Foto: Tačno.net
Refa je bio dijete kada je počeo rat. Imao je samo 17 godina kada se priključio Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Nije to bila odluka donesena s lakoćom, ali za njega nije postojala druga opcija. Rođen u zemlji u kojoj su se ideali slobode, bratstva i jednakosti počeli topiti u plamenu mržnje, Refik nije mogao stajati postrani. U njegovim očima, tada još dječačkim, borba za domovinu bila je borba za nešto više – za čovjeka, za komšiju, za školskog druga druge vjere, za staricu iz susjedstva…
Iako maloljetan, na ratištu se ponašao s nevjerovatnom zrelošću. Njegovi saborci svjedoče da je bio hrabar, ali nikada okrutan. Bio je jedan od onih koji su i u najtežim momentima ostajali ljudi. Spašavao je civile, nerijetko vlastitim tijelom štiteći nemoćne od granata i metaka. Među onima kojima je pomogao bili su i stariji Srbi i Hrvati iz njegovog grada. Za Refu rat nije bio prilika za osvetu, već posljednja borba da se očuva ono što Bosnu čini Bosnom – njena raznolikost, ljudskost i zajedništvo.
Nakon rata Refa se vratio svom životu bez pompe, bez zahtjeva i bez očekivanja od države. Dok su se mnogi utrkivali za beneficije, funkcije i titule, Refik je upisao studij i završio ga u roku. Danas radi kao profesor u jednoj srednjoj školi. Njegova plata je skromna, ali njemu dovoljna. Nikada nije tražio ratnu penziju niti borački dodatak. Kako sam kaže: „Moja plata je Bosna koja još uvijek diše slobodu.“
U učionici, među svojim učenicima, Refik je jednostavno profesor Islamović. Ne govori o ratu. Ne zato što se stidi, već zato što ne želi traumatizirati djecu. On zna da njihovo djetinjstvo mora biti zaštićeno od sjećanja na strahote koje je on prošao. Njegova prošlost nije sredstvo za podučavanje patriotizmu. Vjeruje da se ljubav prema domovini ne uči kroz krv, već kroz znanje i empatiju.
Refik je možda posljednji istinski prosvjetitelj. On vjeruje u moć obrazovanja, u znanje kao put ka slobodi i razumijevanju. Za njega prosvjetiteljstvo nije ideološki pojam, nego svakodnevna praksa – u ponašanju prema učenicima, kolegama i slučajnim prolaznicima.
Njegova ideja Bosne nije apstraktna fantazija – ona je konkretna i svakodnevna. Bosna slobode, jednakosti i bratstva. Bosna gdje nije važno kako se ko zove, već šta nosi u srcu. Bosna u kojoj će djeca različitih vjera sjediti u istoj klupi, i umjesto uloga žrtava i počinilaca, učiti kako da budu ljudi. To je njegova Bosna. To je ono za šta se borio. Ne za granice, ne za vojne parade, već za dostojanstvo svakog čovjeka.
U vremenu u kojem se lažni patrioti nadmeću za pažnju, grade karijere na ratnoj retorici, Refa ostaje u pozadini. Tišina je njegovo oružje. On ne maše zastavama, ne uzvikuje parole, ne koristi se ratom da bi dokazivao svoju lojalnost. On jednostavno živi ono što drugi samo govore – čestitost, skromnost, mir.
Učenici ga vole. Ne zbog njegovih ratnih zasluga – za njih je on jednostavno dobar profesor. Onaj koji zna da sasluša, da razumije, da ohrabri. Koji više pita „Kako si?“ nego što dijeli jedinice. Možda jednog dana neko od njih sazna ko je zapravo bio njihov profesor. Možda će to biti u nekoj knjizi ili priči koju će neko drugi ispričati. Ali dok je on živ priča će ostati neispričana. Jer Refa vjeruje da herojstvo ne traži publiku.
U vremenu bez tišine Refik Islamović Refa je tihi stub. I dok sve glasnije riječi gube značenje, njegova tišina postaje sve jasnija. I glasnija.
U zemlji gdje se heroji proizvode po potrebi, on ostaje izuzetak. Onaj pravi. Onaj koji nije tražio ništa, a dao sve.
