Ja pišem u prvom licu jednine. Nemam tog spisateljskog dara pa da vezem priču, roman… Pišem dakle o sebi kao pripadniku jedne generacije što se rodila poslije Drugog svjetskog rata, odrasla, školovala i formirala u vremenu Titine Juge. Rodio sam se u škrtom dalmatinskom kamenjaru, upamtio siromaštvo i sve one nedaće koje su pratile život tog vremena. Ali rastao sam s optimizmom da se gradi bolja budućnost, bolji život za sve nas.
Bio sam odličan učenik, vrijedan, poslušan, dobar omladinac. Dobio sam stipendiju, upisao i završio fakultet, zaposlio se u velikoj firmi. Oženio se, oformio. Činilo mi se da imam toliku energiju da nema tog zadatka koji ne mogu obaviti. I bilo je zapravo tako. Svoje radne obaveze u preduzeću gdje sam radio obavljao sam kvalitetno, požrtvovano, nesebično. Honorarno sam radio kao asistent na fakultetu pomažući mladim kolegama da što lakše savladaju predviđeno gradivo. Vikendom sam odlazio u rodno selo, među moje komšije, gdje smo permanentno bili u nekoj zajedničkoj akciji: popravka nekog starog puta ili probijanje novog, izgradnja vodovoda, izgradnja mosta… Bio sam rezervni oficir JNA. Nije mi bilo teško. Dapače, rado sam odlazio na jednodnevne, dvodnevne ili višednevne vojne vježbe. A bio sam član SKJ, odbornik u Skupštini grada. I to je iziskivalo vremena, snage, volje. Ali se sve stizalo. Sve to što sam radio, radio sam sa zadovoljstvom i sa osjećajem da time pomažem i drugima i sebi i da je to moj lični doprinos zadovoljenju zajedničkih potreba svih građana. Nacionalnost, koju nikad nisam negirao niti isticao, nije bila povod da mi netko nešto predbaci, živio sam kao svoj na svome, kao svoj među svojima.
Nisam bio vjernik, niti sam u tome tražio neku utjehu. Družio sam se sa sličnima sebi i mislio da smo svi slični, da ne kažem isti.
Ponavljam, ja ovo pišem kao JA, ali sam duboko ubijeđen da moja razmišljanja, stavove i vrijednosne sudove dijeli većina te „moje“ generacije. I u materijalnom pogledu i u pogledu moralnih vrijednosti mi smo bili bez velikih razlika, cilj nije bio borba za neki lični prestiž, cilj je bio zajedničko dobro za sve nas.
E, onda se NETKO sjetio da takav sistem, takva Država ne valja. Da su ugrožena ljudska prava, nacionalne i vjerske slobode, da su republike neravnopravne, a ekonomski sistem zasnovan na radničkom samoupravljanju neefikasan.
Pa je počeo rat i raspad moje Domovine.
Probudile su se aveti prošlosti, kojima je smetala moja nacionalna pripadnost, kojima sam smetao ja kao zagovornik zajedničkog života u zajedničkoj državi. Spašavajući se od tih aveti, pobjegao sam iz Splita. U ovom zapisu preskočiću te ratne godine, preskočiću i vrijeme izbjeglištva ovdje u jednom šumadijskom naselju, preskočiću sve te muke i napor da se održi život porodice: stare, iznemogle i bolesne roditelje, djecu koju treba odškolovati, dom koji treba iznova graditi…
Sjećanje, sjećanje, sjećanje. Ostalo mi samo sjećanje…
Tog dana kad je Franjo na kninskoj tvrđavi uzvikivao „Imamo Hrvatsku“ ja sam bio u onoj dugačkoj koloni što joj je on pomogao da se formira i odredio trasu i pravac kretanja. Doduše, koloni sam se pridružio četiri godine ranije „dobrovoljno“ napuštajući Split, te sam tako, kao iskusan kolonaš, lakše shvatao strategiju kolonašenja.
Mada s određenim životnim, pa i političkim iskustvom, nisam nikako mogao da razumijem onu Franjinu ushićenost, slavodobitnost, ponos i radost kad je na već spomenutoj svečanosti onako razdragano uzvikivao „Imamo Hrvatsku“! Čudio sam se i tada, a i kasnije sve više i više, šta mu to znači „Imamo Hrvatsku“!? Kao da Hrvatska nije i prije toga postojala, kao da njenom stasanju nije i sam doprinosio, doduše u nekom drugom vremenu, u nekom drugom kontekstu, s nekom drugom Partijom, s nekim drugim Vođom, čega se sam svojevremeno i svojevoljno odrekao.
Čudio sam se i čudim se kako se može slaviti država koja progoni svoje građane samo zato što su druge vjere, druge nacionalnosti ili pak političke opredijeljenosti? A pritom se, iz petnih žila upirući, na sve strane trubi o građanskoj državi, demokraciji, ljudskim pravima i slobodama!
Pitao sam se i pitam šta je to Država? Sve ono što sam do tada shvatao o tom pojmu sad mi se nije uklapalo u ono što se tih dana slavilo, uzvikivalo i s ponosom izgovaralo. Ako su Srbi u onoj nesretnoj koloni pripadali „nebeskom narodu“, čini mi se da su tada napustili Nebesku državu. Jedino tako mogu razumjeti sve te hvalospjeve, svu tu ikonografiju kojom je Država poistovjećivana s ikonom, božjim djelom kojem se treba klanjati i žrtvu prinositi.
Ne mogavši se osloboditi onog dijela mog života u Splitu, ostala mi je potreba da svakog dana prelistam „Slobodnu Dalmaciju“. Onaj dio o politici i društvu obično preskočim ili samo letimično pogledam, al’ zato Osmrtnice detaljno pregledam. Te tako jednog dana naiđem na sljedeću:
„Na današnji dan prije (toliko i toliko) godina pridružio se Nebeskom zboru u Gospodinu, naših slavnih pobjednika junaka Hrvatske vojske i moj predragi sin (ime i prezime) prvi zapovjednik (te i te) jedinice. (potpis) Neutješni otac“
I sljedećih godina nizala su se u istom tonu, istim povodom Sjećanja:
„Vjera u našeg Gospodina daje mi snagu da u tuzi, bolu i ponosu mogu obilježavati dan pogibije moga neprežaljenog sina, dragovoljca 1991., junaka u odbrani najljepše nam Domovine Hrvatske. Neutješni otac“
Svaki put kad pročitam takve objave ostanem zbunjen, izgubljen, dezorijentisan…Bože moj, šta je ovo? Razumio sam da se onoj djeci mogla ukazati Gospa u Međugorju iz ovog ili onog razloga, ali da otac može biti ponosan što je sin jedinac poginuo za domovinu, e to ne mogu da shvatim. Pa makar to bila Božja tvorevina, ikona što je krase anđeli ili pak parče nebeskog raja po imenu Hrvatska.
(Poznajem dosta roditelja koji su u ovom nesretnom ratu ostali bez svoje djece. Poštujem i dijelim njihovu bol i tugu, pa tako i bol i tugu ovog nesretnog oca).
I dalje me muči pitanje: Šta je to Država?
to neki svetac na Nebu, neki neostvareni ideal, neka magična moć, neki mitski lik koji je odjednom osvanuo među narodom i donio mu toliko sreće, ushićenja, radosti!? Zaista, šta je to Franjo vidio te ’95. kada je na kninskoj tvrđavi kliktao „Imamo Hrvatsku“! I to baš u Kninu, Zvonimirovom gradu, gdje je i stolovao taj hrvatski kralj. A bilo je i drugih hrvatskih vladara od stoljeća sedmog. Pa kako to da je Franjo zaboravio, da l’ slučajno ili namjerno sve te bivše hrvatske, da bi sada kliktao „Imamo Hrvatsku“! Ne vjerujem da mu se to potkralo, pa i on sam je sudjelovao u stvaranju jedne Hrvatske, doduše tada uz pomoć neke druge Partije, koje se sam svojevremeno odrekao.
„Imamo Hrvatsku“!, snažno će poslije toga odzvanjati diljem drage Domovine, sa stadiona i kazališnih dasaka, s oltara i vojničkih pista, s planinskih visova, kao i zelenih polja. Samo će bez odjeka ostati pusta Krajina, čije je žitelje Franjo humanitarno preselio u bratsku Srbiju. Ne vjerujem da će neko u budućnosti izračunati kolika je šteta napravljena i tom nesretnom narodu i toj Hrvatskoj. A o veličini bola i tuge za izgubljenim zavičajem, čemu to spominjati – koga to interesuje?! Klintona, Genšera? Ma hajte, molim vas!
U nekad moćnoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, koju Franjo nije imao u vidu kad je usklikivao „Imamo Hrvatsku!“, a koja je bila u sastavu još moćnije SFRJ, dakle u toj Hrvatskoj uspješno je poslovalo more firmi evropskog i svjetskog renomea: Rade Končar, Prvomajska, Đuro Đaković, Jugoturbina, Dalmacijacement, INA, Saponia, Pliva, Varteks, Podravka, Brodogradilišta… Sve giganti sa po 1000, 2000 i više radnika!
I!? A gdje su danas ti giganti. Nema ih. Progutala ih maca nazvana tranzicija. Ružna riječ za još ružniju pljačku radničke imovine. Da, da, radničke! Tu istu imovinu, ti isti što su usklikivali „Imamo Hrvatsku!“, uskoro su proglasili državnom, a onda i kao pravi državnici dijelili partijskim, rodbinskim i drugim tajkunima. Kao, oni će bolje upravljati istom! Kako su upravljali, danas vide i mala djeca: gdje su im ti giganti?
I još nešto, dug po glavi Jugoslavena neposredno pred rat i raspad SFRJ bio je oko 1000 dolara. Koliki je danas dug po glavi stanovnika i u Hrvatskoj i u ostalim državama nastalim na razvalinama SFRJ!?
Samo radi ilustracije navodim sljedeće: Ovih dana u Makedoniji je u požaru, u jednom klubu, smrtno stradalo 59 mladića i djevojaka, a više od 50 povrijeđeno. Sad se ističe, klub nije bio ni adekvatno izgrađen ni opremljen, niti je imao odgovarajuću dozvolu za rad. Država?!
Cijela se Srbija pobunila na inicijativu studenata poslije jednog suštinski sličnog događaja. U padu nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu stradalo je 16 osoba. Radovi na istoj nisu izvedeni po pravilima struke, a puštena je u rad i prije završetka radova samo da bi se Državnom vrhu dalo povoda za mitingovanje. I opet kažem: I to je Država?!
Ili pak u onoj jadnoj Bosni i Hercegovini što sebe uporno i dalje zove Državom, u bujici nastaloj neregularnim radom obližnjeg kamenoloma živote je izgubilo 19 osoba.
Hrvatska: Nesreća na trajektu Jadrolinije (troje poginulih) ili neraskidivi lanac afera sa većinom ministara u Vladi (vrlo rijetki dočekaju kraj mandata, većina ih bude uhapšena zbog pogodovanja, mita, korupcije…).
Ovo su samo najnovije afere u moru svega onog što oslikava svakodnevni život u ovim novostvorenim Državama. Državama koje su leglo kriminala, korupcije, mita, mafijaškog udruživanja i zloupotreba najgore vrste…
Zbog toga sam ja u jednoj velikoj dilemi: Na kakvu je to Državu mislio onaj nesretni otac iz spomenute osmrtnice kad se potpisao kao „ponosni otac“?! Ili pak drug Franjo kad je onako ozaren vikao „Imamo Hrvatsku“?!
Sva moja tuga, bol i nesreća bili bi lakše prebrođeni, lakše zaboravljeni da su novonastale države takve, da se u njima, kao građani, kao ljudi osjećamo kao „svoji na svome“. Da, da, u pravu ste, pitanje je na mjestu: pa zašto smo ratovali, zašto smo rušili Državu u kojoj smo upravo tako živjeli. Kao svoji na svome!
