Pretprazničko veče

Na današnji dan 1868. u Mostaru je rođen pjesnik Aleksa Šantić. Objavljujemo jednu od njegovih najljepših pjesama "Pretprazničko veče"

Pretprazničko veče

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk i dim se koluta;
Njegova misô nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže
Kô simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. ­ “Petar!” ­
Usklikne otac ­ “On je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo ­
Otvorite mu!”… ­ I mi svi, kô vjetar,

Trči i vratâ prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.
Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počô, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana…

Meni je bilo kô da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove…

Aleksa Šantić

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Aleksa Šantić

Aleksa Šantić

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
I onda kad očekujete da bar nešto krene naprijed zateknu vas polomljena slova Šantićevog spomenika ili unakažen njegov spomenik što se dogodilo ovih dana....
Ako imate manje od 50 godina i živite na prostorima bivše Jugoslavije, na pomen Mostara teško da će vam pasti na pamet Srbi. Grad...
Čudesan je panoptikum motiva kojima je Šantić vezao kolajne svojih lirskih sjetvi i žetvi. Temeljito nepročitan, on donekle živi među nama posredstvom svojih uspješnica, no...
Pa, stoga, hvala Ti na svemu onom što si učinio za Grad u svome kratkome životu, kao i na svemu onom što sam od Tebe...