Rihtman je jedan od istinskih rodonačelnika sarajevske popularne muzike – ne u smislu mitologije, nego u smislu strukture. Njegovo obrazovanje u klasičnoj muzici, duboko razumijevanje harmonije, forme i orkestracije susrelo se s urbanim impulsima grada koji je uvijek disao između žanrova: između šansone i rocka, sevdaha i jazza, ulice i akademije. U tom sudaru Ranko Rihtman prepoznao je potencijal, ali i odgovornost: da popularna muzika ne smije biti lišena znanja, ni znanje lišeno emocije.
Njegovi aranžmani nikada nisu bili puki ukras. Oni su bili dramaturški čin – promišljena arhitektura zvuka koja nosi značenje. Rihtman je razumio da pjesma ima unutrašnju logiku, da svaki instrument ima svoju ulogu, a tišina svoje mjesto. Kao dirigent, nije bio autoritarna figura, nego središte oko kojeg se muzika okuplja. Njegova ruka nije nametala tempo – ona ga je pronalazila.
Sarajevo je u Ranku Rihtmanu dobilo umjetnika koji je znao kako se gradi scena, a ne samo karijera. Njegov rad s brojnim izvođačima i ansamblima bio je škola ukusa, mjere i muzičkog mišljenja. On je pripadao generaciji koja je vjerovala da muzika ima društvenu ulogu, da je ona oblik komunikacije i identiteta, a ne tek roba. Zato je njegov utjecaj dugotrajan i dubok: vidi se u estetici grada, u načinu na koji Sarajevo i danas prepoznaje vlastiti zvuk.
Moja saradnja s Rankom Rihtmanom na mjuziklu „E moje drago Sarajevo“ bila je susret s umjetnikom koji muziku razumije kao dramski jezik. U tom projektu Rihtman nije „pratio“ scenu – on ju je čitao. Orkestarski aranžmani muzike Zlatana Fazlića Fazle nisu ilustrirali emociju, nego su je gradili, vodili i produbljivali. Bio je to rijedak primjer saradnje u kojoj aranžer i dirigent predstave razmišlja kao dramaturg, svjestan ritma predstave, unutrašnjih lomova likova i kolektivne memorije grada koji je sama tema djela.
Ta umjetnička linija nastavljena je i u produkciji koncerta u Narodnom pozorištu „Sarajevo, ljubavi moja“, gdje je Ranko Rihtman još jednom potvrdio svoju sposobnost da objedini individualne glasove u zajedničku emociju. Taj koncert nije bio puki retrospektivni događaj, nego čin sjećanja i samoprepoznavanja. Rihtmanova uloga u njemu bila je ključna: da zvuk ne sklizne u nostalgiju, nego da ostane živ, dostojanstven i usmjeren prema sadašnjosti.
Biografski gledano, Rihtmanov put svjedoči o generaciji umjetnika koji su stvarali bez kalkulacije, ali s dubokom sviješću o odgovornosti prema kulturi. Njegova karijera ne pripada samo jednoj epohi, nego ih povezuje: od formativnih godina sarajevske pop i rock scene, preko ratnih lomova, do poslijeratne potrebe za obnovom smisla i kontinuiteta. U svakom od tih perioda Rihtman je ostajao vjeran jednoj ideji: muzika mora imati integritet.
Za muzičku kulturu Sarajeva, Bosne i Hercegovine i regije Ranko Rihtman je figura kontinuiteta i mjere. On je most između akademskog i popularnog, između individualnog izraza i kolektivne emocije. Njegovo djelo nije glasno, ali je trajno. Ne insistira na sebi, ali se prepoznaje u svemu što je nakon njega nastajalo s ozbiljnošću i ljubavlju prema zvuku.
Ranko Rihtman nije samo aranžirao muziku jednog grada.
On je pomogao tom gradu da nauči slušati samog sebe.
