Draga gospođo Morrison,
Sve što ti govorim je moj očajnički pokušaj da razumijem.
Da prihvatim.
Tvoji postupci nadjačaju svaku moju emociju.
Tada želim samo pobjeći.
Vozio sam jučer ka gradu Treviso.
I zamišljao te pored sebe.
Da, i ja se borim sa činjenicom da nisi tu.
Nije mi ni najmanje zabavno da budeš tužna,
Ili povrijeđena zbog mene.
Sve sam ti puno puta rekao.
Ne mogu te svariti.
Ne znam to.
Ne razumijem tvoj život.
Tvoje postupke.
Strani su mi.
Ne kažem da su loši.
Jednostavno ih ne razumijem.
Moj um kaže da smo sve probali.
Ponešto je odavno ponestalo – novih tema, načina.
Ponestalo je razumijevanja.
Previše smo različiti.
Jedino možemo opet razgovarati.
Hiljaditi put.
Stohiljaditi put.
Kada smo mirni, to je tako lijepo.
Kada smo uzrujani, najgore je.
Shvatio sam.
Tebi treba muškarac koji će te naučiti pripadanju.
Meni se previše opireš.
Ne želiš taj nauk.
A potajno se nadaš tome.
Možda ja i nisam taj.
Razmisli opet i sama.
Treviso. Foto: Tačno.net
I da.
Volim i dalje vjerovati da bi bilo drugačije da se budiš pored mene.
Ali eto, nikada i nisi.
A pet godina je dugo.
Ne krivim tebe.
Ni nas.
Znaš, ponekad pomislim,
Jedno smo drugome bili najveća nagrada,
I najveća kazna.
Ti si mi otvorila svjetove koje nisam poznavao,
A opet si me zatvorila pred sopstvenim zidovima.
I u tom paradoksu ja se vrtim, tražeći izlaz,
A opet želeći da se ne završi.
Jer, i kad boli, ti si moje utočište.
Možda će vrijeme učiniti ono što mi nismo mogli.
Poravnati oštrice, smiriti oluje.
Naučiti nas onome što sami nismo htjeli.
Ako se opet sretnemo, nadam se da će to biti u miru,
Bez rana koje još krvare.
A ako ne, znaj da će dio mene uvijek ostati s tobom,
U svakoj zamišljenoj vožnji,
U svakom jutru koje sam sanjao pored tebe.
Ne znam. U utorak sam nazad.
Piši mi tada.
