Kada je uspostavljena vlada tzv. Šestorke u Kantonu Sarajevo, javni prostor bio je zasićen optimizmom. Obećanja su bila precizna, gotovo tehnička: čist zrak, funkcionalan javni prijevoz, depolitizacija javnih preduzeća. Nova vlast trebala je biti negacija dugogodišnje prakse SDA – ne samo kadrovski, nego epistemološki: obećavala je politiku zasnovanu na mjerljivim rezultatima.
Po jutru se dan ne poznaje.
Iskustvo nas, međutim, uči da se u Bosni i Hercegovini dan rijetko prepoznaje po jutru. Šestorka se raspala prije nego što je ozbiljno započela realizaciju vlastitih ciljeva. Smjena vlasti, kratkotrajni savez DF-a i SDA, pa potom formiranje Trojke s dijelom bivših SDA kadrova, dogodili su se u političkom vakuumu u kojem se energija promjene još osjećala, ali se već počela trošiti.
Vrlo brzo ta je energija ishlapila. Vlada Kantona Sarajevo postala je simbol nedoraslosti: hapšenja ministara, fiskalne improvizacije, premijer bez stvarne političke težine. Trojka je, umjesto reformi, nudila opravdanja.
Građani su dobili kulturu na ulice. Cijeli grad učestvovao je zajedno u predstavi na otvorenom pod nazivom „Ne mogu da dišem“.
Ipak, u tom nizu neuspjeha postoji jedna iznimka.
Adnan Šteta, ministar saobraćaja, ušao je u mandat s obećanjem koje je u Sarajevu gotovo zvučalo anakrono: da će javni prijevoz učiniti funkcionalnim. Umjesto da, po ustaljenom obrascu, obeća pa relativizira, Šteta je učinio nešto politički subverzivno u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini – ispunio je ono što je rekao.
Rekonstrukcija tramvajskih šina, nabavka novih tramvaja, trolejbusa i autobusa, obnova trolejbuske mreže, početak izgradnje pruge prema Hrasnici i sanacija urušenog GRAS-a nisu bile kozmetičke intervencije. To su bili ozbiljni, strukturalni zahvati. Oni ne proizvode samo bolju mobilnost, nego mijenjaju svakodnevno iskustvo grada. Sarajevo je, po prvi put nakon rata, počelo ličiti na glavni grad.
Karl Popper je insistirao da se politika mora suditi po posljedicama, a ne po namjerama. Upravo tu Šteta odstupa od dominantnog političkog obrasca u Bosni i Hercegovini. Njegov rad je lako provjerljiv: tramvaji ili voze ili ne voze. Šine su ili zamijenjene ili nisu. GRAS je ili spašen ili nije. To je politika koja se ne može sakriti iza identitetskih floskula.
No, Šteta nije samo ministar saobraćaja Kantona, već i predsjednik kantonalnog SDP-a te zamjenik predsjednika stranke – jedan od najviših stranačkih funkcionera. Pa ipak, u njegovom javnom diskursu nema Dodika, nema Čovića, nema stalne proizvodnje neprijatelja. Nema patriotske patetike, niti tradicionalne socijalističke patetike koja se poziva na historijske mitove.
Štetina šutnja o „velikim temama“ djeluje gotovo heretički. Ali upravo je u tome suština promjene: politika nisu riječi, nego djela.
Štetini rezultati, naravno, ne aboliraju Trojku od odgovornosti. Naprotiv. Upravo njegov primjer razotkriva dubinu promašaja ostatka vlasti. Dok Sarajevo i dalje tone u smog, dok se obrazovni sistem pretvara u eksperimentalni poligon ideološke konfuzije, dok se ekonomske odluke donose bez dugoročne vizije, uspjeh jednog ministarstva pokazuje da problem nije u „sistemu“, nego u političkoj volji i kompetenciji.
Na nedavnoj stranačkoj tribini SDP-a govorio je ministar odbrane Zukan Helez. U emotivnom zanosu pokazivao je na grb s ljiljanima, uz zakletvu: „Grba mi ovoga.“ Jer, osim grba, u njegovim rezultatima nema ništa.
Nakon njega govorio je Adnan Šteta. Govorio je o Končarovim tramvajima, najmodernijim u Evropi, u kojima se voze građani Sarajeva i njihovi gosti.
U januaru 2026. godine, možda upravo ti tramvaji ostanu jedina vjerodostojna zakletva ovoj zemlji: da politika može biti lišena patetike, a puna smisla; lišena velikih riječi, a bogata konkretnim posljedicama.
Trojka izbore dočekuje s potpuno iznevjerenim glasačima, s tek jednim ministrom kojem vjeruju i intelektualna elita i obični ljudi. Malo. Premalo.
Slušati nova obećanja lidera Trojke postalo je nepristojno; još je besmislenije slušati obećanja SDA, DF-a i SBiH-a, stranaka koje su decenijama dio iste politike floskula i propadanja.
Jedino vrijedno slušanja može biti obećanje dječaka iz Omladinske ulice u Mostaru, kojeg su na betonskim igralištima na Strjelčevini naučili jednom pravilu koje mnogi kasnije zaborave. To pravilo glasi: obećanje je dug. Ono što obeća – on i ispuni.
