Kako sam bio lijen, stao sam na gol i tako ostao punih pet godina. U tih pet fasovao sam šest potresa mozga, dvije nesvijesti i jedan lom prsta, koji me konačno odbio od tog grubog sporta i odveo u bazen, gdje sam otkrio vaterpolo.
No ljubav prema rukometu nikada nije prošla, kao što prve ljubavi ne prolaze nikada. Divio sam se tim momcima koji su ustrajali u sportu u kojem nikada nije bilo para, tople vode u tušu ili čaja iza treninga. Divio sam im se i radi budućnosti koju taj sport nosi. Ako bude sreće pa završiš u kakvom Magdeburgu ili Achenu, možda zaradiš za pristojan stan ili bolji auto.
I posebno sam im se divio kada bi igrali za Hrvatsku. Hrvatski rukometni savez brine se o tim momcima i oni najuporniji koji navuku taj dres ostvarili su san i priliku da odu u kakvu bolju ligu, da ih jednom u par godina netko cijeni i navija za njih.
No rukomet se nije promijenio. Bez obzira na prvenstva svijeta, Europe, bez obzira na to igralo se na Nadinom igralištu ili u areni u Malmeu, odnos prema tim momcima nikada nije bio kao prema nogometašima, košarkašima ili vaterpolistima. Odnos EHF-a uvijek je bio isti. Odradimo to na brzinu, pokupimo lovu od sponzora i zaključimo to što prije. Pa u mir i dobro do nove muke traženja kakve „lude“ zemlje koja će organizirati ponovo istu sramotu za dvije godine.
I tako je to trajalo godinama. Nije se bunio naš savez kada su u dva dana momci morali igrati četvrt finala, pa polufinale, a treći dan finale, kada ih se trpalo po birtijama da spavaju i da se hrane, govorio je o tome Ivano Balić kao ikona tog sporta, no sve je uglavnom ostajalo isto. Takvi smo inače mi Hrvati. Šuti i trpi. Suce koji te kradu, hranu u kojoj nalaziš crve i spavanje u autobusu. Trpio je to Lino Červar, dobro uhljebljeni likovi u savezu, trpio je to, što je najgore, hrvatski rukomet, koji je unatoč svemu uvijek bio pri vrhu.
I tada se pojavio Islanđanin. Čovjek koji je bijesan kao pas izašao na press konferenciju i tim skotovima iz EHF-a sasuo sve u lice, i doslovno im j..ao mater pred cijelim svijetom.
Sjetio sam se dok je bjesnio pred mikrofonom svih svojih lomova i modrica, tuševa bez tople vode i Balića kako im psuje majku korumpiranu, sjetio sam se svih tih momaka koje bi dočekali na Trgu bana Jelačića i zaboravili što su prošli za sve te silne medalje oko vrata.
Dok je bjesnio i vikao, došle su mi suze. Ne zbog toga što im neki hladni Islanđanin s m..ima je.e mater, već zbog toga što im to nikada neki Hrvat vruće krvi j..ao nije. I te suze bile su za onih pet godina zbog kojih sam izabrao vaterpolo, pa curu umjesto sporta, i zasuzio sam onako muški iz čistog ponosa za te momke koji su ostali ustrajni u svom snu. Ne znam kako se na islandskom kaže hvala i kapa do poda, ali ću naučiti. Zbog čovjeka koji je konačno stavio te skotove na svoje mjesto i otkrio ih svijetu koji iza blještavih dvorana, tribina i sponzorskih reklama pune svoje džepove na tuđem trudu i znoju.
Na tuđim snovima koji se nekim čudom, u špsljednjoj sekundi, j..iga i ostvare. Jer rukomet je više od sporta. Rukomet je čisti i nepatvoreni san. Iz kojega se obično probudiš u autobusu, s doručkom u kojem su crvi.
