Rođen u Pečuhu 1955. godine, Tarr je karijeru započeo kao buntovni autor društveno angažiranih dokumentaraca i filmova koji su pripadali tzv. “budimpeštanskoj školi”. Njegov rani rad, poput debitantskog “Obiteljskog gnijezda” (1979), bio je obilježen sirovim realizmom i kritikom društvene svakodnevice. Međutim, pravu međunarodnu slavu i kultni status stekao je kasnijom promjenom stila, okrenuvši se crno-bijeloj estetici, hipnotički dugim kadrovima i apokaliptičnim vizijama ljudske egzistencije.
Njegovo remek-djelo “Sotonski tango” (1994), epska drama koja traje više od sedam sati, postalo je simbolom “sporog filma” (slow cinema). Kroz suradnju s piscem Lászlóm Krasznahorkaijem, Tarr je stvorio vizualni identitet koji su mnogi uspoređivali s Andrejem Tarkovskim. Filmovi poput “Werckmeisterovih harmonija” (2000) i “Čovjeka iz Londona” (2007) učvrstili su njegov status “maga mračne estetike”, dok je njegov posljednji dugometražni film, “Torinski konj” (2011), proglašen konačnim i beskompromisnim krajem njegove redateljske karijere.
Béla Tarr nije bio samo redatelj; bio je učitelj i mentor novim generacijama. Posebnu vezu ostvario je s regijom Balkana, točnije Sarajevom, gdje je 2013. godine osnovao “film.factory”, prestižnu filmsku školu koja je privukla studente iz cijelog svijeta. Za svoj doprinos umjetnosti nagrađen je Počasnim Srcem Sarajeva, a njegovo prisustvo na festivalima uvijek je izazivalo duboko poštovanje.
Njegov utjecaj na suvremenu kinematografiju je nemjerljiv. Redatelji poput Gusa Van Santa i Jima Jarmuscha često su isticali kako je Tarrova hrabrost da uspori vrijeme i dopusti gledatelju da “osjeti” prostor promijenila njihov način razmišljanja o kadru. Odlazak Béle Tarra ostavlja prazninu koju će biti teško popuniti, ali njegovi dugi, kišoviti kadrovi i neumoljiva potraga za biti ljudskosti ostaju trajno naslijeđe koje će se proučavati i cijeniti dokle god postoji filmska traka. Svijet je izgubio umjetnika koji je vjerovao da film ne smije lagati, čak i kada je istina koju prikazuje teška i mračna.