U Ujedinjeno Kraljevstvo nisam došao malim čamcem zato što sam bio nepromišljen, očajan ili nemaran prema vlastitom životu. Došao sam jer su mi sva zakonita vrata bila zatvorena. Opasnost s kojom sam se suočavao kod kuće nije mi ostavila stvaran izbor. A sada se nalazim pred cijevi politike britanske vlade koja me ponovo može izložiti ozbiljnoj opasnosti.
U svojoj zemlji imao sam stabilan posao, radio sam na upravljanju naftnim poljem. Nisam bio neuspješan niti sam bježao prema Evropi u potrazi za većom platom ili lakšim životom. Bježao sam od moći, korupcije i nepravde. Bio sam prisiljen pobjeći zbog jedne moćne i utjecajne osobe koja me uzela na metu. Tamo odakle dolazim, kada neko takvog položaja odluči da vas uništi, nema zaštite, nema suda na koji se možete osloniti i nema budućnosti. Pokušavao sam više puta napustiti zemlju legalnim putem, ali nijedna država nije htjela razmotriti moj slučaj. Situacija je postala hitna. Ostati značilo ozbiljnu povredu ili smrt.
Najprije sam otišao u Francusku – ali ni tamo se nisam osjećao sigurno. Znao sam da me osoba od koje bježim može dosegnuti i tamo. Moć krijumčara, mreža trgovine ljudima i organiziranog kriminala u Francuskoj dobro je poznata tražiocima azila. Dobijao sam prijetnje, a prijetnje je dobijala i moja porodica. Živio sam u stalnom strahu. Zato sam donio najopasniju odluku u svom životu: da malim čamcem pređem La Manche. Nakon što sam napustio Francusku i krenuo prema Ujedinjenom Kraljevstvu, moja porodica je dobila poziv s francuskog broja u kojem su mi zaprijetili. Rekli su da me nisu uspjeli „uhvatiti“ dok sam bio u Francuskoj, ali da će to učiniti ako se tamo vratim.
Riskirao sam život jer sam vjerovao u britanski zakon i pravdu. Vjerovao sam u dugu tradiciju zaštite ljudi koji bježe od progona. Kada sam ugledao britansku zastavu na brodu Granične službe, istinski sam povjerovao da je to spas. Mislio sam da je patnji kraj, da su dugi put i godine života pod prijetnjom konačno završeni.
Bio sam u krivu. Nismo dobili vrijeme ni da se odmorimo ni da se oporavimo. Odmah smo odvedeni na ispitivanja koja uopće nisu ličila na razgovore. Niko nije slušao naše priče niti je pokušao razumjeti ko smo i šta nam se dogodilo. Službenik me jedva pogledao, fokusiran isključivo na ekran računara.
Nasumično je mali postotak ljudi iz svakog čamca poslan u pritvorske centre, dok su drugi upućeni u migrantske hotele. Ja sam bio među onima bez sreće – odveden sam u pritvor. Prvi put u životu vidio sam mjesto poput ovog, nalik scenama iz zatvorskih drama. Bio sam šokiran. Oduzeli su nam telefone. Zaključan sam s ljudima koji imaju kriminalne dosjee. Centar je bio prepun droge i nasilja. Izuzetno je opasno smještati nevine ljude u takvo okruženje. Naš jedini „zločin“ bio je to što smo zatražili azil.
Pristup pravnoj pomoći gotovo da ne postoji. To je neravnopravna borba između Ministarstva unutrašnjih poslova i ljudi koji često ni ne znaju šta je advokat. Mnogi pritvorenici ne razumiju postupak, jezik niti svoja prava. Ljude silom odvode u avione. Strah ispunjava svaki hodnik. Kada je organiziran mirni protest, odgovor je bio brutalan. Policajci su poslani s psima i suzavcem. Nikada nismo mogli zamisliti da se tako nešto može dogoditi u Ujedinjenom Kraljevstvu. Za ljude koji već nose traumu, ovakav tretman izaziva duboka psihološka oštećenja.
Na mene se primjenjuje politika britanske vlade „jedan unutra, jedan van“. To znači da Britanija može vratiti u Francusku tražioce azila koji su prešli malim čamcem, u zamjenu za isti broj tražilaca azila u Francuskoj koji nisu pokušali ući u UK morem.
Britanska vlada tvrdi da se trebam vratiti u Francusku. Ali postoje jasni dokazi o prijetnjama meni i mojoj porodici. Kada sam te prijetnje predao Ministarstvu unutrašnjih poslova, rečeno mi je da prijevod nije urađen riječ po riječ od strane licenciranog prevodioca. To je iskorišteno kao izgovor da se opasnost odbaci. Djelovalo je kao ismijavanje. Kako mogu vjerovati državi koja ne zaustavlja krijumčare, koja je i sama isprepletena mrežama krijumčarenja, da će me zaštititi? Prijetnje i opasnosti koje čekaju neke migrante suočene s deportacijom u Francusku već su dokumentirane.
Ovaj sporazum između Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske predstavlja se kao rješenje, ali to nije. Koristi Francuskoj, koja je od 2015. godine od UK-a dobila 800 miliona funti kako bi spriječila dolazak tražilaca azila. Istovremeno šteti Ujedinjenom Kraljevstvu, narušavajući njegov ugled pravedne zemlje.
Šta se zapravo promijenilo otkako je sporazum stupio na snagu? Više od 16.000 ljudi prešlo je La Manche otkako su 6. augusta 2025. prvi ljudi pritvoreni u okviru politike „jedan unutra, jedan van“. Do prošle sedmice, manje od 250 osoba vraćeno je u Francusku. Ogromna većina zaglavljena je u hotelima ili pritvorskim centrima. Krijumčari i dalje djeluju. Prelasci nisu zaustavljeni. Francuska je zadovoljna. Ujedinjeno Kraljevstvo nije dobilo ništa – osim srama i patnje nanesene maloj grupi nesretnih ljudi.
Uvijek postoje alternative. Postoje ispravni načini da se ovaj problem riješi: sigurne i zakonite rute, pravedni azilantski postupci i stvarna saradnja usmjerena na krijumčare, a ne na žrtve. Ako Francuska ne zaustavi male čamce i mreže krijumčarenja, prelasci se nikada neće zaustaviti.
Kažnjavanje nevinih tražilaca azila nikada neće riješiti ovaj problem. Ujedinjenom Kraljevstvu ne trebaju stroži pritvorski centri – potrebni su mu hrabrost, iskrenost i liderstvo. Problem su krijumčari i neuspješne politike, a ne ljudi poput mene koji su vjerovali u britansku pravdu i riskirali sve kako bi stigli na sigurno.
