ijetko se dogodi da vas neka izložba koju ste posjetili onako usput, nemajući pojma o tome što je trenutno à la mode, a što nije u gradu i šire, ostavi u optimizmu uvjerenja u jednostavne, funkcionalne koncepte kao primarne kvalitete bilo kojeg postava.
Na izložbi “Rad – stvaranje i ostvarenje”, što je kao izbor od šezdesetak djela iz zbirke Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti (NMMU) postavljena u prostoru zagrebačkog Tehničkog muzeja (ali ne u glavnoj izložbenoj sali, nego zgradi u sastavu čitavog kompleksa), sve na prvi pogled djeluje odmjereno. Ne odveć raskošno, nego prijateljski ekonomično, logično, ali ne i štreberski postavljeno.
Čim zakoračite u izložbenu dvoranu dočekat će vas ekran s pregledom radova koji iz različitih razloga nisu uvršteni na izložbu. Stilska raznolikost brojnih autorskih pristupa na “portalu neuvrštenih” daje onda misliti o temeljnome: kako to da ovakav monotematski, jednostavan i lucidan pristup najvećem nacionalnom fondu moderne umjetnosti nije odavno zaživio kao javni izložbeni koncept tog muzeja?
Naravno, u aktualnosti restauracije i obnove zgrade NMMU-a ovakvo se retoričko pitanje čini bezvezno, i doista, ne treba se zamarati bilancom propuštenih prilika kad pred sobom imate dokaz koliko je malo potrebno, bez suvišnih ceremonijalnih i interpretativnih kerefeka, da se na nekoj izložbi osjetite kao povlašteni gost.
Ističući rad kao presudan faktor za osobni i za društveni razvoj, izložba tematizira i uvijek aktualne probleme socijalnog statusa radnika i podcijenjeni rad žena i stranaca, kao i manje “vidljive i opipljive” doprinose poput obiteljskih ili umjetničkih – kaže kustosica Lada Bošnjak Velagić
Riječ je dakle o izložbi koja izborom djela najboljih slikarskih, kiparskih, grafičkih i (nešto malo) fotografskih djela domaćih autora od kraja 19. stoljeća do naše suvremenosti iz zbirke NMMU-a u Zagrebu prati povijesni pregled razvoja rada u našem društvu. Tema rada kao osnovne ljudske potrebe u kronologiji razvoja društva funkcionira kao socijalno-klasni, time i ideološki, portret društva i nije neka mudrost primijetiti da likovni motivi različitih autora vjerno “prate”, odnosno ilustriraju mijene epoha u povijesti rada.
Poljoprivredni radovi na selu, portreti radnika različitih struka 1930-ih uključujući portrete pralja kao čestog motiva ženskog rada u građanskom društvu; kipovi muških i ženskih figura u agoniji teškog rada, medalje i plakete sa stočnih sajmova i radničkih zborova. Impresivno je, međutim, uživati u stilskoj raskoši izloženoga i raznolikosti, množini autora/ica, zbog čega se ovaj tematski odabir najboljega iz fonda NMMU-a po izboru kustosice tog muzeja Lade Bošnjak Velagić može gledati i kao malu povijest moderniteta i stilsko putovanje domaćom povijesti umjetnosti.
Recimo, u izložbenom prostoru možete pogledom, gotovo nasumce, povezati četiri izložena djela kao prekretničke motive u mijenama dinamike i naravi rada u domaćem društvu. Prvo, najstarije datiran rad, portret “Kovač” osječkog slikara i kulturnog radnika Dragana Melkusa iz 1887. kao primjer “jednog od ponajboljih njegovih ali i hrvatskih ostvarenja realizma uopće, kako tematski tako i izvedbeno” – što saznajemo putem izložbene legende, odnosno barkoda. Drugo, portret “Radnik” Petra Dobrovića u tehnici ulja na platnu iz 1913. gdje je mladi radnik prikazan na gotovo ekspresionistički način “pod odjekom povijesnih avangardi”.
Treći, apstraktno vedar “Vinogradar” Zlatka Price iz 1975., u specifičnom dinamizmu boje i crteža; i četvrti, kronološki posljednje datiran, akrilik na platnu “U sudnici” iz 2004. Ane Barbić Katičić kao prizor “perpleksnog i zastrašujućeg ambijenta u slutnji raspleta”, na granici između realizma i simbolike “metaforičkog poprišta”. Naravno, užitak izložbene šetnje najprije jamči korištenje informativnih barkodova pomoću vašeg telefona, što je globalno ključan tehnološki alat ovakvih izložbenih koncepata: ali je svejedno stvar većeg umijeća da sve funkcionira brzo, jasno i u svemu točno, kao što je ovdje uspjela postići ekipa muzejskih profesionalaca NMMU-a.
Međutim, što točno podrazumijeva naglasak “ostvarenja” iz naslova izložbe? Ako je povijest moderniteta društva nužno nadređen ovakvim temama, kako se kronologija napretka društva kroz rad gradi postavom izložbe, pitali smo kustosicu Ladu Bošnjak Velagić.
– U kronološkom rasponu od Melkusova “Kovača”, homo fabera, apoteoze čovjeka-tvorca iz 1887., pa do ljudi izgubljenih sudbina “U sudnici” Ane Barbić Katičić iz 2004., izložba prati promjenu dominirajuće proizvodne paradigme od poljoprivrede preko obrta, graditeljstva i tvorničke proizvodnje pa sve do suvremenog društva kojim dominiraju usluge i nove tehnologije. Ističući rad kao presudan faktor za osobni i za društveni razvoj izložba tematizira i uvijek aktualne probleme socijalnog statusa radnika i podcijenjeni rad žena i stranaca, kao i manje “vidljive i opipljive” doprinose poput obiteljskih ili umjetničkih, koji su često marginalizirani. U prizorima vezanima uz rad izložba prati tijek hrvatskog likovnog moderniteta od kraja 19. stoljeća i klasičnog akademizma, preko iskoraka prema kubizmu, ekspresionizmu i fovizmu, zemljaške angažiranosti i visokog estetizma Trojice (tzv. Grupa trojice, koju su činili Ljubo Babić, Vladimir Becić i Jerolim Miše, op. ur.), pa sve do odmaka prema apstraktnom kod Alberta Kinerta, Dalibora Paraća i Zlatka Price, poetičnog urbanog realizma Petra Jakelića ili sasvim nadstvarne stvarnosti Ane Barbić Katičić – kaže naša sugovornica.
Vrlo je upadljiv motiv “kraja kronologije” rada u radovima suvremenih autora. Jeza suspensa “pravosudnih radnika” u sudnici kao tipične metafore kapitalizma na domaći način autorice Barbić Katičić, posljednji je rad u transpoziciji povijesti rada i tematskih interesa naših autora: zanimljivo?– Točno tako. Iako izložba prezentira ukupni kronološki raspon naše muzejske Zbirke, odnosno razdoblje od polovice 19. stoljeća do suvremenosti, iznenadilo me što o radu ne govori ni jedna umjetnina datirana nakon 2004. Preostaje mi samo se nadati da se radi o pukom slučaju, a ne o općem društvenom trendu, ali vrijeme će pokazati – kaže Bošnjak Velagić.
Također, na izložbi je rodna podjela rada upadljiva. Motivi žena su prisutni, ali su autorice rijetke?
– Tradicionalna rodna podjela radnih uloga uvjetovala je da i našom Zbirkom i našom izložbom dominiraju muški likovi. Prema uvriježenom kanonu u teškim su fizičkim poslovima obično prikazani muškarci, a žene su češće prikazane u “nevidljivim” poslovima u kući i obitelji (poput pralja ili švelja), uz zanimljive inverzije – primjerice, Kamilo Tompa slika muškarca kao “Tkalca”, a ženu “U poljskim radovima”, dok Ivo Kerdić na medalji prikazuje “Traktoristkinju”.
Iako pri izboru umjetnina nisam uzimala u obzir rod autora – izložene su samo dvije slike ženskih umjetnica: “Pralja” Henrike Šantel iz 1907. i “Sudnica” Ane Barbić Katičić iz 2004. – nerazmjer dvije umjetnice i četrdeset muških kolega točno reprezentira snažnu dominaciju muških autora u Zbirci NMMU.
Slično je u većini muzejskih zbirki diljem Hrvatske i Europe, ali s obzirom na to da trenutno na našim likovnim akademijama studira i diplomira mnogo više žena nego muškaraca vjerujemo da će se muzejske statistike uskoro početi mijenjati. Veseli me što takav pozitivan “ženski” trend pokazuju i najnovije akvizicije za Zbirku NMMU – zaključila je Lada Bošnjak Velagić, kustosica izložbe koja je otvorena do 19. listopada, uz besplatan ulaz.
