Ljudi su oduvijek putovali i izvjesno je da nikada neće prestati. Putovalo se, putuje se i putovat će se iz nužde, iz radoznalosti, iz dosade, iz želje da se pomaknu vlastite granice ili u potrazi za nečim vrijednim putovanja. Koliko ljudi, toliko razloga za putovanje.
Putujući, čovjek ima potrebu da ono doživljeno sačuva, ne samo za sebe, već i kako bi to podijelio s drugima. U počecima su iskustva s putovanja prenošena usmenim predanjem, kroz pripovijedanje uz vatru, u svratištu ili na gradskom trgu. Kasnije se pojavila pisana riječ – dnevnici, pisma, putopisi – a u nekim slučajevima putnike su pratili i crtači i slikari, da platnima zabilježe prizore stranih zemalja i ljudi. U doba kada su se istok i zapad, sjever i jug tek otkrivali jedni drugima, izvještaji prvih putnika, avanturista i istraživača morali su biti iznimni događaji za publiku: pred onima koji su slušali njihove priče, čitali njihove zapise ili gledali crteže, otvarali su se novi svjetovi, strani i čudnovati, dotad nepoznati. Koliko je od toga bilo istina, a koliko zgodno dopunjeno detaljima ili događajima kako bi se pojačao dojam ili pripovjedaču dala važnija uloga nego ju je stvarno imao, publika to nije mogla znati. Usmeno predanje, pisana riječ i slikarska tehnika ovisili su o dobroj volji putnika da publici više ili manje vjerno dočara ono što je vidio i doživio. Iako su do pojave fotografije svi svjetovi uglavnom već istraženi, ona će u očima promatrača biti prvi medij koji će mu prenijeti „apsolutnu istinu“. U početku se vjerodostojnost fotografije nije propitivala. To će se ubrzo promijeniti. Današnje slike generirane uz pomoć umjetne inteligencije promijenile su ravnotežu i teret dokazivanja – do nedavno je onaj koji sumnja morao dokazivati da je fotografija manipulirana, dok danas, ukoliko želi da mu se vjeruje, autor fotografije mora dokazati njezinu autentičnost.
“Sve je već viđeno, opisano, fotografirano i zabilježeno. U tom globaliziranom kontekstu vizualna kultura postupno se homogenizira. Postali smo putnici koji, čini se, putuju manje da bi doživjeli, a više da bi zabilježili”
Svijet se mijenjao. Mijenjala se i fotografija, ali i fotograf. Od nekada elitističkog zanimanja, koje su obavljali tajnoviti majstori zanata, vukući sa sobom aparature veličine male sobe, do današnjeg vremena, kada gotovo svatko u džepu nosi pametni telefon s kamerom vrhunskih performansi – fotografija se, zahvaljujući tehnološkom napretku, u potpunosti demokratizirala. Možda se čak promijenio i razlog zbog kojeg putujemo. Danas je sve manje neistraženog kojim možemo iznenaditi druge – svijet je globalan, a gotovo svaka točka na Zemlji dostupna je u svakom trenutku putem internetskih mapa poput Google Mapsa. Sve je već viđeno, opisano, fotografirano i zabilježeno. U tom globaliziranom kontekstu vizualna kultura postupno se homogenizira. Postali smo putnici koji, čini se, putuju manje da bi doživjeli, a više da bi zabilježili.
Usporedba prošlosti i sadašnjosti jasno pokazuje kako se mijenjala uloga fotografija s putovanja. U analognom razdoblju, od kraja 19. stoljeća do kraja 20. stoljeća, fotografija je imala prvenstveno obiteljsku i intimnu dimenziju. Nakon putovanja, razvijene fotografije slagale su se u albume ili su se prikazivale kao dijapozitivi na projektorima, često u krugu obitelji i prijatelja. Takvi susreti imali su karakter društvenog rituala: pozvati rodbinu ili susjede na „gledanje slajdova“ značilo je zajedničko dijeljenje uspomena i simboličko sudjelovanje u putničkom iskustvu. Fotografije su služile kao most između privatnog iskustva i kolektivnog sudjelovanja, ali su ostajale u relativno zatvorenom krugu.
U digitalnom dobu ta se praksa radikalno promijenila. S razvojem pametnih telefona i društvenih mreža, fotografije više ne čekaju na razvijanje i fizičko dijeljenje, već gotovo trenutačno bivaju prezentirane cijelom svijetu. Time se bitno mijenja i njihova socijalna uloga: umjesto intimnog i sporog dijeljenja u malim zajednicama, danas fotografije cirkuliraju globalno i u realnom vremenu. Pritom dolazi i do promjene u samom načinu fotografiranja: dok su analogne fotografije bile skuplje i zahtijevale selektivnost, digitalna tehnologija omogućava masovnu produkciju i beskonačno ponavljanje istih motiva.
Ova tranzicija od analognog ka digitalnom odražava širu kulturnu promjenu: od kulture albuma, u kojoj su fotografije bile materijalni objekti u vlasništvu pojedinca ili obitelji, prema kulturi mreža, gdje fotografije postaju digitalni podaci izloženi stalnoj cirkulaciji, lajkovima i algoritamskom vrednovanju. U analognom dobu fotografija je bila trajna uspomena, dok je danas prolazni sadržaj.
Ipak, unatoč promjeni medija, osnovna uloga ostaje ista: fotografije s putovanja služe kao dokaz iskustva, potvrda identiteta i sredstvo komunikacije – samo se mijenjaju forma njihova dijeljenja i količina fotografiranog. Danas su one sveprisutna pojava i daleko su više od jednostavnog sredstva dokumentiranja. Postale su kulturna praksa sa svim svojim kulturološkim, antropološkim, sociološkim i filozofskim obzorjima. Iza naizgled banalnih i običnih slika kriju se složeni obrasci kulturnih vrijednosti, društvenih odnosa i identitetskih konstrukcija.
Fotografija s putovanja je prije svega međučin između prisutnosti i odsutnosti, između želje da se trenutak zadrži i njegova propuštanja. Ona je akt pobune protiv prolaznosti. Ona je duboko ljudski, ambivalentan pokušaj da se nosi s vlastitom konačnošću. Stojimo pred prizorima koji su opća mjesta, poput piramida u Gizi ili Ajfelovog tornja, ili pak imaju neko osobno značenje za putnika – bilo da se radi o zajedničkoj fotografiji s pješčane plaže ili tanjuru s ukusnim lokalnim jelom – a u nama se budi arhaični impuls: ovo ne smije nestati. Fotoaparat je u tom trenutku obećanje – obećava da će zaustaviti vrijeme, da će uhvatiti ono što je prolazno, da će ono što nas u tom trenutku toliko obuzima učiniti vječnim. U tom smislu, svaka fotografija je mala pobjeda nad smrću, odbijanje da se potpuno oprostimo od sadašnjosti, pokušaj da pobijedimo prolaznost. Istovremeno, u svoj Curriculum Vitae upisujemo novi podatak u rubriku: „tamo sam bio/bila“.
“Francuski filozof Roland Barthes prepoznao je u fotografiji temeljno „to-je-bilo“ (ça a été). Fotografija nemilosrdno svjedoči o odsutnosti. Ne pokazuje ono što jest, već ono što je bilo”
No, u tom gestu zadržavanja već vreba dijalektika gubitka. Francuski filozof Roland Barthes prepoznao je u fotografiji temeljno „to-je-bilo“ (ça a été). Fotografija nemilosrdno svjedoči o odsutnosti. Ne pokazuje ono što jest, već ono što je bilo.
Držeći u ruci fotografiju s putovanja, nemamo samo prijatni osjećaj trenutka koji je zabilježen, već i tihu spoznaju da je on nepovratno prošao. Svaki detalj slike – boje, svjetlost, lica ili krajolik – podsjeća nas na ono što više ne možemo doživjeti. Očekivanje da će nas takva fotografija utješiti često se raspline u tiho razočaranje, jer se čežnja koju je trebala utažiti umjesto toga ponovno budi i produbljuje, ostavljajući nas u istom krugu sjećanja i želje. Privatni album s putovanja tako postaje album melankolije, arhiv čežnje. Pritisnuli smo okidač fotoaparata s namjerom da skupimo sjećanja, ali smo istovremeno skupili i dokaze o vlastitoj prolaznosti.
Kultura masovnog turizma ovaj je fenomen dodatno pojačala. Pogled kroz objektiv često više nije osobni pogled, već je unaprijed oblikovan, a toga čega često nismo ni svjesni. Fotografiramo ono što se mora fotografirati. Pulska arena, brežuljci Toskane, Brandenburška kapija – naše fotografije ponavljaju ono što je nebrojeno puta već bilo fotografirano prije nas. Odbijamo to vidjeti i priznati, uvjereni da smo kompoziciji dali neku auru koju prije nije posjedovala. A u biti – slika je već dana, sve ostalo je isključivo autoinscenacija pred kanoniziranom pozadinom. Njezin je cilj možda ponajprije samopotvrđivanje. „Evo me na mjestu na kojem treba biti“. Dean MacCannell će u knjizi The Tourist ustvrditi da ona reproducira slike koje su već viđene u vodičima i na društvenim mrežama, potvrđujući da je „iskustvo“ ostvareno.
Ovaj je ritual gotovo pa hodočasnički. U toj performativnoj radnji svojom prisutnošću dokazujemo stvarnost mjesta koja posjećujemo, a o kojima smo imali sud i prije nego što smo došli. Takve slike ne pokazuju iskustvo – one su znak bez referenta, prikaz više zamišljenog nego doživljenog.
No, kako taj čin utječe na sam, neposredni doživljaj? Što biva s doživljajem dok smo mi zaokupljeni njegovim očuvanjem za kasnije? Ovo je pitanje sa ozbiljnim posljedicama.
Neposredno iskustvo se istiskuje u korist kasnijeg. Problem je taj da je ono neposredno duboko osobno, dok su u formulu kasnijeg iskustva već unaprijed uključeni i drugi.
“Što biva s doživljajem dok smo mi zaokupljeni njegovim očuvanjem za kasnije? Ovo je pitanje sa ozbiljnim posljedicama”
Danas uzimamo od sebe, kako bismo sutra oblikovali sliku sebe u očima drugih. Mijenjamo bogatstvo prisutnosti koju doživljavamo svim čulima za prikaz koji je, po svojoj prirodi, nužno tek dvodimenzionalna slika. Još radikalnije rečeno – samo gomila svjetlećih piksela, iza kojih ne stoji ništa osim banalnog binarnog sustava jedinica i nula. Svijet doživljavamo posredovano, filtrirano, uokvireno, u unaprijed zadanom kontekstu. Ostaje pitanje: jesmo li ga u tom slučaju zaista i iskusili? Fotografija s putovanja je trajno osciliranje između želje da se potpuno prepustimo trenutku i straha da ćemo ga propustiti. Odluka između toga da li promatrati prizor ili iz džepa izvaditi mobilni telefon kako bismo ga ovjekovječili stvara napetost. To je igra s vremenom, razmjena u kojoj nikada ne znamo točno što dajemo, a što dobivamo.
Fotografija s putovanja svoje značenje otkrit će tek naknadno, u retrospekciji. Slike koje smo sakupili nisu sjećanje, već njegovi okidači. One su vrata kroz koja se vraćamo u prošlost. Dokaz tomu leži u fotografijama koje smo snimili nenamjerno ili koje nisu uspjele – na kojima se, bez posebnog ključa za njihovo dešifriranje, zapravo ne može vidjeti ništa. A njega ima samo onaj koji je bio na licu mjesta i fotografirao. One nisu samo odraz osobnih uspomena, već i način na koji pojedinac interpretira „drugost“ – ljude, običaje i prostore koje doživljava kao nepoznate ili egzotične.
Vrijedi se osvrnuti i na evoluciju koju fotografije doživljavaju kroz godine: od individualnog sjećanja, pohranjene u albume ili digitalne arhive, one postaju obiteljsko sjećanje ili sjećanje užeg kruga neposredno involviranih sudionika. A daljnjim protokom vremena, ukoliko prežive i dožive prenošenje s generacije na generaciju, postat će dio kolektivne memorije. Jan Assmann, njemački egiptolog koji će između ostalog ostati upamćen i po svom radu u oblasti kulture sjećanja, razlikuje komunikativno i kulturno pamćenje. Fotografije s putovanja zauzimaju međuprostor: one služe za komunikativno pamćenje unutar obitelji i prijatelja, ali dugoročnim čuvanjem prelaze u kulturno pamćenje koje oblikuje kolektivni identitet.
Fotografije s putovanja jasno nam otkrivaju i razliku između amaterske i profesionalne fotografije. Dok profesionalac traži kadar u kojem osobna emocija postaje nevažna, koristeći svoje tehničko znanje o kompoziciji, ekspoziciji, bojama, svjetlu i sjeni kako bi stvorio sliku koja prikazuje što više, a dopušta što manje interpretacije, amaterska fotografija biva prožeta intimnošću i subjektivnošću. Upravo u onome što ne može stati u kadar, u onom subjektivnom, leži njezina poetičnost.
Ovo nas dovodi do složenog odnosa između fotografa i promatrača – veze koja u slučaju privatnih fotografija s putovanja poprima sociološku dimenziju. Još je Pierre Bourdieu u knjizi Photography: A Middle-Brow Art naglasio da fotografija, iako izgleda demokratska, zapravo u sebi nosi i reproducira društvene razlike. Fotografirati znači posjedovati resurse: tehničku opremu, slobodno vrijeme, ali i mogućnost kretanja kroz prostore koji nisu jednako dostupni svima. U suvremenom kontekstu društvenih mreža, fotografije s putovanja postaju zapravo socijalni kapital. Objavljivanje slika s egzotičnih ili skupih destinacija na socijalnim platformama ne služi samo za osobno prisjećanje, već i za javnu prezentaciju statusa i stila života. Time fotografije s putovanja funkcioniraju kao statusni simboli: one potvrđuju da je pojedinac dio globalne mobilne klase koja si može priuštiti putovanje i koja sudjeluje u kulturnoj ekonomiji prestiža.
“Još je Pierre Bourdieu u knjizi Photography: A Middle-Brow Art naglasio da fotografija, iako izgleda demokratska, zapravo u sebi nosi i reproducira društvene razlike”
Pitanje mogu li amaterske fotografije s putovanja posjedovati umjetničku vrijednost posebno je intrigantno. One doista najčešće nastaju bez svijesti o umjetničkim kriterijima, vođene željom za dokumentiranjem i memorijom. Ipak, upravo u toj spontanosti često se krije estetski potencijal. Barthes u Camera Lucida govori o pojmu punctum-a – detalja u fotografiji koji zaboli ili dotakne promatrača; onog elementa koji slici daje emocionalnu snagu izvan same vizualne kompozicije.
Fotografije s putovanja, premda amaterske, nerijetko sadrže upravo takve trenutke.
Povijest umjetnosti pokazuje da se granica između privatnog i umjetničkog neprestano pomiče. Suvremeni umjetnici poput Sophie Calle ili Nan Goldin koriste privatne i intimne fotografije kao osnovu svojih radova, naglašavajući upravo snagu svakodnevnih i neformalnih vizualnih zapisa.
Kada se fotografije sa putovanja premjeste iz albuma u galerijski prostor, one zadobivaju novo značenje i mogu biti reinterpretirane kao umjetnička djela.
Jasno nam je iz svega rečenog da fotografije s putovanja daleko nadilaze svoju površinsku funkciju dokumentiranja uspomena i ostvaruju multidisciplinarnu ulogu. One određuju način na koji se oblikuje pojam „drugog“, funkcioniraju kao sredstva socijalne komunikacije i potvrde statusa u globalnom društvu, bilježe rituale putovanja i postaju dijelom kolektivnog pamćenja, a u određenim okolnostima mogu zadobiti i umjetničku vrijednost.
Fotografije s putovanja su, u konačnici, most između osobnog iskustva i kolektivnog imaginarija, između krhkoga trenutka i želje za vječnošću. One pokazuju da putovanje nije samo fizičko kretanje, već i simbolički čin identitetske potvrde, upisan u vizualni jezik našeg vremena. One su pisma koja smo sami sebi napisali u prošlosti, da bismo ih čitali u sadašnjosti.
Rekli smo na početku da su ljudi oduvijek putovali i da nikada neće prestati putovati. I dok je tomu tako, živjet će i vječna dilema – podići objektiv ili samo pogled?
Imati uvijek odgovor na to pitanje znak je mudrosti.
A tko zna – možda su najljepše slike upravo one koje nikada nismo snimili.
Autor fotografija: Nino Berbić
