Počevši od 25. augusta 2025, niz indonezijskih gradova — Jakarta, Surabaya, Bandung, Yogyakarta, Pontianak i Makassar — zahvatili su višednevni masovni protesti. Povod je bilo saopštenje da će parlamentarcima biti povećane naknade, naročito određeni bonusi čija bi visina višestruko nadmašivala zakonski propisanu minimalnu platu. Kada je 28. augusta motociklistu Affana Kurniawana pregazio policijski automobil i usmrtio ga, protesti su eskalirali. Učesnici su bili pretežno srednjoškolci i studenti, ali i radnici te brojni zaposleni u neformalnom sektoru. Frustracije koje su tinjale mjesecima izbile su u danima nasilnih demonstracija koje su uzdrmale čak i političku elitu u Jakarti.
Neodređen osjećaj bijesa i razočaranja izveo je pokret na ulice. Nakon zatvaranja pogona u tekstilnoj industriji, hiljade Indonežana ove godine ostale su bez posla. Stotine hiljada “gig” radnika radi u krajnje nesigurnim uvjetima. Poslije budžetskih rezova, studenti strahuju za vlastite profesionalne izglede. Porast troškova života i poreza dodatno podgrijava nezadovoljstvo. Policija je reagirala silom: više od 3.300 ljudi uhapšeno je, preko 1.000 povrijeđeno, a 10 ubijeno.
Posebno je odjeknula činjenica da su tokom nemira pljačkaši bez većeg otpora snaga sigurnosti upadali u kuće nekoliko parlamentaraca, uključujući i (sada već bivše) ministrice finansija Sri Mulyani. U nekim slučajevima, ciljane paljevine izvedene su s očitom profesionalnošću. I dalje kruže glasine i teorije zavjere o navodnim nalogodavcima protesta, pa i o misterioznim stranim silama. Međutim, češće se raspravlja o interesima policije i vojske, kao i o rivalitetu predsjednika Prabowa Subiantoa i njegovog prethodnika Jokoa „Jokowija“ Widoda. I pored senzacionalističkih špekulacija, ostaje činjenica da su protesti izbili iz široko rasprostranjenog gnjeva zbog zloupotrebe moći i raskošnog života oligarhijske elite sastavljene od biznismena, birokrata, političara te vrhova policije i vojske.
U Indoneziji vlada znakovit kontrast: parlament u kojem gotovo da nema debata niti jasne podjele između vlasti i opozicije, i svakodnevna politička kultura u kojoj se raspravlja o svemu zamislivom.
Prabowo i šef policije obećali su brzu istragu smrti Affana Kurniawana. Predsjednik je najavio i smanjenje parlamentarnih naknada. Nekolicina političara, uključujući i predsjednicu parlamenta, izvinila se i obećala promjene. Početkom septembra predstavnici protesta uručili su parlamentu listu od 17 kratkoročnih i osam dugoročnih zahtjeva. Od predsjednika traže povlačenje vojske iz civilnih zona, prekid kriminalizacije demonstranata i istragu o smrti Kurniawana i drugih žrtava državnog nasilja. Od parlamenta zahtijevaju zamrzavanje dodatnih bonusa, ispitivanje problematičnog ponašanja poslanika te uključivanje antikorupcijske agencije gdje je potrebno. Policiji su upućeni zahtjevi za oslobađanjem svih uhapšenih, pridržavanjem standardnih procedura deeskalacije i kažnjavanjem počinjenih kršenja ljudskih prava.
Protesti su usmjereni protiv Prabowove vlade i kartela stranaka koje ga podržavaju. Prabowo je izabran za predsjednika u februaru 2024, a dužnost preuzeo u oktobru. Još za vrijeme Suhartove diktature, tzv. Novog poretka (1966–1998), dogurao je do jednog od najmoćnijih generala. Kao Suhartov zet i komandant specijalnih snaga, postao je ozloglašen. Aktivisti za ljudska prava smatraju ga odgovornim za zločine u tada okupiranom Istočnom Timoru, kao i za otmice i navodna ubistva studentskih aktivista 1998. Iste godine sramno je smijenjen iz vojske i otišao u višegodišnji egzil u Jordan, odakle je gradio vlastiti politički uspon.
Na predsjedničkim izborima 2014. i 2019. porazio ga je Jokowi u duboko polariziranim kampanjama, u kojima se Prabowo predstavljao kao desničarski populista i nije odbijao podršku islamističkih krugova. Tim je iznenađujući bio njegov zaokret nakon 2019, kada je prihvatio Jokowijevu ponudu da uđe u vladu kao ministar odbrane. U kampanji 2023/24. Jokowi je čak podržao Prabowa i uspio postaviti vlastitog sina Gibrana za njegovog potpredsjedničkog kandidata — uz aktivnu pomoć Ustavnog suda, koji je u posljednjem trenutku snizio dobnu granicu.
Između parlamenta i svakodnevnice
U parlamentu trenutno sjedi osam stranaka, ali bez stvarne opozicije. Megawati Sukarnoputri, predsjednica Indonezijske demokratske stranke borbe (PDI-P), koja ima najviše zastupnika, izjavila je da predsjednički sistem u suštini ne predviđa opoziciju. Takvi stavovi poklapaju se s Prabowovom vizijom tzv. demokrasi santun — „uljuđene demokratije“ — zasnovane na navodno drevnoj indonezijskoj kulturi dogovaranja, u suštini paternalističkoj.
Tako se oblikuje paradoks: parlament bez suštinske debate i opozicije, dok u svakodnevnom životu bujaju rasprave — na društvenim mrežama, u brojnim televizijskim emisijama. Politička klasa se izolira, a žustriji ton u javni diskurs unosi se tek u predizbornim i naročito predsjedničkim kampanjama. Kao 2014. i 2019, i tada društvo postaje ekstremno polarizirano, podgrijano islamističkim i populističkim snagama. Javne rasprave često oblikuju lažne vijesti, plaćeni influenseri i armije trolova. U kombinaciji s agentima provokatorima i pripadnicima policije i vojske u civilu, to redovno vodi do protesta ili eskalacija.
Prabowo cilja na ograničenu demokratiju kojom upravlja sam, u ulozi “čvrstorukaša”, gdje se politika i uprava zasnivaju na vojnim obrascima ponašanja.
Nakon manje od godinu dana mandata, njegova vlast povezuje se s ponovnim širenjem vojnih ovlasti u civilnu sferu, što podsjeća na ozloglašenu doktrinu dwifungsi iz doba Novog poretka. Ova doktrina je legitimisala vojnu diktaturu i sveprisutnost sigurnosnih struktura, dajući vojsci istovremeno političke i bezbjednosne zadatke. Čini se da Prabowo sada nastoji djelimično reaktivirati Novi poredak. U prilog tome ide i pokušaj reinterpretacije novije indonezijske historije kroz državnu komisiju.
Privatni sektor s oslabljenim sindikatima i skromnim socijalno-ekološkim standardima upotpunjuje se državnim kapitalizmom i prestižnim projektima. Među njima je kontroverzni program besplatnih obroka za učenike, dojilje i trudnice. Planirano da obuhvati 83 miliona ljudi, on je istovremeno enormno skup i loše usmjeren. Prabowo takođe želi formirati zadruge u više od 80.000 sela. Ovi programi ozbiljno opterećuju budžet, izuzev vojnog, koji je značajno uvećan. Usto je formiran i državni investicioni fond Danantara, procijenjen na 900 milijardi dolara, očito namijenjen jačanju Prabowove mreže patronata.
Sveukupno, povlačenje iz izborne demokratije, primjetno već u 2010-im, ubrzava. Građanski prostor godinama je ograničavan zakonima poput onog o elektronskim informacijama i transakcijama. Naredne godine na snagu stupa novi krivični zakon. Ove godine parlament je izmijenio Zakon o oružanim snagama, a slijede i izmjene Zakona o policiji i Zakona o krivičnom postupku. Sve zajedno, ove reforme učvrstit će položaj sigurnosnih struktura i samog Prabowa. Politički posmatrači strahuju da bi, u nekom trenutku, mogao iskoristiti izvanredne ovlasti za uvođenje vanrednog stanja i novu fazu autokratije.
