Traktat o jednom gradu i nestajanju njegove Raje)
Mislio sam da ovo nikad neću napisati, jer sam, godinama, odagnavao ove misli od sebe, smatrajući ih bogohulnima i tek mojim zlohudim umišljanjima. Ali, eto, morao sam. Jer riječ je o gradu u kojemu sam odrastao, koji me je odgojio i učinio čovjekom, dakle o Mostaru i riječ je o smrti jednoga njegovoga dičnoga sina, Muharema Hindića, zvanoga Mušica (ili skraćeno Muše), mojega dobroga, iskrenoga i poštenoga drugara. I sve ću, ovdje, napisati onako kako sam doživio njegov posljednji ispraćaj, na Mostarskome gradskome groblju Sutina, te nesretne srijede 22. 10. 2025., kada ga, nas stotinjak odanih prijatelja, ispratismo na posljednji počinak. Napisati pošteno, koliko mogu, koliko itko može, jer sam počeo sumnjati da su iskrenost i poštenje jedno te isto. Jer, kako naglasi Veliki Meša u svome “Dervišu”:“Iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a tko u to i može biti uvjeren?), dok poštenjā ima mnogo, i ne slažu se među sobom”. U to sam se, konačno, uvjerio na njegovom posljednjem ispraćaju. Evo i zašto:
Naime, naivno sam vjerovao, nakon mojega protjerivanja iz Grada (13.10.1993.), pa, potom, potpisa Daytonskoga sporazuma. (14.12.1995.) PROTIV kojega sam glasovao te prestanka mojega zastupničkoga mandata u Skupštini BiH (12.09.1996.) da je Mostar ostao, i pored “ratne crtne razgraničenja” na Bulevaru, jedan jedinstveni grad, koji, tek, ima dvije “filozofije razmišljanja”, “dvije škole pod istim krovom” (u kojima se nastava odvija prema dva programa i na dva jezika), koji ima i Sveučilište i Univerzitet, dvije bolnice i dva teatra, dva “Cineplexa” i dva nogometna prvoligaša sa dva posebna stadiona uz dvije navijačke skupine koje se “ne vole” te još dosta toga udvojenoga, ali da se to dogodilo i događa, prvenstveno, iz razloga “bogatstva ponude”, “otvaranja novih radnih mjesta” i plasmana kapitala u stvaranje novih vrijednosti, kako to vole reći naši dični političari i ekonomisti. I da se sve to nalazi na obje strane rijeke Neretve. I istočnoj i zapadnoj. Možda je tomu razlog bio i moje tek povremeno navraćanje u Grad i kratko življenje u njemu. Možda i moja nepopravljivi optimizam i uvjerenost da nacionalizam ne može biti osnova življenja u gradu kakav je stoljećima bio Mostar (jer, kako napisa još daleke 1893. Rabindranat Tagore: „svaki nacionalizam vodi u nacizam, a nacizam vodi u fašizam. A fašizam je najcrnji oblik upravljanja ljudskom zajednicom“. Ali, nakon Mušičinog posljednjega ispraćaja konačno sam se uvjerio da, zvanično, ipak, ovdje postoje dva grada, dva sustava i dvije kulture življenja, dvije vrste tumačenja istih događanja, dva načina življenja života i gdje svaka od tih strana, drugu naziva „onom stranom“. Jedna je Zapadna strana (uvjetno rečeno hrvatska), a druga je Istočna strana (uvjetno rečeno muslimanska/bošnjačka). Tako su ih nazvale „pridošlice“ još 1992. i 1993. godine, koji se nastaniše u Gradu (slučajno ili planski, svejedno) i koje ostadoše živjeti u njemu do danas. A mi…koji smo (pro)živjeli čitav život u Mostaru, ne snalazimo se u takvoj podjeli. Mi koji smo prolazili putove svih svjetskih robinzona i Gradu se uvijek vraćali, mi koji Grad smatramo svojim, koji pripadamo samo Njemu i niti jednoj drugoj opciji, koji koji smo, politički gledano, građanske orjentacije, mi koji smo i Hrvati i Muslimani i Srbi i Ostali, a, prije svega, Mostarci, pitamo se što je s nama? Kojoj to „strani“ mi pripadamo? Mi smo, izgleda, Treća strana rijeke. Niti jedna od „onih strana“, već treća. Strana koja doživljava Grad kao ljudsko biće, kao stvaran život, strana koja voli sve što je ljudsko i lijepo u njemu, bez obzira odakle dolazilo. Strana koja ne zna mrziti. Rajinska strana, koja ili voli…ili joj je svejedno. Strana koja osjeća svojom i jednu i drugu „ onu stranu“ i koja se njihovim ulicama slobodno kreće. I uživa u čitavom, „obostranom“ Mostaru. Treća strana, koja nije za podjele. Ona, kojoj je pripadao Mušica svim svojim životom i nastojanjima. Ona, koja je došla na njegov posljednji ispraćaj da bi se s njim i oprostila sa par riječi dostojnih spomena i oproštaja, a kako je on to i zaslužio. I kako je to, uostalom, i red. Jer, na Mušičin posljednji ispraćaj, došli smo, barem koliko sam mogao vidjeti među onih stotinjak okupljenih na Sutini, većinom mi, s Treće strane rijeke, što je bilo i za očekivati. Jer, Mušica je bio protiv „ovakvoga“ ustroja vlasti u Gradu, sve ovo postDaytonsko vrijeme i zbog toga bivao zatvaran od strane njegovih „organa“. Bio je „revolucionar, aktivista, panker, humanitarac, ratnik i najvažniji profesor građanske hrabrosti kojega je Mostar imao… i čovjek od posebnog povjerenja komadanta Četvrtog korpusa, generala Arifa Pašalića“- kako je napisao Prof. Amer Bahtijar. I nije nam se pružila prilika oprostiti se s njim kako smo to planirali i zamislili, jer nakon što je izveden Dženaza namaz na izlazu iz mrtvačnice na Sutini i traženje Halala (Oprosta) za Mušicu, imam koji je predvodio Dženazu nije pozvao prisutne na mogućnost „posljednjega pozdrava“, pa je tabut prebačen u kombi i pogrebna povorka krenula prema mjestu ukopa bez „oproštajnog slova“. I kada se došlo na samo mjesto ukopa, uslijedilo je spuštanje u kabur i zakopavanje, izučila se završna dova, opet bez poziva i naznake da može bilo tko od prisutnih nešto reći (a bila je planirana Anja Jerković u ime prijatelja sa Španskoga trga, a i ja sam mislio, neplanirano, u ime Raje i prijatelja „razasutih po svijetu“), ali nakon zadnjih riječi imama bilo je nepristojno bilo što više reći, s obzirom da je Mušičina sahrana bila organizirana na vjerski način, što smo ispoštovali. Zato se od svoga prijatelja opraštam tek danas, sedmi dan od njegovoga ukopa, kad su se sve spoznaje „slegle“, u ime svih onih s kojima je bio Raja, koji su s njim drugovali, prijateljevali i ratovali i demonstrirali, koji su ga voljeli i koji ga se sjećaju i sjećat će ga se sve dok traju. Jer to se mora, jerto je Mušica i zaslužio čitavim svojim životom. (Ovo veliko R nije gramatička pogreška, već znak mojega poštovanja prema nazivu te institucije). Jer Mušica je bio, za one koji su ga dobro poznavali, veliki i značajan mostarski sin. Pošten, iskren, hrabar, istinoljubiv. I nije otišao ni dužan, niti griješan, prema nikome da bi mu se, javno tražio oprost („halal“). Prije bi se moglo reći da je on trebao dati, mnogima, za života, svoj oprost („halal“) zbog onoga što su mnogi njemu učinili. Mušica je bio ljevičar, socijal-demokrata. Bio je Raja. A to je, tada, kad se Rajom u Mostaru postajalo, značilo da imaš svoj životni stav, životnu filozofiju i principe od kojih ne odustaješ ni po cijenu smrti. To su bili, ponajprije, poštenje, moral, istinoljublje, pravednost i prijateljstvo. Jer, postati Rajom, u to doba, nije ovisilo o nacionalnosti, niti vjeroispovijesti, ni o bogatstvu, niti siromaštvu, ni o inteligenciji, niti profesiji, ni o imenu, niti prezimenu. Najvrjednije što je trebalo imati da bi se postalo Rajom bio je karakter, pored svih drugih atributa, koje si, kao osoba, morao posjedovati. A to je sve Mušica imao. Jer, naziv Raja bila je istoznačnica za dobrog čovjeka, prijatelja ili susjeda, za iskrenog, poštenog i „pravog igrača”, za čovjeka odanog općoj ideji dobra, za čovjeka koji ni u najtežem trenutku neće iznevjeriti. A biti Rajom nije se postajalo učlanjivanjem, ili kupovinom diploma ili drugih „papira“. Pripadnost određenoj Raji se stjecao ili rođenjem, ili staništem, a odanost Njoj svojim i njihovim karakternim vrijednostima.
Istoj Raji pripadale su različite kategorije ljudi: intelektualci (liječnici, inženjeri, profesori, književnici, odvjetnici, ekonomisti, glazbenici i dr.), ali i zanatlije-majstori, beskućnici, „šverceri“ i „tapkaroši“, dakle, sve profesije koje su imale potrebne ljudske kvalitete i koji su prihvatili nepisani, ali trajni Rajinski kodeks ponašanja, kojega su poštovali i pridržavali ga se svi, do kraja. I međusobno su se, svesrdno, pomagali i uvažavali. I uvažavaju se i danas. I zato su, zauvijek, ostali voljeni, jer su znali, htjeli i nisu se ustručavali voljeti druge i poklanjati im svoju ljubav, pažnju i dušu. U svakom društvu su bili rado viđeni iz prostoga razloga što su bili pozitivni, progresivni, spontani, nonšalantni i jer su umjeli animirati sredinu i iz ničega napraviti “praznik“, veselja ili tuge, uz pjesmu. Uvijek su bili okruženi prijateljima i oni su im neopisivo mnogo značili u životu. Takav je bio i naš Mušica.
Danas je došlo neko čudno vrijeme. Navodno, vreme umjetne inteligencije u kojemu je Raju zamijenili-mobiteli, nažalost. Ali i prazna školska i dvorišna „igrališta“. Kažem, nažalost, jer današnja mladost pojma nema što to znači biti pripadnikom Raje i koje se znanje od Raje može naučiti. I koji je to ponos kad se možeš pojaviti na svakom mjestu u Gradu, na „ovoj ili onoj” strani, ili svugdje u svijetu i biti prepoznat i pozdravljan kao draga i poštena osoba. Kao Raja. I dobiti (ali i dati) „krvi ispod vrata”, ako zatreba. Da su današnji „gospodari naših sudbina”, koji neuspješno upravljaju i Gradom i Državom već gotovo trideset godina i svaki dan je (osim njima) sve gore i gore, imalo znali iskreno i stvarno biti Rajom, ili da su barem znali Rajinske zakone…nikada ne bi došlo do onoga što se dogodilo 1992./1993., a i kasnije. Do dan-danas.
Jer kada si postajao Raja imao si određena „prava“, ali i još veće obaveze, koje nisi smio propustiti, pogotovo zanemariti. I kad si jednom postao Raja u Gradu, onda si to „ breme“ trebao nositi čitav život, što nije bilo nimalo lako. I Rajom si mogao postati samo jednom. Ako si tu čast samo jednom izgubio…nisi je više nikad mogao steći. Neki, koji su bili raja (s malim početnim slovom), na taj „detalj“ su u zadnja dva mostarska rata zaboravili, pa su tu čast „biti Raja“-izgubili. Prekršili su nepisani, ali dobro znani, Rajinski odeks ponašanja i sada su, za Raju,…nitko i ništa. Jer Raja zna sve što se događalo… i pamti. I još nešto. Raja nije znala mrziti. Raja je ili voljela, ili joj je bilo svejedno. A onima, prema kojima je Raji bilo svejedno, bilo je gore nego li da ih je Raja zamrzila. Jer i mržnja je znak ljubavi, samo s negativnim predznakom, i to bi značilo da postojiš, da si primijećen. Ali, ako je nekome prema tebi svejedno…znači da te nema. Jednostavno, da ne postojiš. Da si zrak. To je dobro znao i time se upravljao i naš Mušica, čitav život.
Neki koji su bili Raja, pa u ratovima 1992. i 1993. godine „izgubili“ taj status i danas se mogu sresti u Mostaru, ali, navodno, ne smiju na „onu stranu“ ( bez obzira što bi trebala značiti i biti ta „ona strana“). A neki, opet, ne idu jer im ne mogu oprostiti za „ratne grijehe“, kojih je bilo, a kod njih nije ni bilo katarze. „D’ONT FORGET“- još stoji na kamenu na početku Kujundžiluka, ali nema obećanog mi drugog kamena „BUT DO FORGIVE“. I tako, život prolazi. Sa granicom na Bulevaru. Međutim, na Mušičinom posljednjem ispraćaju pojavili su se i oni koji pripadaju i Trećoj strani rijeke, kako već napisah. Oni koji su ostali Raja, pa makar danas u Gradu bili i samo „čuvari adrese“ (što znači da povremeno dolaze u Grad), ali su uvijek rado primljeni i uvijek rado viđeni, o kojoj god da se „onoj strani“ radi. Jer, tko samo jednom izda Raju, za nju je mrtav za sva vremena. Taj „zakon“ jest okrutan, ali je i pravedan.
I onda je na ispraćaj Mušice došlo, po mojoj procjeni, oko stotinjak prijatelja i Raje, većinom onih sa Treće strane rijeke. Na kratkome „homage“-u Mušici, na dan njegovoga ukopa, u 12 sati, na Španjolskome trgu bio je pročitan i oproštaj od njegovih „suboraca sa demonstracija na Španskome trgu“, kojega je trebala pročitati Anja Jerković, ali do toga, jednostavno, nije došlo, jer „organizator“ njegove sahrane nije planirao rajinski oproštajni govor, s obzirom da, nakon vjerske molitve i one završne dove, nakon što je Mušičin tabut bio spušten u kabur i zatrpan, a imam nije pozvao na mogućnost javnoga oproštaja, to nije bio ni red. Pogotovo ako to treba uraditi žensko čeljade, što nije, baš, običaj. Makar da sam, „u rezervi“ bio i ja, jer me za Mušicu vežu lijepe uspomene, a i nekoliko me je „Raje iz svijeta“zamolilo da se i u ime njih od Mušice oprostim, nisam uspio. Nije bilo prilike, nažalost. I tako su Mušicu sahranili bez rajinskoga posljednjega oproštaja, a što je, svakako, zaslužio. Kao „heroj, borac za pravdu, usamljeni mostarski demonstrant sa Španskoga trga– kao ga nazva Prof. Amer Bahtijar, nekad davno. I tako Treća strana rijeke ostade bez izgovorene oproštajne riječi. Ipak, dogovorili smo se da se, ovih dana, organizira jedna javna, gradska, komemoracija. Svemu usprkos. Homage, Mušici u spomen. Barem toliko je zaslužio od nas koji poštujemo neki red. I znamo cijeniti zasluge.
Vijest o njegovoj smrti zatekla me je na Korčuli u Lumbardi, pa dođoh, kao jedan od još živućih iz znanih generacija Raje da ga ispratim, dok još hodam i dok još dobro pamtim. Red je i običaj, a naš Mušica to je i zaslužio. Jer, Muharem Hindić- Mušica ili kraće naš „Muše“, bio je najprije naš drugar, pa Raja-dangalak, pa tek zatim je nosio sve ostale atribut koji mu se mogu pripisati, ali je bio, nadasve, čovjek, koji je utkao svojih punih 78 godina u biserne stranice historije ovoga Grada i od danas postao i dio nje same. Otišao je čovjek velikoga srca, tople ruke, nježne riječi, odlučnog-čvrstoga glasa, čovjek koji je za sve i svakoga imao i znao naći i dovoljno vremena i dovoljno riječi i dovoljno srca… I ispraća ga njegova Treća strana rijeke s prepuno ljubavi, sjete i tuge, kako to samo Ona zna, kad nekoga neizmjerno voli, ovim mojim slovom. I to s razlogom. Jer, jedan je bio naš Mušica. I u dobru i u zlu bio je dobra duša Grada.
Poznavao sam ga još od djetinjstva. U odrastanju smo se, tek, pozdravljali, ponekad bismo svratili na piće, ali, nismo drugovali, jer on je, ipak, bio nešto mlađa raja od moje generacije, a i nismo u blizini stanovali. Zvali smo ga „Mušica“, ili skraćeno „Muše“. Djelovao je uvijek pomalo „ters“, što bi rekli Mostarci, za nekoga tko nije mogao trpjeti uvrede i nepravdu i koji je bio „malo na svoju ruku“. Neko vrijeme je taksirao, a i radio, čini mi se, u “Vranici” te radio i na stranim gradilištima u Iraku. Uvijek je bio uvjereni ljevičar, socijal-demokrata, zaštitnik onih pravdom uskraćenih i nemoćnih. Na početku ratova u Mostaru, 1992., mogao je otići bilo gdje, ali je ostao u Mostaru spreman za njega i njegove ljude-istinske Mostarce i poginuti. Zajedno sa svojim psom Zippom i nekima od prijatelja-Raje, u koje je vjerovao. Sjećam se, na početku rata, u aprilu/travnju 1992. kada sam imenovan za zapovjednika Civilne zaštite Mostara, došao je, jednoga jutra i upitao me može li mi biti suradnikom-zaštitarom u Civilnoj zaštiti, jer postoji opasnost da me netko ubije. Ja sam se, dugo, nećkao…kao ne treba mi to i tražio mali milion razloga da ga odbijem, kako bih ga poštedio te obaveze i odgovornosti (jer sam bio izložena javna osoba), dok nisam, na koncu, istina teško, ipak pristao. A uspostavilo se, kasnije, da je bio u pravu. I od tada je „Mušica“ svako jutro dolazio po mene ispred zgrade u kojoj sam stanovao, boravio u predvorju moga ureda sa tajnicom Civilne zaštite i svako popodne, „špartao“ sa mnom po Mostaru, kako bismo „na licu mjesta“ provjeravali oštećenja od granata, smještaj izbjeglica, sahranjivanje poginulih, čistoću Grada, ali i radi psihološkoga djelovanja na preostale stanovnike Grada, jer, kad bi nas vidjeli, nekako bi bili sigurniji, shvativši da netko „od politike“ dijeli sudbinu s njima, pa bi im se, ipak, činilo da nisu sami i napušteni. A ja sam bio siguran da je „Mušica“ bio spreman i život žrtvovati za mene. Lijep je to bio osjećaj spoznati da ima i takvih ljudi. Preživjeli smo, obojica, oba mostarska rata. I onoga časa kada nisam htio prihvatiti funkciju u Vladi HVO-Mostara na koju sam bio predložen i kada sam krajem juna/lipnja 1992. otišao sa mjesta zapovjednika CZ Mostara i Mušica se prijavio u Armiju BiH u Cernici te, dalje, nastavio svoj put ratnika, a ja put prognanika iz vlastitoga grada (nakon što sam iz njega bio protjeran 13.10.1993.). Ali, ostali smo dobri prijatelji. Ratni drugovi-kako smo se zvali. A kažu da nema jačega prijateljatva od onoga u ratu stečenoga. I kasnije, kad god bih dolazio u Mostar, sreli bismo se, onako usput, za vrijeme i moje i njegove šetnje Gradom, pa se upitali za „junačko zdravlje“, sjeli ispred nekog „kafića“ i pijući po „jednu pravu“ vratili se u ona „olovna“, ali, za nas ponosna vremena, sjećajući se svih detalja. Mušica i njegov vjerni pas Zipp, sa crvenom maramom oko vrata. Tek da se zna pripadnost. „Mušica“ je htio, kao iskreni ljevičar- socijaldemokrata, kao pravi Mostarac i bh-patriota, učiniti sve da i Grad i Država krenu naprijed, jer „ ni onako (nakon rata), a ni ovako (danas) više ne ide“-uvijek je govorio. Želio je, svim srcem, da život u Gradu bude, zaista, život-dostojan čovjeka.
Mušica je prema svakome i svačemu, a najviše prema samom sebi, bio kritičan. I kao iskrenom socijaldemokrati teško mu je padalo sve što se u Gradu dogodilo. Pogotovo neviđena pljačka, uništena industrija i obespravljenost radništva te je bio spreman učiniti sve da Grad i država krenu naprijed, da stvari profunkcioniraju, da ne bude više „hilne i prevare“, da…konačno tzv. život bude, zaista život… dostojan čovjeka. Pod kraj 2013. godine, kad je vlast u gradu prestala funkcionirati, kad je Grad ostao zatrpan smećem, a ljudi bez plaća, kad se „svatko o svom jadu zabavio“, kad je većini žitelja Grada „prekipjelo“, jedini je Mušica imao „petlje“ izaći javno i stajati danima „tačno u podne“ sa transparentima…tražeći promjene. Bio je jedan od organizatora i Mitinga protiv fašizma. Jer, Mušica je Mostarac, pošten i pravedan. Hrabar i tradicionalno pun metafora, čak i kad se o porukama na transparentima radi. I nikad nije bio „hinje“.
“Potok je krenuo i ne može se više zaustaviti”, „Pozdravljaju vas Mladi svijeta“, „Točak se okreće i neće stati“ i sl.-govorio bi Mušica okupljenima na Španjolskom trgu u Mostaru, moleći ih za dostojanstven i miran prosvjed. Mušica nije volio nasilje, s bilo koje strane ono dolazilo, jer je volio svoj Grad i svoju zemlju, duboko svjestan da narod u BiH zavrjeđuje bolji život. Na transparentu je bio napisao i osam “narodnih zahtjeva”.
„Mušica” i njegovih „pedesetak hajduka” (kako sam ih, tada, bio prozvao), koji su se, danima, mirno okupljali svaki dan u isto vrijeme na Španjolskome trgu u Mostaru kako bi iskazali svoje neslaganje sa trenutnim stanjem i u Gradu i u RBiH i kako bi postavili određene zahtjeve (u ime svih obespravljenih, koji su im to i potpisom peticije potvrdili), shvatili su problem budućnosti i Grada i BiH i „mladih svijeta”, shvatili su i problem bezizlaza ako se nešto značajno ne bude promijenilo, shvatili su i postojanje onog „zadnjeg vlaka” kojim bi se moglo nešto još spasiti, za razliku od onih koji primaju plaće da nešto promijene za dobrobit i bolji život naroda kojim upravljaju, a to ne čine. I to je bilo „Mušičino” jedino „zlodjelo”. I zato je „Mušica” 25.03.2014. u svom gradu, u jednoj od ulica svoga djetinjstva, na očigled šesdesetak ljudi i „gledatelja sa balkona OHR-ove zgrade”, bio uhićen od strane policije i brutalno pretučen „odležavši” u pritvoru 24 sata. Bez hrane i vode. I nikome-ništa. Barem što se zna. „Mušica” je bio shvatio problem beznađa i nikakve budućnosti, koja se nije nudila ni Gradu, a ni RBiH, kao ni „mladima svijeta”, za koje se on zalagao i borio. Zato ih je i okupljao, povremeno, ispred Gimnazije na „Španjolskome trgu” i u ime njih „govorio” i svojim transparentima, ali i „ gostima” koji su mu se, povremeno, pridruživali.
Ne zapisa zaludu, ponukana tadašnjim događanjima u Mostaru, Enita Ostojić (rođena Bošnjić), dična Mostarka, blistava kapljica „onih“ Mostarskih kiša, enologinja i uvažena poljoprivredna stručnjakinja u Perth-u (Zapadna Australija), koja je, ondje, već punih 28 godina:
„Razmišljam, koliko samo simbolike u tom nadimku ima.
Mušica – uporna vinska ili možda ona ljetna koja se
uskovitla u zraku i koja uvijek leti prema izvoru svjetlosti.
Mušica – lagana, ali istrajna u svom ometanju.
Mušica – koju se nije moglo ignorisati kada bi sletjela
na ukaljan obraz gradskih čelnika,
iako je prije samo par sedmica, izgledalo da je dovoljan
samo jedna lagani zamah ruke da ju se skloni sa lica Grada.
Sada se jasno pokazalo da je najteže ući u borbu sa
mušicama koje više nemaju šta da izgube“.
(iz pisma Enite Ostojić, rođ. Bošnjić, Perth, Zapadna Australija)
Takvi se bore do kraja, jer nemaju što izgubiti, ali malo ih je, još uvijek. Nažalost.
I zaista, „najteže je ući u borbu s mušicama koje nemaju što izgubiti“. „Mušica“ je svoju borbu za pravedan, siguran i pošten, zajednički Mostar i zajedničku BiH, bio nastavio i dalje. Ponekad na „Španjolskome trgu“, ali i svakodnevno, putem Facebook-a, dok mu „post“, neki veliki dušebrižnici-„cenzuranti“, nisu izbrisali. Tako je i 21.01.2020., između ostaloga, poručio:
Muharem Mušica Hindić (FB-21. siječnja/januara 2020. u 15:04)
-„GRAĐANI OVE ZEMLJE STVARAJMO JEDINSTVENU BiH I NE DOZVOLIMO NACIONALISTIMA OVE ZEMLJE , DA NAS ZAVAĐAJU I DIJELE“….
-„ZATO PORUČUJEMO MLADIM GRAĐANIMA BiH, KOJI OSTAJU OVDJE DA SE BORE PROTIV LOŠE POLITIKE EU, I NACIONALNIH STRANAKA I SLIČNIH NJIMA I SVEGA ŠTO NE VALJA ZA GRAĐANE BiH!!!“
-„MLADI GRAĐANI PORUČUJU: „NE ŽELIMO BITI TAOCI NACIONALISTIMA OVE ZEMLJE, STVARAJMO ZAJEDNO JEDINSTVENU BiH“- MLADI PLANETA ZEMLJA- SA GRAĐANIMA !!!“ i td.
-O njemu je, 2014. godine napisao i Prof. Amer Bahtijar:
„Heroj borac za pravdu.
Usamljeni mostarski demonstrant sa Španskog trga.
Važio je za neformalnog vođu mostarskih protesta, a sve je, kako je pričao, počelo u ljeto 2013. godine kada su građani izašli na Trg zbog problema sa jedinstvenim matičnim brojevima i trajalo je godinama. Bio je hapšen i premlaćivan od strane mostarske policije, ali je ostao ustrajan i nepokolebljiv. Ni to ga nije spriječilo da nastavi sa svojim svakodnevnim aktivnostima na Španskom trgu.
Popularni Mušica svoje poruke, megafonom ili putem transparenata koje je držao cjelodnevno na vrelom mostarskom suncu je usmjeravao ka mladima, na kojima je pisalo:
“NIT LJEVICA, NIT DESNICA-NEGO UZDIGNUTA PESNICA”.
“POBUNA JE NA ULICI, A NE U KAFANI NI U KLADIONICI”.
“INTELEKTUALCI-STIDITE SE ZBOG ODLASKA SVOJE DJECE”.
-Ili, kako napisa, na vijest o njegovoj smrti, naša mostarska heroina, Štefica Galić:
“Vjerovao je da se dobro ne smije umoriti. Nije tražio ništa za sebe, samo da se ne oglušimo o ono što nas čini ljudima.
Dobivao je podršku mnogih. Ponekad podsmijeh. Ponekad kamenicu u prsa. Ponekad pendrekom od unutrašnjih organa.
Ali nikada nije odustajao. Vjerovao je u mlade svijeta, u Mostar, u dobrotu, u mir. U slobodu. Nedostaju ljudi poput njega, iskreni, uporni i pravedni. I zato ga pamtimo, kao savjest grada i prijatelja kojeg se sjećamo po dobru, s poštovanjem i ljubavlju.
Slava mu i hvala za mir koji je nosio i dobrotu koju je širio, za hrabrost, vjeru u ljude i u Mostar koji može biti bolji“.
-Ili, pak, naša Dijana Halilhodžić, istim povodom, na FB-u:
“Mušin odlazak je ostavio ogomnu prazninu. Ništa više neće biti isto kad dođemo u Mostar. On je bio I ostao veliki prijatelj naše porodice. Uvijek spreman da pomogne i ništa mu nije bilo teško. Bio je čovjek sa izuzetnim ljudskim vrijednostima. Neizmjerno pošten, pravedan, beskrajno hrabar i izuzetno vijeran prijatelj, uvijek spreman da izađe prijatelju u susret. (Čak i neprijatelju…rekao BiH). Hvala ti, dragi Muše i u ime mojih roditelja, koje si redovito obilazio i bio uvijek spreman da im izađeš u susret. Hvala ti i u ime moga pok. brata koji te je izuzetno cijenio i volio. Zahvaljujem ti se na tvojoj odanosti, tvojoj ljubaznosti i tvome prijateljstvu.
Rahmet ti lijepoj duši i neka ti je laka zemlja. Mostarska. Počivao u miru.”
Ima li što ljepše i iskrenije nego li kada te tvoji sugrađani doživljavaju kao svoga, kao brata? Iz cijeloga svijeta. A bilo je na društvenim mrežama (FB) preko 10.000 javljanja. I kada cijene tvoja ljudska djela.
I na kraju:
Dragi moj ratni druže,
Znam da nećeš zamjeriti ovim mojim riječima koje mi se čine nedovolno primjerenima koliko Tebi, toliko i činu posljednjeg rastanka od Tebe, jer zavrjeđuješ i više i bolje, ali u ovom trenutku Tvojega konačnoga odlaska koji nas je sve zatekao, drukčije se nije ni moglo. Možda mi je red, ovdje, još samo tek napomenuti ono što smo uvijek, zajedno, u našim razgovorima spominjali… da moramo biti, mi koji smo preživjeli ratove u Mostaru devedesetih, LJUDI- SVAKI DAN, usprkos svemu što nam se dogodilo; da moramo voditi računa jedni o drugima, jer ista nas dva kvadratna metra ove iste zemlje čekaju, na kraju puta, na grobljima i haremima, svakoga, kao i Tebe, ova Tvoja, tek iskopana. I uvijek su ista. I uvijek je ista tama i isti mrak u njima i ovdje na Sutini i u Bjelušinama i na Maslinama, na Šoinovcu i na Šarića haremu. Različiti se samo rađamo, ali zasigurno isti u zemlju odlazimo. Zato budimo malo više MI, a malo manje ONI. Krajnje je, konačno vrijeme. Ne budimo izgubljeno „krdo“ od kojega više ni Allah, a niti Bog, nikakve koristi imati neće. A niti mi sami.
Samo MI sebi možemo pomoći svojim radom, da ne bismo bili uvijek na gubitku, svojim dobrim ljudskim djelima, svojom čašću i obrazom, kao što si i Ti to radio. Jer, ne smijemo zaboraviti da će svakoga od nas pratiti njegova djela i da će nas njihove posljedice stići, nepogrješivo, kad – tad. I da će svačija djela svjedočiti o nama samima, za nas ili protiv nas, a na mjestu gdje nas nitko više neće pitati tko smo, niti što smo, već zašto smo učinili to – što smo činili.
A oni koji nas naslijede, jer netko nas ipak mora naslijediti, po svačijoj duši, umu, karakteru i razboru, sudit će o svačijem obrazu…a obraz je iznimno važan za one koji ostaju, jer «voda će sve oprati, do crna obraza». Tako je zapisano. Odavno. To si Ti dobro znao i tako si se upravljao, dragi naš Muše. A to ćemo znati cijeniti i mi što ostajemo s Treće strane rijeke, okupivši se oko Tvoga, tek iskopanoga kabura ispraćajući Te zauvijek. MI, koji smo uvijek znali staviti i bašluk i piramidu i križ i krst u istu ravan i koji smo jako dobro naučili i spoznali značenje riječi naših mostarskih majki: «Od čeg’ je vrijeme, sine, od tog je i vakat».
I neka Ti budu lake bure zimske, kad zapušu niz Neretvu…i snjegovi kad nalete, ponekad, s Prenja i Veleža …i kiše modre – mostarske s proljeća i jeseni…, i onaj „ ćelopek“ kad se nadigne u ljetno, podne…i jugo neka Ti bude lako, kad Ti, s vremena na vrijeme, bude donosilo miris mora, uz krik galebova, kraj Staroga mosta.
Sve neka Ti bude lako, dragi naš Muše, jer si bio i ostao jednostavno… ČOVJEK. Čovjek koji je trpio, radio, blagovao, ratovao, vjerovao, davao, čekao, posrtao, ali i uspravljao se…uzdignuta čela, stamen, pravedan i postojan, čovjek koji je samo gradio i išao NAPRIJED…a to je, uvijek, najteže i bilo.
Bio si voljeni i iskreni drug, dragi prijatelj i susjed i komšija.
Zato snivaj snom pravednika na ovom Tvome posljednjem staništu, na Sutini, ovoga kamenoga i stamenoga Grada, koji Te iznjedri prije 78 godina i koji Te s tugom, ali i iznimnim ponosom danas ispraća. Kao svoga…kao »rođenog»…a kako to, uostalom, i Njemu i Tebi priliči, među svojima koje već ispratismo …i Jolom i Sulom i Ćećom i Pantom i Đanijem i Nenadom i Marselom i Fehom i Skikom i Mecom i Đotom i Žarom i svima ostalima koji ovdje nađoše svoje posljednje stanište.
I neka svi Tvoji, kao što smo i mi, budu ponosni na sve ono što si za života, učinio.
Opraštam se od tebe vječnim stihom nade našega Miše Marića, napisanoga negdje u izbjeglištvu , u maglama dalekoga Exetera:
“Pod Kujundžilukom raste košćela
u ljeto, pod njom bit će hlad
nije Neretva sve moru odnijela
dok je sanjara, bit će i grad.
Nad vodom mlada košćela
u ljeto pod njom bit će hlad
ma, nije Neretva svu ljubav odnijela
dok je ljubavi, bit će i grad
ma, bit će i grad.”
Vječna Ti naša hvala na svemu, a nama, koji ostajemo, neka je lak i dičan spomen na Te.
I laka Ti bila ova zemlja mostarska, dragi prijatelju, u kojoj nađe svoje posljednje stanište. I neka je i rahmet i pokoj Tvojoj lijepoj duši. Mostarskoj.
ET ERIT IN PACE MEMORIA EIUS, AMIN.
