U ranim jutarnjim satima automobili su se zaustavljali ispred doma za djecu u Bradfordu u kojem je Fiona Goddard živjela kao tinejdžerka.
Osoblje se brinulo zbog muškaraca koji su dolazili po nju – u zapisima stoji da se smatrala “pod visokim nivoom rizika od nepoznatih muškaraca” – ali politika je bila da se policija ne poziva ako se ponašanje djeteta ne učini zabrinjavajućim ili ako ga se ne vidi kako ga fizički “uvlače u automobil”.
I tako četrnaestogodišnja djevojčica završi podvrgnuta vrbovanju i ponovljenom silovanju, pred očima odraslih koji su bili zaduženi da je zaštite, od bande koja je osuđena tek kada je ona već bila u svojim dvadesetim. Prošle su još dvije godine prije nego što je gradsko vijeće Bradforda objavilo nalaze interne revizije koji su pokazali koliko su žrtve bile iznevjerene od strane više institucija.
Teško je uopće zamisliti kakva je hrabrost bila potrebna da obnovi svoj život, odrekne se anonimnosti i naposljetku pristane da učestvuje u panelu preživjelih koji savjetuje obećanu nacionalnu istragu o tzv. grooming bandama. Upravo zato je još potresnije što su ove sedmice Fiona Goddard i još tri članice panela dale ostavku, uz obrazloženje da više ne vjeruju ni vladi, ni procesu, ni dvojici kandidata za predsjedavajuće komisije.
Jer kome biste vi vjerovali da ste prošli kroz ono što su one? Ne socijalnim radnicima, ne lokalnim vlastima, ne političarima koji sada zvuče kao svaka druga figura autoriteta koja ih je nekad iznevjerila. I sigurno ne policiji: u Bradfordu je jedna od radnica doma koja je pokušala prijaviti zlostavljanje bila ukorena da “prestane gubiti policijsko vrijeme”, dok su u Rotherhamu neke žrtve prijavljivale da su ih silovali aktivni policajci, a zatim zastrašivale prijetnjom da će biti vraćene svojim zlostavljačima ako se usude žaliti. Trenutno je u toku i krivična istraga ovih navoda. Ako preživjele danas vide izdaju u svakom uglu – pa ko im to može zamjeriti? No, kao što zna svako ko je radio s traumatiziranom djecom, hipervigilantnost – uobičajeni psihološki trag traume – vrlo lako može stvoriti jaz između žrtava i onih koji pokušavaju pomoći.
Oba predložena predsjedavajuća – bivši policajac Jim Gamble, heroj mnogima u oblasti zaštite djece zbog decenija borbe protiv seksualnog zlostavljanja na internetu, i bivša direktorica službi za djecu Annie Hudson – sada su se povukla. Gamble je naveo toksičnu atmosferu “političkog oportunizma i sakupljanja poena” koja dodatno potkopava ionako krhko povjerenje žrtava. U međuvremenu, panel preživjelih je bolno podijeljen. Četiri članice koje su napustile panel traže ostavku ministrice Jess Phillips, čije iskustvo u radu sa seksualnim nasiljem i poznata upornost čine je jednom od rijetkih koja je mogla provesti ovu neprijatnu istragu. Druga strana panela poručuje da će ostati samo ako Phillips ostane. A idealna osoba da vodi ovakvu istragu – stručna, ali neokaljana radom u institucijama koje su prethodno zakazale – vjerovatno ni ne postoji. Oni koji se možda jesu približili tom idealu sada bi se mogli povući zbog političkog pritiska koji postaje nepodnošljiv.
Ono što se dogodilo s istragom o grooming bandama istovremeno je tragedija i upozorenje – predosjećaj onoga što se može dogoditi u zemlji kada urušavanje povjerenja u institucije, udruženo sa zloupotrebom politike, dovede do institucionalne paralize. Ono što preživjelima očajnički treba jeste nadstranački napor da se obnovi bar minimalno povjerenje u sam proces, kako bi istraga uopće mogla započeti. Umjesto toga, prijeti opasnost da postanu pijuni u političkom nadmetanju koje je sve samo ne mjesto za ranjive ljude.
U srijedu je Kemi Badenoch u parlamentu ponovo optužila za prikrivanje – kao i prošle sedmice oko afere kineskog špijuna – dodajući usput i aluziju na navodne veze Keira Starmera s “najboljim prijateljem osuđenog pedofila” (aluzija na odnos Petera Mandelsona s Jeffreyjem Epsteinom). Mora znati da se u paranoidnim i teorijama zavjere opsjednutim mračnim uglovima interneta takve izjave igraju vatrom.
Dan ranije, ministar sjene za unutrašnje poslove Chris Philp pozvao je da se iz istrage ukloni službenica za vezu sa žrtvama, Sabah Kaiser, navodeći kao razlog njeno “zapanjujuće problematično mišljenje” (izrečeno prije dvije godine) da je “destruktivno i neodgovorno” stalno naglašavati da su većina počinilaca pakistanskog porijekla. Ja sam Sabah Kaiser upoznala prije nekoliko godina, kada je svjedočila pred istragom Therese May o seksualnom iskorištavanju djece. I ona je, naime, preživjela zlostavljanje. Rekla mi je da su je od sedme godine zlostavljala četiri različita muškarca, u Britaniji i u Pakistanu, kao i nastavnik koji je trebao da je savjetuje. Njena iskustva nisu ista kao Goddardina, ali sigurna sam da joj nisu potrebna predavanja poslanika o tome kako silovatelji mogu nesmetano djelovati u moćnim patrijarhalnim strukturama koje sistemski utišavaju žene. I, kao u slučaju Goddard, nadati se da se sada neko brine o njoj, jer je postala kolateralna šteta političkog obračuna.
Još uvijek nije kasno da se odstupi s ivice ponora. Reform UK je dobio istragu koju je priželjkivao: konzervativci su dobili čvrsta uvjeravanja i od ministrice unutrašnjih poslova Shabane Mahmood i od Starmera da istraga neće biti ublažena niti će izbjegavati teška pitanja o etničkoj ili vjerskoj pozadini počinilaca. I jedni i drugi bi sada trebali prihvatiti tu pobjedu i usredotočiti se na to da se istraga, koju su navodno svi toliko željeli, ne uruši pod vlastitom težinom. Žene i djevojčice u njenom središtu već su isuviše puta bile iznevjerene, od institucija koje nisu htjele vidjeti ono što je bilo pred njihovim očima. Ne smiju još jednom biti iznevjerene, od političkog sistema koji je previše zaokupljen vlastitim sitnim taštinama da bi prepoznao opasnost koja mu stoji pred vratima.