Pod nadstrešnicom studentske pobune

U toj psihološkoj igri ratni logori i stratišta masovnih i brutalnih egzekucija pretvaraju se u svetilišta, zločin se pretvara u svetost, a najbrutalniji zločinci proglašavaju se herojima i svecima. Tako „uzvišeni zločin“ postaje djelom „etničkog identiteta“, koji definiše „zločin kao nužnost“, što izaziva nesigurnost žrtve u efekat „pobune“, što menja odnose između zločina i žrtve, s čime „etnički zločin“ izrasta u inspiraciju „univerzalnog zločina“, šutnje i pokornosti.

foto: Pixsell

Na samom početku 21. stoljeća s jedne strane čuje se snažan eho poziva na poslušnost, dok s druge strane čujemo slabašan eho poziva na pobunu čovjeka. Kako poslušnost homo sapiensa državi znači odricanje od odgovornosti (slobode) i dobijanje privilegija, to poslušnost čini sve privlačnijom, dok pobuna nosi egzistencijalnu tjeskobu i rizik, što je čini manje komfornom i atraktivnom za čovjeka koji je stisnut između brojnih neizvjesnosti i poteškoća.

Gubitak odgovornosti i integriteta

Prve naznake u kom bi pravcu homo sapiens mogao koračati u ovom stoljeću nalazi se u odsustvu masovne pobune protiv autoritarnog nacipopulizma, koji demonstrira svoju ideologiju brutalnim masovnim protjerivanjem stanovništva, neselektivnim ubijanjem djece i žena, proglašavanjem autoritarne države vlasnikom djece, masovnim izgladnjivanjem i oduzimanjem prava na jednakost i slobodan život čovjeka, stvarajući time globalno osjećanje anksioznosti i nemoći homo sapiensa. U stanju straha i nemoći čovjek je sklon da se povlači iz javnog prostora, što ga ostavlja bez odgovornosti i integriteta, s čime se kruni njegova moć pobune, što poslušnost čovjeka prema populističkom autoritarnom nacionalizmu čini sve izvjesnijom.

Gubljenje odgovornosti i integriteta učinit će moralnu svijest homo sapiensa isušenom i nemoćnom da se odupre pozivu autoritarnog populizma na poslušnost. Bez mašte i svijesti, tanka i slaba emocionalna reakcija čovjeka na sve brutalnije postupke autoritarnog populizma i njegovog demagoškom zavođenja učinit će otpor (pobunu) čovjeka neautentičnom, što će rezultirati izostankom bilo kakve njegove reakcije na pojavu, širenje i jačanje populističkog kiča i autoritarnog pritiska na slobodu homo sapiensa.

Zamagljene i pokidane veze između slobode i pobune učinit će čovjeka dezorjentiranim i nemoćnim da sagleda svrhu sopstvene angažiranosti protiv destruktivne prirode autoritarnog populizma. U toj praznini on više nije sposoban da spozna autentičnu povezanost autoritarnog nacipopulizma s nasiljem i razaranjem svega onog što bi moglo činiti život homo sapiensa smislenim. Ta duboka i tamna praznina između slobode i pobune koja se ispriječila ispred čovjeka u 21. stoljeću učinit će ga sve sklonijim da prihvati bjekstvo od slobode i pobune, što poslušnost prema autoritarnom nacipopulizmu čini novim smislom njegovog življenja.

Bjekstvo od slobode i pobune

Odbacivanjem slobode i pobune prestaju sve noćne more homo sapiensa. Prestaje osjećanje njegove krivnje i stida pred samim sobom i pred drugima. Za njega masovna egzekucija djece, žena, starih i nemoćnih, razaranje bolnica, škola, uskraćivanje vode i hrane nevinim i nemoćnim, protjerivanje čitavih naroda, stvaranje zatvoreničkih vojnih formacija za izvršenje najbrutalnijih zločina, postaje neka vrsta poezije, u kojoj se sagledava neminovnost života takav kakav je, u kojem pobuna i sloboda nisu više stvarnost ni svrha same sebi.

Zarobljen u svijetu autoritarne nacionalističke retorike, homo sapiens odbacuje mogućnost susretanja s drugim kulturama, svjetovima, ljudima. On traga za arhajskim davno izgubljenim svijetom, u kojem vladar i crkva neprikosnoveno vladaju čovjekom, njegovim željama, snovima i mislima, u kojima nema mjesta za bilo kakvo samopreispitivanje. U tom arhaičnom svijetu autoritarnog nacipopulizma „ono što je blisko postaje beskrajno udaljeno, a ono što je izgledalo daleko čini se bliskim“, što pobunu protiv sopstvenog zločina čini ispraznom, besmislenom i opasnom. Time priroda odnosa između „pobune i slobode“ otvara prostor za etničku, vjersku i kulturnu identifikaciju „zločina“ i „žrtve“, u kojoj se gradi delikatan odnos između „mržnje i zločina“ s jedne strane i „pobune i slobode“ s druge strane. Na taj način mijenja se struktura društvenih odnosa u kojima se „etnički identitet zločina“ suprotstavlja prirodi „etničkog identiteta žrtve“, u čemu se nalazi opravdanje za učinjeni zločin. Umesto ljudskog kajanja i stida za učinjeni zločin zločinac gradi psihološku igru u kojoj svoju krivnju objektivizira vjerskim ili nacionalnim identitetom žrtve, superiorno preuzimajući kontrolu nad „pobunom i slobodom“.

U toj psihološkoj igri ratni logori i stratišta masovnih i brutalnih egzekucija pretvaraju se u svetilišta, zločin se pretvara u svetost, a najbrutalniji zločinci proglašavaju se herojima i svecima. Tako „uzvišeni zločin“ postaje djelom „etničkog identiteta“, koji definiše „zločin kao nužnost“, što izaziva nesigurnost žrtve u efekat „pobune“, što menja odnose između zločina i žrtve, s čime „etnički zločin“ izrasta u inspiraciju „univerzalnog zločina“, šutnje i pokornosti.

U vremenima kada se najteži zločini dešavaju pred očima homo sapiensa, pisati i govoriti o nečem što ne dotiče odgovornost čovjeka za počinjeni zločin i pobunu protiv zločina ne znači ništa drugo do otvaranje prostora da se sam zločin učini identitetom homo sapiensa.

Nova svijetlost u tami

U tišini i šutnji homo sapiensa nestaje predstava o nedužnosti čovjeka, što čovječanstvo uvodi u zonu neodgovornosti, straha i beznađa, u kojoj sila postaje jedina vrijednost. Propaganda, omalovažavanje i cinizam postaju glavna oruđa dezintegracije nedužnosti žrtve i opravdanja zločina, s čime se zatvara krug između pokornosti, poslušnosti, pobune i smrti, u kojem se briše svaka naznaka slobode homo sapiensa. Zločin postaje uzvišen patriotski čin, dok sloboda postaje ponizni čin pokornosti i poslušnosti čovjeka autoritarnom populističkom režimu, u kojem fanatizam i vjerske predrasude izrastaju u određujući prototip razuma koji traži brisanje svih protivurječnosti u stavovima i uvjerenjima autoritarnog nacipopulizma u 21. stoljeću.

I tako sve donedavno mnogi su slutili konačan kraj čovječanstva ne nazirući nikakvu nadu ni prosperitet za čovjeka na horizontima današnjeg svijeta. Međutim što je više rastao pesimizam, to je i više rasla potreba za novim idejama koje podstiču kreativna razmišljanja. Pobuna novih generacija studenata i srednjoškolaca u Srbiji protiv populističke demagogije i autoritarnog vladanja na samom izmaku 2024. uvodi svijet u novu maštu i mijenja globalnu igru, stvara nove intuicije, generiše nove strategije, raskida s konvencionalnim načinom razmišljanja i nudi širi prostor za novi model kreativnog prestrojavanja između čovjeka, države i društva, što stvara novi koncept globalne svijesti o demokratskoj državi kao garantu preživljavanja čovjeka. Ova fascinantna pobuna mladih generacija protiv stvarnosti, koja je obilježena grubom nacionalističkom retorikom, huškanjima na ratne sukobe, organiziranim kriminalom, nepotizmom, mržnjom i isključivošću jednih prema drugima, učinit će čovjeka moćnijim i manje uplašenim pred izazovima pred kojima stoji u ovom stoljeću.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Nedžad Bašić

Nedžad Bašić

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Očigledno je da je urušavanje nadstrešnice bilo samo varnica koja je potpalila fitilj nagomilanog nezadovoljstva. Revolt demonstranata obuhvata mnoga pitanja, od neobuzdane korupcije i ekološke...
Aleksandar Vučić zadao je danas Aleksandru Vučiću novi uslov bez čijeg ispunjavanja ne bi smeli da se okončaju protesti – da Aleksandar Vučić oslobodi tužilaštvo...
Verujem da u Srbiji nema nikoga kome bi, ako makar površno prati aktuelna dešavanja, bilo potrebno dodatno objašnjavati šta je Prvi zahtev iz naslova ovog...
"Pokazujemo jedinstvo." Tako student Saobraćajnog fakulteta u Beogradu odgovara na pitanje Radija Slobodna Evropa (RSE) zašto studenti u blokadi insistiraju na tome da njihovi protesti nemaju...