Moja specijalnost nisu dnevne vijesti niti političke zavrzlame, već ljudska prava, marginalizovane grupe i dokumentovanje društvenih trauma, često onih vezanih za ratove i zločine na području bivše Jugoslavije. U tom radu, najdragocjeniji alat nije mikrofon ni kamera, već sposobnost da stvorite prostor u kojem će ljudi, suočeni s najgorim iskustvima, osjetiti da ih zaista slušate. Moram reći, to je vještina koju mnogi novinari, nažalost, izgube ili nikada ne razviju.
Jedan od najsloženijih i najdužih projekata u mojoj karijeri bila je analiza serije ratnih fotografija snimljenih u Brčkom 1992. godine. Te su slike dokumentovale egzekuciju civila, prodate su Reutersu i dobile su nagradu World Press Photo. U knjizi Sandre Vitaljić, prije više od deset godina, naišla sam na informaciju koja me je potresla: postoji mogućnost da su fotografi platili da bi se ta smaknuća dogodila.
Za mene je ta informacija bila nevjerovatna. Iako su priče o snuff snimcima često neprovjerene, ovdje je postojala tvrdnja o ratnoj fotografiji koja je globalno verifikovana. Godinama sam čekala da to odjekne, ali se ništa nije dogodilo. Shvatila sam da moram sama ući u to. Moja prvobitna motivacija nije bila jurnjava za pravdom u sudskom smislu, već čista novinarska znatiželja: htjela sam utvrditi okolnosti nastanka tih fotografija.
Moja istraga trajala je godinama. Morala sam doći do svih aktera: preostalog fotografa, zapovjednog lanca u Reutersu, istražitelja i, što je bilo najteže, do počinitelja zločina, Gorana Jelisića. Rad je bio poput detektivskog posla. Do Jelisića, koji služi kaznu u Belgiji, trebalo mi je više od godinu dana samo da uspostavim komunikaciju, slanjem pisama na adresu zatvora. Kasnije, kada je dobio telefon u ćeliji, često me je zvao.
U tom radu stalno sam se suočavala s pitanjima o etici. Na primjer, odlučila sam da ne odem u zatvor da ga intervjuišem, iako bi mi to novinarski obogatilo tekst. Ponekad morate donijeti odluku koja je na uštrb priče, ali u korist ličnog integriteta.
Kada je tekst izašao, bio je izuzetno dug, skoro 10.000 riječi, i namjerno je pisan hladno i distancirano. Nije to reportaža, jer nisam bila na terenu sa svim akterima; to je istraživački tekst. Najvažnije, on nije dao konačne sudove. Ne volim da baratam terminom “istina” jer je ona kompleksna i često nedostižna. Radije govorim o točnosti. Novinarstvo se ne sastoji od definitivnih sudova i spekulacija, već od utvrđivanja činjenica.
Utvrdila sam da je natpis uz nagrađenu fotografiju bio netačan – ubijeni nije bio snajperista, već civil. To je bila važna, ispravljena nepravda. Da li je nagrada World Press Photo skinuta? Ja to ne znam i nije moj posao. Moja dužnost je da predočim činjenice; šta će dalje raditi pravosuđe ili fondacija, to je na njima.
Pored preciznosti, mlade kolege moraju razviti slušački nagon. Kada radite s ljudima koji su prošli traume, ne treba vam arsenal trikova. Treba im neko ko će ih zaista čuti.
Što se tiče pritisaka, nisam ih nikada direktno iskusila kao frilenser. Ipak, prisutna je suptilna cenzura. Primjerice, kada sam ponudila medijima priču o nasilju hrvatske policije na granici s Bosnom i Hercegovinom, rečeno mi je da to nije “zgodno” jer dotični medij ima finansijske dilove s MUP-om kroz EU projekte. To je jedan od načina na koji je medijska scena korumpirana i posljedično cenzurisana.
Zato mladim novinarima poručujem da rade ono do čega im je stalo i da počnu sa malim i lokalnim temama. Dobar urednik je ključ i budite spremni za dosadu i opsesiju jer vraćanje vašim pričama je nešto što morate prakticirati i onda kada je priča gotova.
Ne mislim da je naša dužnost da mijenjamo svijet u nekom mjerljivom smislu, ali jesmo dužni da tragamo za činjeničnim okolnostima i da imamo hrabrosti za to. Dobro novinarstvo je zanat i poziv, i dok god postoji stvarna znatiželja i želja za preciznošću, ono nikada neće izumrijeti.
