Stanovanje je najintimnije pitanje koje nas pogađa. Dom je mjesto gdje se povlačimo od vanjskog svijeta, izražavamo sebe, gradimo odnose i porodice. Kupovina ili iznajmljivanje stana znači projicirati svoje snove i ambicije na cigle i malter – možemo li se zamisliti kako sjedimo na toj terasi na suncu? Ali, to je i duboko frustrirajući proces – možemo li si to priuštiti? Za sve veći broj nas, odgovor je negativan.
Doživljeno na tako ličnom nivou, lako je pomisliti da rast cijena predstavlja problem samo vaše zajednice, grada ili države. Međutim, nedostupne cijene stanova i kirija evropski su problem. Prema podacima Evropskog parlamenta, od 2015. do 2023. godine, cijene stanova u EU porasle su u prosjeku za gotovo 50%. Od 2010. do 2022. godine, kirije su porasle za 18%.
Kao urednica, željela sam čuti priče iza ovih brojki i, kao osoba koja živi u vrlo skupom gradu (pozdrav iz Londona!), čuti i neka rješenja. Zato sam angažovala niz stručnjaka za stanovanje da doprinesu serijalu Stambena kriza u Evropi, opisujući kako situacija izgleda u nekim od najskupljih evropskih gradova.
Agustín Cocola-Gant piše o tome kako su promjene politike nakon finansijske krize 2008. godine ohrabrile bogate strance da kupuju druge stanove ili ih izdaju na kratkoročne najmove u Lisabonu, istiskujući lokalce iz vlastitog grada. Danas neke portugalske porodice iznajmljuju sobe, a ne stanove.
U Amsterdamu je situacija obrnuta, tvrdi Amber Howard. Stariji, dugogodišnji stanovnici žive u sigurnim i pristupačnim socijalnim stanovima, dok su mlađi i novopridošli, često s manjim primanjima, prepušteni nesigurnom i skupom privatnom tržištu. Dok je broj socijalnih stanova vremenom opadao, privatni fond je rastao, jer su političari nastojali privući imućnije stanovnike u grad.
Slična priča ponavlja se u Budimpešti, kaže Csaba Jelinek. Socijalni stanovi rasprodani su nakon završetka hladnog rata, a privatno vlasništvo promovirano je kao odbacivanje socijalističkih vrijednosti. U praksi to znači da stariji Mađari ulažu u nekretnine, podižući cijene i kirije za mlađe generacije.
Jedan grad koji ne prolazi kroz krizu pristupačnosti je Beč. Kako piše Justin Kadi, od 1920-ih grad raspolaže stabilnim fondom socijalnog stanovanja za podstanare svih prihoda. Poput Amsterdama, i u Beču novopridošli uglavnom iznajmljuju privatno, ali snažna socijalna baza drži kirije pod kontrolom.
Ne morate biti stručnjak da biste prepoznali obrasce evropskog tržišta stanovanja. Više od četiri decenije, stambene politike pogodovale su investitorima na račun onih koji u tim domovima zapravo žive. Ta neravnoteža moći najočitija je u zemljama s velikim institucionalnim investitorima – privatnim kapitalom, hedž fondovima, osiguravajućim i penzionim fondovima – kako istražuje Tim White.
Kada kuće postanu imovina, a ne domovi, dolazi do transfera bogatstva s onih koji nemaju na one koji imaju. Širom Evrope – i velikog dijela svijeta – nekretnine su postale pokretač nejednakosti. Nejednakost zauzvrat rađa ogorčenje. Krajnje desničarski političari vješto koriste taj bijes za vlastitu korist, što je Guardian dokumentovao u ranijoj seriji izvještaja s prve linije evropske stambene krize. Kako je upozorio evropski komesar za zapošljavanje i socijalna prava Nicolas Schmit: „Stambeni problem razdvaja naša društva, i može predstavljati rizik za naše demokratije.“
Stambene politike određuju se na nacionalnom nivou, ali Evropska unija može postavljati okvire i omogućavati pristup finansiranju. Godine 2024. svi ministri stanovanja zemalja članica potpisali su deklaraciju kojom traže „novi dogovor“ o pristupačnom i socijalnom stanovanju.
Rješenja postoje, postoji i politička volja, a u međuvremenu se možemo nadati da će ovaj serijal barem djelimično pomoći onima koji se suočavaju s nedostupnim stanovanjem širom Evrope da shvate da nisu sami.
