U isto vrijeme, vještačka inteligencija, kripto-finansije i klimatski slom bore se za ulogu ključnog obilježja stoljeća, dok ratovi i dalje bjesne u Ukrajini, Gazi, Sudanu i drugdje. Na toj pozadini, obilježavanje 80. godišnjice UN-a podsjetilo je na kipove s Uskršnjeg ostrva: monumentalni, ali uzaludni znakovi društva na ivici raspada.
Prožeti međuzavisnošću
Ali šta tačno dovodi do kolapsa civilizacija? Teorija ima napretek. Geograf Jared Diamond tvrdi da su društva sofisticirana poput Maja ili nordijskih kolonija na Grenlandu na kraju implodirala jer se nisu uspjela prilagoditi ekološkom stresu.
Slično tome, antropolog Joseph Tainter pokazuje da kompleksnost sama po sebi može postati teret: kada troškovi koordinacije nadmaše koristi, institucije se raspadaju. Peter Turchin i Sergey Nefedov, pak, tvrde da „sekularni ciklusi“ rastuće nejednakosti i prekomjerne proizvodnje elita (više obrazovanih ljudi nego dostupnih društvenih uloga) dovode do ponavljanih društveno-političkih lomova. Vaclav Smil upozorava da nijedan sistem — biološki ili društveni — ne može rasti u beskraj.
To je tek površina duge teleološke rasprave. Historik Arnold Toynbee vjerovao je da civilizacije nastaju kroz kreativne odgovore na zajedničke probleme, a propadaju kada otupnu i ukoče se. Oswald Spengler u Propasti Zapada predstavljao je pad civilizacija kao sudbinu — kulture stare kao organizmi. Paul Kennedy u Usponu i padu velikih sila pad imperija povezuje s vojnom prenapregnutošću. William McNeill u Kuge i narodi podsjeća na ulogu patogena u historiji, dok Acemoglu i Robinson u Zašto nacije propadaju postavljaju težište na ekstraktivne elite.
Iako je pisao tokom Velike depresije, John Maynard Keynes predviđao je da bi tehnologija, unutar jednog stoljeća, mogla riješiti „ekonomski problem,“ oslobađajući ljude za „umjetnost života“, uz radnu sedmicu od 15 sati i smanjenje nejednakosti.
Pa gdje nas sve to ostavlja? Prema istraživaču egzistencijalnih rizika Lukeu Kempu, globalizacija je stvorila planetarnog „Golijata.“ Za razliku od Rima ili Rapa Nuija, današnji svijet je potpuno međuvezan, što znači da svaki novi šok — klimatski udar, pandemija, finansijska kriza — može pokrenuti trenutnu, nepovratnu globalnu lančanu reakciju. Još gore, prema klimatskom naučniku Johanu Rockströmu, već smo probili sedam od devet planetarnih granica — Zemlja je već bacila rukavicu izazova našoj civilizaciji.
Ipak, propast nije sudbina
David Graeber i David Wengrow u knjizi Zora svega osporavaju determinizam civilizacijskog pada. Kolaps nije stvar neizbježnosti, nego neuspjeh imaginacije. U tom duhu, Ezra Klein i Derek Thompson u knjizi Obilje tvrde da je savremena politika zarobljena logikom oskudice — neprestanim borbama oko stambenog prostora, energije i resursa, što vodi blokadi i polarizaciji. Potrebna nam je politika izgradnje: širenje kapaciteta, a ne rezanje komada iz sve manjeg kolača.
Povjerenje i transparentnost
Može li AI doista ostvariti obećanje radne sedmice od 15 sati? Može li kripto valuta postati globalni obračunski mehanizam poput Keynesovog zamišljenog „bankora“?
Kemp smatra da je „samouništenje civilizacije najvjerovatnije“, ali pred nama su tri puta:
-
Kolaps — klima izmiče kontroli, AI se militarizira, kripto destabilizira krhke ekonomije, a UN se pretvara u formalnost.
-
Zamiranje — politika oskudice se nastavlja, regulacija kasni, UN postoji ali bez autoriteta; globalno upravljanje postaje ceremonijalno.
-
Obnova — AI služi širenju znanja, a ne dominaciji; blockchain upravljanju zajedničkim dobrima, a ne špekulaciji; reakcija na klimatsku krizu postaje temelj ekonomskog razvoja; UN postaje platforma za upravljanje planetarnim resursima i uključuje države, gradove, kompanije i građane.
Obnova zahtijeva ne samo optimizam nego institucionalnu imaginaciju.
Najvrjednija valuta 21. stoljeća nije nafta, zlato niti podaci.
To je povjerenje.
Čovječanstvo je evoluiralo tako da širi povjerenje izvan porodice, ali uglavnom u ograničenim zajednicama. Danas, upozorava António Guterres, naši problemi su planetarni — povjerenje mora obuhvatiti osam milijardi ljudi.
Nobelovka Elinor Ostrom pokazala je da se zajednička dobra mogu uspješno upravljati ako su institucije fleksibilne, višecentrične i uvezane.
To podrazumijeva radikalnu transparentnost — globalni oblik „ogovaranja“ koji razotkriva one koji sabotiraju napore za smanjenje emisija, sigurnije lance snabdijevanja i inkluzivno finansiranje. Postoje uspješni presedani:
Montrealski protokol je zaustavio uništavanje ozona.
Antarktički sporazum je demilitarizirao kontinent.
ICANN upravlja osnovom interneta bez centralne sile.
UN su ponekad djelovale u duhu Ostrom — kroz Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, iskorjenjivanje velikih boginja i (sada ozbiljno ugrožen) Pariški sporazum. Ali jednako često bile su sputane vetom, geopolitikom i nedostatkom vizije.
Silicijska dolina želi da vjerujemo da tehnologija određuje budućnost.
Istina je jednostavnija — određuju je institucije: kako se mijenjaju, kako odgovaraju na krizu.
Toynbee je to sažeo:
„Civilizacije umiru samoubistvom, a ne ubistvom.“
Izbor između obilja i apokalipse još je uvijek naš.
