne može promijeniti.
Pitao sam se o čemu bismo još mogli govoriti, jer mi se činilo da ništa nije ostalo neizrečeno. Sve smo, barem sam tako mislio, već raščistili.
Ali nije stvar u riječima – stvar je u onome što između riječi ostane.
———-
Rekla si mi da sam ti više puta jasno stavio do znanja da nisi žena za mene.
I da sam donio odluke s kojima se ne možeš nositi.
Govorila si to bez gorčine, kao neko ko je konačno prihvatio ono što je cijelo vrijeme znao.
Nema tu više pretjeranog razmišljanja, nema pokušaja da se nađe smisao – samo prihvatanje činjenica.
Ipak, osjetio sam da u tebi još tinja potreba za razgovorom. Zato ti i pišem.
Hvatam se za tvoje riječi da bismo uvijek mogli razgovarati, jer smo kroz toliko toga prošli.
Ali istog trenutka se prisjetim da si, nakon današnjeg susreta, konačno spoznala kako se osjećaš i da tu više nema borbe.
Da ne možeš prihvatiti situaciju.
Nije stvar u ljubavi. Ljubavi ima.
Ali poznaješ sebe – i znaš da bi te ta spoznaja izjedala iznutra. Nisi željela čuti stvarnu istinu.
Poštujem to.
Razumijem da su emocije rijetko kad logične.
———-
Neke stvari u životu prosto nisu suđene, ma koliko mi to željeli drugačije.
Odjekuju mi te riječi i osjetio sam da ti je teško, ali i da u tvojim riječima postoji mir – onaj mir koji dolazi tek kad čovjek više nema izbora.
I rekla si: “Ne mogu odlučiti da se osjećam ovako ili onako. Prosto osjećaš – i tačka.”
U toj rečenici stalo je sve što jesmo bili.
Vidio sam na tebi da si krenula dalje.
Nisam bio siguran da li je to istina.
“Nisam nigdje krenula. Samo prvi put nemam izbora.”
Možda su naši razlozi za kraj nepomirljivi.
Možda su naše istine različite.
Ali ne mogu poreći da je u svemu tome bilo nečeg istinitog, nečeg što je vrijedilo i bola i tišine.
———-
Dogovorili smo se za nedjelju, onako kako sam tražio. Sjećaš se?
I kad sam otišao, znao sam da je priča završena mnogo prije nego što smo to izgovorili.
Osjetio sam da je već sada neko drugi zauzeo mjesto na kojem sam nekad bio ja. Neko novi ili onaj njen stari. Ko će tebi znati.
I u tom trenutku, prvi put, nisam pokušao da se borim.
Samo sam prihvatio.
Pustinjska ruža mi nikada nije pripadala.
Uvijek je imala plan B.
