Narcistički poremećaj ličnosti
U stručnoj literaturi govori se o tri oblika narcističkog poremećaja ličnosti: arogantni, stidljivi i maligni narcizam.
Arogantni narcizam uključuje osjećaj grandioznosti i superiornosti. Osoba vjeruje kako je najbolja u svemu ili mnogo bolja od drugih. Narušavanje ovakve slike o sebi izaziva bijes, oholost i potrebu da se kazni onaj ko ju je povrijedio.
Stidljivi narcizam također podrazumijeva osjećaj specijalnosti i intenzivnu želju za pažnjom drugih, ali i strah da će osoba biti ismijana, ponižena, ignorirana ili na neki drugi način povrijeđena. Zbog toga se javlja povučenost, sramežljivost, preosjetljivost ili pretjerana ranjivost, pa „stidljivi narcis“ ima tendenciju da izbjegava socijalne kontakte jer se boji da ga drugi neće vidjeti kao posebnog i superiornog, da će ga odbaciti ili poniziti.
Maligni narcizam je rezultat kombinacije patološkog narcizma i antisocijalnog/nasilničkog ponašanja. Često su prisutne i sadističke tendencije, kao i tendencije da se partnericu ugura u ulogu sluge ili roba. Neki nauče trik kako da komplimentima i izlivima ljubavi (egl. love bombing) privuku ženu. Ako uspiju u tome, traže od nje da bude „samo njihova“. Kontroliraju je, prijete ili manipuliraju – ona ne smije posvećivati pažnju nikom drugom. (Zar ti ja nisam dovoljan!?) Kad žena shvati da je u toksičnoj vezi i napusti je, frustrirani maligni narcis dobije napad bijesa i silnu potrebu da je „kazni“. (Nekad je i ubije.)
Poplava patološkog narcizma postaje ozbiljan društveni problem, najviše zato što mnogi „arogantni maligni narcisi“ ubiju partnericu onda kad ona prekine vezu. (Kako se usuđuje!!?) Ali u posljednje vrijeme slušamo i o stidljivim, emocionalno nezrelim mladićima koji ubijaju. Ljuti zato što im je povrijeđen osjećaj grandioznosti, ovi „usamljeni vukovi“ – koji često drugima djeluju čudno zbog svoje stidljivosti i povučenosti – obično ne skreću na sebe pažnju sve dok ne uzmu pušku i ne počnu pucati po poznanicima ili po školskim drugovima i drugaricama. Ili dok se ne pridruže ultradesničarskim pokretima, koji im jačaju osjećaj moći i superiornosti.
Ali, bez obzira na to radi li se o arogantnom ili stidljivom narcisu, o nasilniku starinskog kova ili o modernom nasilniku, svima njima jedno je zajedničko – vlastito neprijateljstvo prikazuju kao samoodbranu, a ubijanje žena pravdaju narativom o ugroženosti. A pošto su ugroženi, oni imaju pravo da se brane. I kad zlostavljaju ili ubijaju partnericu to je uvijek zato što ih je povrijedila, pa su oni morali da se brane – tako što će je prebiti ili ubiti.
Dozvola za prebijanje i ubijanje žene
Nasilnik koji ponavlja obrazac nasilja i zlostavljanja žene ima ustaljenu liniju razmišljanja, emocionalnog reagovanja i ponašanja – baziranu na specifičnom sistemu vjerovanja. Sistem vjerovanja sastoji se od tri premise:
– Žena je odgovorna za to kako se ja osjećam – ako se ja osjećam loše, to je zato što je ona
izazvala takvo moje loše stanje
– Ona je kriva – zato ja imam pravo da se branim, da se osvetim, da je kaznim
– Ne mogu se smiriti dok je ne kaznim (ne osvetim se, ne odbranim se!)
Žena je odgovorna za to kako se ja osjećam!
Mnoge žene žrtve nasilja u porodici tvrde da su njihovi partneri emocionalno nezreli. O čemu govore? Biti emocionalno nezreo znači doživljavati stvari na način na koji ih doživljava dijete i ponašati se na način na koji se ponaša dijete.
Dijete je ovisno o majci – fiziološka i psihološka stanja djeteta u velikoj mjeri zavise od toga šta majka misli, osjeća, govori ili radi. U poređenju s odraslom osobom, dijete ima znatno niži stepen autonomije, pa vidi majku kao nekog ko je direktno uzrokovao njegova bolna emocionalna stanja i neprijatne tjelesne senzacije. (Ona je kriva što se ja loše osjećam!)
Slično razmišlja i „emocionalno nezreli“ nasilnik. Iz njegove perspektive žena je svojim riječima ili postupcima uzrokovala povredu i zato je ona odgovorna (kriva!) za neprijatnost koju on doživljava. Evo primjer: Žena je uključila veš-mašinu (ta veš-mašina pravi buku) dok je muž gledao važnu fudbalsku utakmicu. Iznerviran, muž je ustao i izudarao ženu. Poslije se branio tvrdnjom da je ona odgovorna za „ono što joj se desilo“. Reći ženi Ti si kriva što sam te udario! (jer je uključila veš-mašinu) nema nikakvog smisla za čovjeka na višim stadijima u razvoju svijesti. Ali za ovog nasilnika – ima! Ženina je krivica što se on loše osjeća i on ima pravo da je kazni!
Ja imam pravo da se branim, da je kaznim, da se osvetim!
Da bi se oslobodio neprijatnih tjelesnih senzacija (razdražljivost, nervoza, napetost u mišićima…) i bolnih emocija (povrijeđen je jer ga zanemaruju, njegove potrebe nisu zadovoljene, ponižen je, plaši se da će izgubiti nekog ili nešto), ovaj tip nasilnika osjeća prisilu da povrijedi ženu. Zašto mu je toliko važno da je povrijedi? Kad se nađe pod „stresom“ – po njegovom mišljenju uzrokovanim onim što je žena rekla ili uradila – mozak i tijelo mu proizvode neurotransmitere i hormone čija je glavna funkcija aktivirati reakciju „borba ili bijeg“. Kao i životinja koju napadaju, ovaj tip „emocionalno nezrelog“ nasilnika se bori ako je neprijatelj slabiji, a bježi ako je neprijatelj jači od njega. Boriti se znači uzvratiti udarac. On je napadnut i smatra da ima pravo na samoodbranu uzvraćanjem udarca („oko za oko, zub za zub“). Ovakvim načinom rezonovanja daje sebi dozvolu da prebije ženu. U njegovom sistemu vjerovanja ženina fizička bol i njena neprijatna emocionalna stanja jedino su što mu može pomoći da ublaži vlastitu povredu (Jer, sad se ona osjeća povrijeđena i ponižena). Zbog tog i takvog uvjerenja nasilnik neće moći spavati dok je ne povrijedi.
Ne mogu se smiriti dok je ne kaznim!
Kao ni mlađa djeca, ni ovaj tip nasilnika ne uzima u razmatranje razlog zbog kojeg je žena nešto rekla ili uradila (je li namjerno uključila bučnu mašinu za veš kako bi iznervirala muža ili uopće nije mislila na njega kad je to radila). Vjeruje da je žena uzrokovala njegova neprijatna emocionalna stanja (kriva je!), prema tome on ima pravo da je kazni! Ovakva linija (infantilnog) razmišljanja – Samo je jedan način da se smirim: tako što ću je prebiti! – motor je koji pokreće i održava njegov obrazac nasilničkog ponašanja.
Isti ovaj motor pokreće ga i da ubije ženu
Budući da vjeruje da se može smiriti „samo ako je pravda zadovoljena“, nađe li se u bolu – recimo, žena ga je ostavila i time ga, po njegovom mišljenju, izdala (kao loša majka koja izda svoje dijete tako šta ga napusti) – on neće imati mira dok je ne kazni, odnosno ne osveti se. Zato postaje opsjednut njom (opsesija). Stalno misli na nju, zove je, uhodi je, proganja je, traži da se vrati. Ako ona odbija pomirenje, njegovo proganjanje, fizičko nasilje i/ili psihičko zlostavljanje poprima kvalitet kompulzije. Kompulzivna radnja je prisilna radnja kojom se smanjuje neprijatna napetost izazvana opsesivnim mislima. Kad je u takvom stanju – preplavljen bijesom jer mu je učinjena nepravda! i opterećen strahom da gubi nešto do čega mu je stalo – zabraniti mu prilazak ženi isto je što i zabraniti prilazak vodi i sapunu čovjeku koji mora izvoditi ritual pranja ruku svaki put kad je opsjednut mislima o tome kako su mu ruke prljave (opsesivno-kompulzivni poremećaj). Nastavi li žena odbijati da se vrati u vezu, opsjednutost njom se pojačava, a samim tim i kompulzivna potreba da je kazni.
Ako vjeruje da je žena njegova (kao što je majka njegova) ili smatra da ima bogomdano pravo da dominira nad njom jer je muškarac, žena može očekivati da bude „kažnjena“ svaki put kad mu nije lojalna (prekinula vezu/izdala ga) ili kad napušta poziciju njemu podređene.
Ako je može kazniti samo tako što će je ubiti, spreman je da je odrobija! Kad je ubije?
Postane li jasno da mu žena trajno izmiče – i on je neće moći vratiti u vezu – ubit će je! (U preko 90 posto slučajeva radi se o postseparacionom femicidu.) Misli da je ubistvo žene jedini način da pokaže sebi i svijetu da je on taj koji ima kontrolu i nad njenim i nad svojim životom (a ne ona) i neće se smiriti dok je ne ubije. U protivnom, osjećao bi se poraženim i poniženim.
Ako žena stupi u vezu s drugim muškarcem (čak i ako se to desi dvije godine nakon prekida veze s njim) – ubit će je! Jer ona je njegova; kad je on ne može imati, neće je imati ni drugi muškarac! (Rizik da bude ubijena povećava se kad postoji drugi muškarac u njenom životu.)
Hoće li ovaj tip nasilnika ikada osjetiti krivicu? Neće. Kaže, smrtna kazna za tu zlu i pokvarenu ženu je zaslužena kazna! Ona je kriva, upropastila mu je život i nije mu žao što ju je ubio. Žao mu je sebe, jer će truliti u zatvoru zbog te ‘kučke’! Ali je barem miran. Osvetio joj se!
Postoji li način da se zaustave ovi nasilnici?
Nakon svakog slučaja femicida čujemo pitanja: Ko je zakazao – sistem koji ne funkcionira ili društvo koje šuti i žmiri na nasilje? Kako spriječiti nasilnike da ne ponove nasilje i zlostavljanje partnerice? Kako suzbiti epidemiju femicida? Postavimo li ova pitanja aktivistima, piscima, umjetnicima, sportistima i novinarima koji žele da podižu svijest i tako se bore protiv nasilja u porodici, reći će:
-
Odgovornost je na svima nama! Podržavamo i održavamo patrijarhat, i dok se ne suočimo s patrijarhalnim vjerovanjima i uvjerenjima o nadmoći i dominaciji muškarca nad ženom teško ćemo izaći iz kulture nasilja.
-
U školske programe treba uvesti nastavni predmet Ravnopravnost spolova i podučavati učenice i učenike o pravima žena, o feminizmu, borbi protiv nasilja u porodici i drugim elementima zdravog odnosa u porodici.
-
Religijski lideri treba da reaguju protiv svih “tumačenja” religije koja potiču nasilje nad ženama.
-
Moramo ekonomski osnažiti žene i širokom društvenom i političkom akcijom moramo stvarati društvo ravnopravnih ljudi. Samo u takvom društvu žene će biti sigurne.
-
Treba zahtijevati pooštrenje uslova za dobijanje dozvole za oružje i sprečavati ilegalno naoružavanje. Većina zločina femicida izvršena je vatrenim oružjem (za koje mnoge ubice nisu imale dozvolu).
-
Sve dok muškarci jedan drugome ne skrenu pažnju na diskriminirajuće ponašanje – stvari se neće promijeniti.
-
Moramo proći kroz kolektivno buđenje svijesti muškarca. Muškarci moraju preuzeti stvari u svoje ruke te očistiti svoju avliju, korijen po korijen… sve dok se ne otarasimo korova.
-
Ništa što predlažemo po društvenim mrežama, od smrtnih kazni do mirnih protestnih šetnji neće uticati ni na smanjenje, a pogotovo ne na nestanak femicida.
Svaki ovaj odgovor ima smisla. Tačno je da je odgovornost na svima nama. Tačno je da se moramo suočiti s patrijarhalnim uvjerenjima i s problemom neravnopravnosti muškarca i žene. Tačno je da su ekonomsko osnaživanje žena, edukacija i podizanje svijesti o nasilju i femicidu izuzetno važni. Tačno je da treba onemogućiti pristup oružju… Ali je i tačno da ništa od navedenih prijedloga neće zaustaviti obrazac partnerskog nasilja. Niti će suzbiti epidemiju postseparacionog femicida. A šta hoće?
Zahvaljujući istraživanjima u forenzičkoj psihologiji i kriminologiji, danas znamo da je svijest o tome da će biti brzo uhvaćen i strogo kažnjen – ono što sprečava nasilnika da ne ponovi nasilje.
Cilj nije napuniti zatvore nasilnicima, nego ih zaustaviti uz pomoć posebnih policijskih metoda odvraćanja od nasilničkog ponašanja (engl. focused deterrence policing methods). Ove policijske metode oslanjaju se na teoriju poznatu u kriminologiji kao teorija odvraćanja od kriminalnih radnji.
Znamo i da je epidemiju postseparacionog femicida moguće suzbiti na isti način na koji je suzbijena epidemija ubistava motiviranih rasizmom i terorizmom – uvođenjem politike nulte tolerancije. Nulta tolerancija podrazumijeva da se određene kriminalne radnje neće tolerirati ni pod kojim okolnostima (nema olakšavajućih okolnosti). Svrha je prevencija – zaustavljanje neprihvatljivog ponašanja tako što će se potencijalni nasilnik zastrašiti doživotnom zatvorskom kaznom. Zašto baš ovom kaznom? Bijelci koji ubiju crnca – zato što je oženio bjelkinju, ne može on oženiti bjelkinju! (jer bi to značilo da je ravnopravan sa mnom, a ja to neću dozvoliti!), i muškarci koji ubiju partnericu – zato što je prekinula vezu sa mnom (ne može ona to meni raditi!) – imaju vrlo specifičan mindset. Samo strah od doživotnog zatvora može ih spriječiti da ne ubiju crnca (jer je oženio bjelkinju) ili ženu (jer ih je ostavila).
I politika nulte tolerancije se oslanja na teoriju odvraćanja od kriminalnih radnji. Ova teorija nas uči da jednom kad u kolektivnu svijest uđe i učvrsti se informacija: Za svako a) ubistvo, b) pokušaj ubistva, i c) saučesništvo u ubistvu partnerice (sadašnje ili bivše) očekuj doživotnu kaznu zatvora – ta informacija poprimi funkciju vakcine (prevencija). Kao što je epidemija koronavirusa suzbijena vakcinom, tako će i strah od doživotne zatvorske kazne suzbiti epidemiju ubistava žena koje se usude napustiti toksičnu vezu. To je razlog što se u zapadnim zemljama sve češće izriče doživotna zatvorska kazna za ubistvo (bivše) partnerice – bez obzira na to je li ubica prethodno bio fizički nasilan ili nije.
Krivično djelo femicid kažnjava se doživotnom kaznom zatvora na Malti i u Kipru, a uskoro i u Italiji.
Nažalost, Bosna i Hercegovina i Hrvatska spadaju u rijetke evropske zemlje u kojima još uvijek nije uvedena kazna doživotnog zatvora.
Indira Nović i Majda Halilović autorice su knjige ZAŠTO SI JE UBIO?
Knjiga ZAŠTO SI JE UBIO? Uzroci i prevencija femicida besplatna je i dostupna na: https://atlantskainicijativa.org/wp-content/uploads/2024/06/Zasto-si-je-ubio-web.pdf
https://atlantskainicijativa.org/zasto-si-je-ubio-uzroci-i-prevencija-femicida/
