Otac Nikola Lalić (1951-2025) iznad kanjona rijeke Guduće u Dalmaciji/foto: Olga Lalić-Krowicka
Tata N je idealista, ponekad previše savršen. O njegovom idealizmu mogao bi se napisati utopijsko-ideološki roman. Dok zimi boravi daleko od zavičaja, čekajući odmor u Hrvatskoj, često se prisjećala dirljivih ali smiješnih trenutaka provedenih sa ocem. I onih koji su ozbiljni i vredni priznanja. Sjeća se kada je počela da primjećuje ponašanje svog oca i da u svojoj glavi spaja njegovu ličnost. Bilo je otprilike ovako:
– Tata! Da li ti je glava već ispala iz oblaka? Veži te vezice! Tata, ne izgleda lijepo – vrisnula je, naginjući se kroz prozor.
Iznenađen, počeo je da se vrti po dvorištu dok nije shvatio odakle joj glas. Temelji kuće bili su visoki, a sa glavom koja je jedva virila iznad prozorske daske činila se još manjom.
– Ali šta? Kakvi oblaci? – pokazujući prstom rekao je – Oni su na nebu! Zar ne vidiš?
– Tata, tvoja mašta već živi u oblacima! Stalno si nedostupan! Reći ću mami, možda će te ona probuditi.
Odjednom se probudio iz svojih dubokih misli. Pa, konačno. Okrenuvši tijelo prema njoj, nagnute glave prema oblacima, kao da je pogodio šta se dešava.
– Aaaa, vezice… – sjetio se tata – Ti misliš? Namjerno sam ih razvezao jer želim da razmišljam nelogično i da ne povezujem činjenice. Ha, ha, ha – nasmijao se tata.
Još više uznemirena, viknula je:
– Tata, ti si pravi zmaj! Bolje poveži činjenice, jer će ih mama spojiti umjesto tebe. I tada neće biti vremena za nelogično razmišljanje. Oh… Baš si kao Picko! On je taj koji ne vezuje vezice. Nemoj biti kao pivo, tata!
Picko je bio aljkav lik iz udžbenika za prvi razred i „nadimak“ N-inog školskog druga iz Hrvatske koji je živio u susjednom selu, iako nije bio aljkav. Kada ode u Hrvatsku, sreće njegovog starijeg brata. Dobro je da ljudi koji su direktni i koji se nisu promijenili uslijed strašnih okolnosti i dalje razgovaraju s vama na isti način kao i prije.
Stojeći tamo, nasred dvorišta, gdje je cvijeće iz bašte okruživalo njegovo nadahnuto lice /savršeno cvijeće /, savršen svijet, /savršen tata/, namrštio se:
– Ne pričaj tako sa tatom! Ovo ti nije lijepo! Premlada si za pivo. Imaš samo osam godina.
– Tata, ali ja ne pijem pivo. Ne mogu si to priuštiti.
– Šta piješ? Kradeš li vino iz podruma?
– Tata, pijem čaj od divlje ruže. Mama ga pravi za mene, a ti? Skupljamo ga u kršu sa didom.
– Učim te kako da razmišljaš i prenosim ti znanje.
– Prokletstvo! Tata, kako me možeš naučiti da razmišljam ako sam ne misliš? Tata, ti nisi filozof, ali imaš sličnu naviku kao Picko.
– Ne psuj, nisam te ja tome naučio.
– Znam, tata, zakucali su ti moral u tavu!
– Kakvu tavu?!
– Nedavno si mi rekao da umjesto glave imam tavu. I ti, tata, imaš tavu umjesto glave!
Nasmijao se i krenuo prema stričevoj kući koja je bila malo niža od naše. Uspjela je da vrisne:
– Oprosti mi, pape!
Tata je otišao smijući se u sebi, kao što je to često činio. Pažljivo je posmatrala svaki njegov pokret. Nije znala da li je to u njenom umu ili u stvarnom svijetu. Bilo joj je teško da vidi svaki pokret njegovog tijela sa dvije stotine metara udaljenosti, ali je sve o njemu razmislila.
Sa sjeverne strane kuće prilazio je dida koji je gonio koze iz krša. Istrčala mu je u susret kao i obično. Došlo je veče, bila je očarana crvenilom zalazećeg sunca i didinim mantilom koji je mirisao na žalfiju, grab i prosto krš. Potjerali su koze u štalu. Kuća babe i dide bila je ispod kuće mlađeg strica, a iznad nje bila je kuća njenog starijeg strica i njena. Dvorište im je bilo veliko, sa pet kuća i nekoliko štala, kokošinjacima i kućom u kojoj su živjeli njen dida i baka, a onda su tu pušili meso i pekli hljeb iz peke*. Prije nego što su stigli do štale, počela je da priča sa didom:
– Dida, da li tata razmišlja ili samo sanja?
– Zavisi kada, ali on svakako razmišlja. On te nije izmislio, on te stvorio. Siguran sam da često misli na tebe. Ti si njegova ćerka.
– Aaaaaa, da je mislio, šetao bi okolo sa vezanim vezicama.
– Ponekad je tako. On je drugačiji jer ti je tata.
Otjerali su koze u štalu. Zaključali i otišli kući kod bake. Pozdravila ih je i nastavila da postavlja sto za večeru.
– Bako, bako, danas sam opet jela tjesteninu jer mama nije tu.
– Zato što tvoj tata ne zna da kuva ništa drugo. Dobar je u kuhanju tjestenine.
– Da li tjestenina i tjestenina povezuju činjenice?
– Pitaj svog tatu o tome.
Za nju je otac uvijek bio autoritet, a dida inspiracija. Tata je mogao da je nasmije i rasplače u isto vrijeme. Uvijek je uspijevao da joj izmami iskren i vedar osmijeh na licu. Kada je oko N-a bilo puno ljudi, često bi joj palo na pamet nešto smiješno i ona bi počela da se smije. Pretpostavljam da je to naslijedila od oca. Vremenom je, međutim, ova sposobnost počela da nestaje. Možda ne trajno.
Njen tata je veoma hrabar i principijelan. Višak pravila koja pokušava da primijeni u svakodnevnom životu ponekad stvara nered. Veoma lijep nered. Pravila postaju izvor smijeha, ostajući iznad principa koji usmjeravaju smisao njegovog postojanja.
– Tata! Mama, tata zove!
Mama, vječita pesimistkinja, tužnim glasom upita:
– Zdravo! Šta se desilo?!
– Zovem da provjerim da li je sve u redu sa tobom i da ti javim da dolazim za nedelju dana. Leteću iz Norilska preko Moskve za Beograd. Od Beograda do Splita. Čekaj me.
– U redu. dajem ti malu.
– Taaata! Da li ti je hladno ili sve ovo umišljaš?
– Hladno mi je jer mi nedostaješ! I tebi je hladno?
– Da, hladno mi je. Nisam razmišljala u posljednje vrijeme. Dida je tužan.
– Onda pričaj s njim!
– U redu. Pokušaću.
– Čuvaj se!
– Ćao, tata. Misli na mene ponekad.
– Uvijek.
U subotu su išli za Split, na aerodrom. Putovanje je trajalo dva sata. Bilo je dovoljno vremena da se prisjeti događaja vezanih za njen posljednji boravak u Splitu. Imala je pet godina. Tata je išao u sjedište svoje građevinske firme i poveo je sa sobom. Kupio joj je lutku. Voljela ju je, kao i sve što je dobila od tate. Iako joj se više dopao izgled torte u albanskoj poslastičarnici. Tata je naručio pitu od jabuka, a ona sve sa čokoladnom glazurom. Tata je jeo tako brzo (vjerojatno da završi što je prije moguće). Znajući da tata veoma rijetko jede slatkiše i ne voli ih, pitala je:
– Tata, od čega je ova torta?
– Od kupusa?
– I ja hoću tortu od kupusa.
Otišla je kod poslastičara i zamolila ga tortu od kupusa. Cijela poslastičarnica se smijala. Bio je to kolač od jabuka. Ne znajući zašto se smiju ili šta je u tome čudno, nije brinula o njihovom glasnom smijehu. Pojela je tortu. Kasnije, u autobusu, povraćala je kao nikada u životu, jer nikada nije pojela toliko kolača odjednom. Tata i dan-danas priča o tome, svaki put kada dođe u posjetu svojoj porodičnoj kući podsjeti je na kolače od kupusa. To je njegova osveta za šale o njemu.
Na aerodromu je bilo puno svjetla i ljudi. Kroz ogroman prozor vidjela je svog tatu kako izlazi iz aviona. Trudila se da ne pokaže veliku radost, ali joj nije uspjelo jer joj je to bilo strano. Tata je bio kod kuće dvije nedjelje. Uspio je da ostane za novogodišnju noć 1989/1990. Kupio im je veliku jelku i donio mnogo ruskih novogodišnjih ukrasa. Ponio je i violinu bez gudala. To je tatin stil. Onda se požalio da ne možemo da sviramo violinu.
Prije odlaska joj je pričao o knjizi čijih se korica sjećala. Radilo se o romanu „7000 dana u Sibiru” Karla Štajnera. Otac je, želeći da joj što prije sazrije mudrost, rekao da pročita. Ležala je na polici za knjige. Pitala ga je zašto bi trebala da pročita. Odgovorio je da je on pročitao prije pet godina, kada još nije znao da će otići u Sibir i vidjeti gulage, što je kasnije uticalo da napusti Komunističku partiju. Pitala ga je šta su gulazi?
– Isto kao Aušvic, o kome ti je pričala majka. I tamo ubijaju. Ubijali su i zlostavljali – rekao je tata.
Zauzvrat, kada je imala osam godina, otac joj je preporučio da pročita Andrićevu „Na Drini ćuprija“, pa tako, kada je bila u osmom razredu i imali su je kao obaveznu lektiru nije morala da je čita ponovo.
– U redu – rekla je tati.
To je bilo sjajno izdanje knjige. Ne sjeća se izdavača. Otac je knjigu dobio kao nagradu za dobro ponašanje u komunističkoj omladinskoj organizaciji. Na kraju romana bio je rječnik turskih riječi kojih se užasno plašila. Možda zato što autor opisuje razne „ubilačke” scene Turaka koji su zlostavljali hrišćane u Bosni prilikom gradnje mosta. Ovaj roman ju je podsjetio i na ćilim koji je visio u hodniku njene kuće. Tepih je imao motive džamije i mjeseca, a ona im se divila i istovremeno ih se plašila. Njen tata ga je donio iz Iraka 1980-ih. Prije nego što je njen otac otišao u Sibir, a također i dok je tamo radio pitala se kako sve to izgleda, cijela ova noćna mora, i da li Sibir udiše isti vazduh kao Rusija i radi ono što joj je naređeno? Mislim da je tada disala.
Tata joj je postepeno otkrivao svoju ličnost. Ona to tek danas shvaća. U svakoj riječi bio je djelić njega. I malo njegovih stavova. Zna da ima veliku dušu i da bi u svom životu mogao mnogo dati cijelom svijetu. Šteta što nije u potpunosti iskoristio sve svoje talente. Mada bi tada sigurno imao još manje vremena za njih. Uvijek joj je nedostajao. Često mu je pisala glupa pisma i slala mu spisak stvari koje je trebalo da donese. Jednom je u pismu svom ocu opisala kako je izgledalo kinder jaje koje se u to vrijeme prodavalo u seoskoj prodavaonici. Tata je sigurno plakao od smijeha čitajući to pismo. Željela je da joj donese jaje bez žutog plastičnog omota unutra, ali sa puno čokolade i igračaka. Njen drug iz razreda, ne znajući da ne može jesti ovu žutu plastiku, upravo je probao. Cijela škola mu se smijala i dugo pričala o tome.
Kada je imala pet godina, otac ju je pitao šta želi da bude u životu. Nabrojala je sva zanimanja koja je tada poznavala. Kada je imala deset godina, njen otac je ponovio pitanje, a njen spisak je postao mnogo duži. Sjeća se i šetnje kroz krš do vinograda. Otac joj je pričao o velikim filozofima. A onda je, iznenada, pored puta vidjela statue antičkih filozofa. Bila je to prava obmana. Možda zato što je za nju najveći filozof na svijetu njen tata. Njegov egzistencijalni bol, poput N-ovog, često bukti. Tata poštuje pravdu i dobrotu. U njemu živi ljepota koje on možda nije u potpunosti svjestan. Uživala je da provodi vrijeme među njegovim knjigama. Sjeća se dvanaestotomne zbirke knjiga Emila Zole. Kod kuće ima još jedan poluizgorjeli primjerak. Preživio je rat, osakaćen, kao i svi ostali. Kad su ga našli među ruševinama, radovali su se kao djeca. I tata se obradovao kada je našao svoju knjigu o Titu koju je napisao Vladimir Dedijer.
Kada je tata išao u Sibir (vraćao se svakih šest mjeseci), ona je veoma željela da ga isprati na aerodrom. Neko u porodici je odlučio da ona ne ide na aerodrom, ne sjeća se ko je i šta je bio razlog. Tada se pobunila i pobjegla u obližnji krš. Tata ju je tražio i izgubio toliko vremena da je zamalo propustio svoj avion. Otišli su u Split. Usput se prisjetila i očevog boravka kod kuće prije prvog puta, kada je njena majka bila u bolnici zbog porođaja. U mislima je sebi postavljala pitanja:
– Zašto tata u posljednje vrijeme ne vezuje vezice? Da li je ovo zapravo trebalo da znači da tata nije povezao činjenice?
N ih ni poslije nije vezivala. Tata je želio da je podsjeti da, kao i on, nikada nije pravilno vezala vezice. Do dana današnjeg, kada N hoda ulicom, svaki čas čučne da ih zaveže. Plus, stvar sa cipelama ju je uvijek dovodila u nevolje. Do njene četvrte godine iritiralo ju je to što je lijeva cipela morala da se stavi na lijevu nogu, a desna na desnu, i često ih je mijenjala, namjerno stavljajući naopako.
Kada su se začule eksplozije prvih bombi, otac je upravo radio na izgradnji gusterne, koju je po svaku cijenu htio da završi. Svi su mu vikali da se sakrije u podrum. Tata je rekao da neće biti rata. Ovo ludilo će se uskoro završiti. Tata nije direktno doživio „prve znake rata“, on je tada bio u Sibiru. Drug Hrvat je stalno zvao kuću, i prijetio ili vikao: Četnici, mrš u Srbiju! Ali i da je tada bio kod kuće, otac ne bi vjerovao u zlo koje je iz dana u dan jačalo. Tata ima dosta prijatelja na hrvatskoj i muslimanskoj strani. Moglo bi se čak reći da ih ima više nego na srpskoj strani. Njegov san je bio da završi kuću, ali onda je naša nedovršena kuća uništena i opljačkana tokom rata.
Za vrijeme rata moj otac je bio aktivan u Crvenom krstu koji je sa prijateljima osnovao u selu. U ratu nije učestvovao kao vojnik. On to nije želio. Ako bi morao da ratuje, osjećao bi se strašno poniženim. On se pobunio. Sjeća se kada su jednog dana došli nepoznati vojnici da ga nagovore da pali hrvatska sela. Dok su mu davali kalašnjikov, tata ga je uzeo u ruke i udario ga o pod, vičući:
– Ne želim da palim sela i da pucam u svoje komšije!
Ljuti vojnici su uperili oružje u njega. N je kroz prozor posmatrala scenu, vičući od straha: – Tata! tata!
Poslije nekog vremena došao je kući sa suzama u očima, a N ga je zagrlila kao da ga nikada neće pustiti. Takav strah vjerovatno nije osjećala tokom cijelog rata, a bilo ga je često i poprilično.
Rat nije njen tata. Njegovi principi i osobine koje je stekao kao član partije činile su ga pomalo „ideološkim“, ali je njegova duša voljela svakog čovjeka. Njegova „prosta slavenska duša“. I više nego što drugi misle. Često je dostavljao pakete za „hrvatske bake“, koje je nazivao tetkama. Živjele su u susjednom hrvatskom selu koje su okupirali Srbi. Vozio je zajedno sa prijateljima i za UN. Dešavalo se i da su Hrvati sa susjednog brda pucali na njihov automobil, ali uspjeli su pobjeći. Tata se često prisjećao kako su njegove tetke Hrvatice htjele da mu ljube noge jer im je pomagao. Tada se osjećao poniženim i počeo bi da plače. Bile su to osamdesetogodišnje žene, prijateljice pokojnog dide. Poznavali su se jer su zajedno, kako kažu na selu, „ćerali koze u krš”. Nakon nekog vremena, kada su zahvaljujući UN-u stigli do Šibenika, na radiju su hvalili oca i stričeve što su im pomogli.
Pjesma o njemu koju je N napisala dok je bio u bolnici veoma ga je ganula i promovisao ju je po cijelom selu. Sjeća se, kada je imala pet godina, njen otac je na nedjeljnoj večeri rekao da se treba roditi kao pjesnik ili pisac. Iako je N tada napisala samo nekoliko pjesama, očeve riječi nosi u srcu do danas, iako zna da on nije mislio samo na Branka Ćopića ili Mihajla Lalića (ili Tina Ujevića ili Đuru Jakšića). N je mislila na sebe i Tadijanovića i Desanku.
Tata je bio zainteresovan za mnoge stvari, uključujući i dijalektologiju, o dijalektologiji se često govori u porodici, pošto je selo okruženo selima u kojima se govori ikavica, a Čista Mala govori ijekavski. Ovo čini ljude radoznalim. Njihov srpski jezik je sličniji hrvatskom nego srpskom u Srbiji.
I, tata voli da svira usnu harmoniku. Često je svirao na igrankama, naravno kada je bio mlađi. Kada su imali nekoliko godina, otac ih je, N, njenu sestru i njenog rođaka, poveo u kolo i pjevali su i igrali „Od Vardara pa do Triglava“. Uživala je u ovim trenucima. Jednom joj je svirao kada je bila na odsustvu iz bolnice. Šetali su Florijanskom ulicom u Krakovu, a tata joj je svirao. Tada je osjetila onu notu radosti u sebi koja joj je nedostajala toliko godina.
U Poljskoj, poslije rata, otac se osjećao veoma usamljeno. Tražio je svoju srodnu dušu u mnogim ljudima, ali nije mogao da je nađe. Sa ocem je često slušala Radio Slobodnu Evropu. Slušao ju je i kada je bio u partiji. Nedostajao mu je zavičaj. U Poljskoj nije naišao na razumijevanje i mnogo je patio. Čak je i u njegovom osmijehu vidjela bol. Bilo je dosta antisrpske propagande u to vrijeme u Poljskoj. Govorili su: Odlazite, Jugole!
Godinama kasnije, kada se vratio u Hrvatsku, iako je sve bilo upropašteno i opljačkano, bio je sretan što je ponovo „kod kuće“, u svojoj domovini, koju je usprkos svemu veoma volio. N-in tata je jednostavno u stanju da razumije sve i voli svaku osobu. Oprašta sa prodornim bolom u duši, ali sa osmijehom na licu.
U Poljskoj je povezao tužne činjenice, dok ih N još dugo nije povezivala. Kada je ponovo bila u bolnici, rekla je tati prvi put u životu da ga voli. Misli da je poslije toga zaplakao, a svaka njegova suza povezala je njene nelogične misli u cjelinu. Danas ona i tata spajaju činjenice. Tata bolje od N.
*stari slovenski način pečenja hljeba, sačuvan do danas u Dalmaciji
U Dukli, u Karpatima, 2009. godine
