Iz koje pozicije vi nastupate kada govorite o dešavanjima u Mostaru povodom izgradnje Hrvatskog narodnog kazališta?
Pozvan sam od prijatelja koji već skoro deset godina imaju nevladinu organizaciju Mostarski krug, kao bivši gradonačelnik i svjedok vremena, da govorim o izgradnji i svim nepravilnostima za koje smo konstatovali da postoje u toku izgradnje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. Provjerili smo sve – činjenicu da li je ova izgradnja legalna, s obzirom na to da je taj narativ agresivno prisutan u javnom prostoru, i dolazi od gradonačelnika Kordića i direktora kazališta Vukoje.
Moram ponoviti – imamo sve papire iz 1996. godine, kao i sve one kasnije izdate, a s obzirom na to da sam u tom trenutku bio gradonačelnik, znam tačno šta se događalo. U to vrijeme, gospodin Vukoja je bio pjesnik u Ljubuškom. On je jedan fin čovjek, ali ne zna šta se tada dešavalo. Identično govori i gradonačelnik Kordić, koji je te godine došao iz Njemačke i tada bio student u Zagrebu. Jedini koji zna sve o ovim nezakonitostima i koji je sudionik, potpisnik sumnjivih dokumenata, jeste arhitekta Boro Puljić, koji je od 1996. do danas vezan za izgradnju, projektovanje, izvođenje, nadzor. I on je svjedok vremena. On je taj koji treba da pokaže originalna dokumenta – dokumenta koja niko još nije vidio.
Nažalost, umjesto da prezentiraju dokumenta, pa čak i u slučaju da ima spornih stvari da to vrate u proces legalizacije, oni orkestrirano i brutalno napadaju pričom: “I vi ste davali takve dozvole, i vi ste slično radili.” Znači, ne tvrde da su u pravu, nego: “I vi ste u nekim slučajevima u krivu.”
E pa, moj odgovor je: gdje smo mi to u krivu – neka tuže, ali ne mogu pobjeći od odgovornosti niti birati koji zakon im se sviđa.
I koliko ja vidim, najveća uzdanica ove kompletne nelegalnosti je, nažalost, Tužilaštvo, na koje se oni oslanjaju kao na najvažniji argument, i mašu nekom odlukom Tužilaštva o odbacivanju predmeta jer je Salem Marić tužio N. N. lice. Volio bih znati – na osnovu kojih dokumenata je taj sudija donio presudu? E pa to “N. N. lice” je Mario Kordić, koji je tada sjedio preko puta Marića. I Tužilaštvo je odbacilo njegovu tužbu. Zato se nadamo da će ovaj predmet preuzeti Poskok i pokazati opravdanost svog postojanja.
U trenutku dok razgovaramo završava se sjednica Gradskog vijeća Grada Mostara, gdje je upravo pitanje dokumentacije za izgradnju zgrade Hrvatskog narodnog kazališta bila glavna tema. Kako to komentarišete?
Za mene je današnja sjednica bila pomalo historijska, jer se vidjelo da Gradsko vijeće ima podmladak u borbi za jedinstveni grad i da se ne boje agresivne retorike HDZ i HRS a, koja služi za zastrašivanje i provođenje nezakonitosti – sve to u ime tzv. nacionalnih interesa.
Progovorili su mladi ljudi koji, iskreno, bez agresije i frustracije, traže zvanične dokumente. Na način: “Molimo vas da nam pokažete dokumente, da ih provjerimo.” I to je završena priča. Tako treba da se vodi borba – kroz institucije, u gradskoj vijećnici.
Koliko je to realno obzirom na odnose u Gradskom vijeću?
Mislim da su oprezni, jer po prvi put imaju manjinu u Gradskom vijeću i žele da usklade sve svoje poteze radi normalnog funkcionisanja grada. Najlakše je demonstrativno napustiti vijećnicu – to ne može biti dobro za budućnost grada. Vidimo da HDZ i HRS donose odluke zajedno i preglasavaju bosansku koaliciju i stranke po nekim pitanjima. Ali moraju i oni biti mudri, jer je vrlo moguće da će na narednim izborima HNS biti manjina, pa će im se to sve vjerovatno poništiti.
Neka ne rade ono što ne bi voljeli da se njima radi. To je fer odnos u ovakvom gradu – kompromisi, bez obzira na jednu ruku više u ovom mandatu.
Bez obzira na kontroverze s dokumentacijom, Hrvatska je uložila značajna sredstva u projekat izgradnje Hrvatskog narodnog kazališta?
Centralna zona, koja je potpisana međunarodnim sporazumom u Rimu u februaru 1996, definisana je kao zona zajedničkih institucija grada. I sve dalje, bez Gradskog vijeća, je nelegalno. Pogotovo pozivanje na planove iz 1995. ili 1996. godine – to je krivično djelo. Mi ćemo podići utemeljene krivične prijave.
Siguran sam da Andrej Plenković, kao jedan ozbiljan političar, ne bi dodijelio novac projektu bez zakonskih papira. A država Hrvatska je dala četiri i po miliona eura, pa sada još dodatno i provokativno dva miliona, upravo u vrijeme naše kampanje o nelegalnoj izgradnji. Mi tražimo vladavinu prava i finansijsku kontrolu utrošenih para – naših i susjedne države. To je već za državnog tužioca, možda i za Evropskog tužilaštva.
Ideja izgradnje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta nije nova. O ovom objektu se govori od završetka rata u Mostaru?
Tačno, OHR je zabrabio izgradnju 1996. godine u više navrata i jasno je da i malo kazalište nema papire. Kad sam ja napustio poziciju gradonačelnika, odmah se pokrenulo pitanje izgradnje ove zgrade. Nakon toga je ponovo zabranjena gradnja. I onda sam nedavno upitao : Na koji način su dobili papire? Kako ste to dobili u komunikaciji s Gradskim vijećem, od bivše vlasti? Međutim, izlazi predstavnik Gradskog vijeća Salem Marić i kaže da ne zna ništa o tome, da su sve radili iza njegovih leđa.
Kako ti neko može napraviti zgradu od pet spratova i deset hiljada kvadrata usred grada – iza leđa? Ne, Mario je tebi napravio zgradu ispred tvojih očiju, ili ti je nekako stavio traku preko očiju. Nevidjen skandal, nema ovakav slučaj anarhije i bezobrazluka u svijetu .
Šta se događa sa Islamskim centrom Mevlana?
U knjizi koju je objavilo Muftijstvo mostarsko navodi se da je prostor Lakišića harema poklonjen za gradnju željeznice i javno dobro.
Radi se o činjenici da je to nekada bio harem i da su prilikom iskopavanja za izgradnju kolektora pronađeni ostaci, te da se u tom trenutku nije dovoljno uradilo na sakralnoj zaštiti. Međutim, ono što mi radimo nema nikakve direktne veze s Mevlanom.
Dakle, ako Islamska zajednica treba da dobije nešto – ne mora se pozivati na vakuf. Ima pravo da traži gdje god hoće u centralnoj zoni i mora joj se izaći u susret. Zašto bi se Islamska zajednica pozivala na vakuf, kad ima pravo tražiti lokaciju na Rondou, a kazalište može bez problema u Titovoj? Tako ja vidim jedinstven grad.
Mi moramo imati iste kriterije za sve. Iz kojeg razloga se ne gradi Jevrejski centar u Mostaru?
Lično sam postavio kamen temeljac prije dvadeset godina. I Hrvati i Bošnjaci su „zatrpali“ taj projekt. Pokušavao sam ga nekoliko puta oživjeti, čak smo ostavili sredstva u budžetu kad sam odlazio sa funkcije. Izgradnja tog centra trebala je biti naš prilog Mostaru koji će imati i sinagogu, jevrejski kulturni centar, pravoslavnu crkvu, džamije, katoličku crkvu, zvonik. Sve to čini naš grad univerzalnim i svjetskim – to je bila naša želja.
Nakon toga, ova lokacija je prodata nekom bošnjačkom biznismenu za izgradnju nekog objekta. Evo, javno molim sadašnjeg vlasnika da tu lokaciju, taj komadić zemlje, vrati sarajevskoj Jevrejskoj zajednici – da ne „ubijemo“ tu ideju.
Mostar ne izgleda kao jedinstven grad. Preciznije – imamo, faktički, dva odvojena grada. Zašto?
Ne, ne slažem se. Mi imamo jedan grad koji ne funkcioniše. Grad u kojem nema vladavine prava. Dakle, imamo jedno Gradsko vijeće i jedinstvene službe. Dugo je politika HDZ-a stvarala dva grada, a nažalost, SDA je u jednom periodu prihvatila igru “tebi tvoje – meni moje”.
Pamtim jednu rečenicu koja me jako povrijedila, i to od čovjeka koji je vodio jednu političku partiju, a koji me pitao kad smo obnavljali Partizansko spomen-groblje: „Zašto mi to njima tamo popravljamo?“
Moramo shvatiti da danas u Mostaru imamo različite mentalitete i politike.
Uzmite primjer – dvije škole pod jednim krovom. Šta mi možemo uraditi kad ministar iz Hrvatske javno kaže da trebamo imati dvije škole pod jednim krovom? Šta smo mi krivi za to? Je li to neki normativ za budućnost? Nažalost, to jeste normativ cijele države. Šta je Mostar kriv za to? Ili šta je kriv gradonačelnik Kordić što je takvo stanje zatekao?
Možemo reći – Mostar je projekt. Dobar ili loš – ali on je tu. I ovaj grad je podijeljen tačno onoliko koliko je država podijeljena, a ujedinjen – onoliko koliko to žele najviše političke strukture.
Je li Mostar lakmus papir ove države?
Jeste – Mostar je lakmus papir ove države. I na kraju dobijemo rezultat koji sad imamo: svakodnevne tučnjave mostarske djece. Da su zajedno išli u školu – sigurno se ne bi ovako tukli. I to je to. Međutim, oni koji su razdvojili škole imat će probleme, jer su kreirali generacije koje nemaju veze ni empatije prema drugom i drugačijem. I zato će se na popisu stanovništva vidjeti kako su vođene politike – ko je od koga pobjegao, i od koje politike.
Da li se slažete da istočni i zapadni dio Mostara izgledaju različito? Zapadni izgleda bogatije i urbanije.
Kad sam ja postao gradonačelnik ovoga grada – nijedne zgrade i nijednog mosta nije bilo. Nije bilo ni škola, ni fakulteta, nijednog krova – sve je bilo spaljeno. Mi smo bili Hirošima, a zapadni Las Vegas, tako su nas poredili u medijima. Valjalo je to dostici, napraviti deset mostova sa Starim mostom i veliku većinu smo obnovili.
Međutim, proteklih decenija imali smo nesposobnu vlast – nakaradnu vlast, koja je prekopala Mostar kolektorima za koje se i danas ne zna da li rade, koliko su koštali, da li su završeni. Imali smo vlast koja je razmišljala samo o zapošljavanju prijatelja, familije, stranaka, uzimanju, krađama na izborima. Nesposobni su potisnuli sposobne. Postoje primjeri gdje je prvo radno mjesto u životu nekome bilo – ministar. Mislim da je na taj način uništen tempo razvoja grada.
S druge strane – da, vidi se ulaganje ogromnog novca u izgradnju jednog dijela grada. Ali zgrade ne čine grad. Ipak je ovaj dio grada srce Mostara, a drugi dio spavaonica sa zgradama iz bivše Jugostavije.
Postoji li zajednički plan i vizija razvoja Mostara?
Jako malo treba da se podigne grad. Treba napraviti desetogodišnji plan – uz pomoć sarajevskih i svjetskih stručnjaka, prijatelja Mostara, stručnjaka iz cijele države. Treba dovesti nove investitore. Jasan plan dovodi investitore. Evo ja živim i pratim kao građanin – osim pojedinačnih projekata, ne vidim jasnu viziju grada, posebno u dijelu koji je turistička bomba od koje može živjeti cijeli grad. Tek su došli novi ljudi, i ja sam optimista jer je Mostar velika prilika.
Govorimo o deurbanizaciji. Nekada smo imali bajramski koncert Sarajevske filharmonije, sada imamo Enesa Begovića.
Vaše pitanje traži ozbiljnu analizu mnogo segmenata u kojima se taj proces odvija. Pitanje je politike koja se mijenjala – ko je i kako kreirao kulturni život grada prema sebi i svom okruženju. O deurbanizaciji grada, mislim da ne bih trebao ja govoriti. Ali svakako – treba više vizije i više kulturne saradnje, i sa Sarajevom i sa gradovima u regiji. Dugo godina ovaj grad je bio bez Mostarskog ljeta – koje su, upravo zahvaljujući kritikama građana okupljenih u Mostarskom krugu, ponovo vratili gradu. Znači – sve je do vlasti.
U naše vrijeme nismo ništa izmišljali. Suštinski, samo smo pratili ono što radi Sarajevo i dodavali lokalne projekte.
Na primjer – Sarajevo nikad nije imalo Pavarotti centar, koji je u trenutku nakon izgradnje bio najbolji muzički centar u državi.
Danas ne mogu da shvatim da taj objekt prokišnjava i da mi nemamo sadržaje kakve grad zaslužuje, nemamo simfoniju, gradske horove… Imali smo sve to i tadašnja vlast je to pogasila.
Kakav je značaj Islamske zajednice u takvom ambijentu? Koliko je važno da Islamska zajednica djeluje po principima sekularizma koji su utemeljeni u Francuskoj buržoaskoj revoluciji?
Islamska zajednica radi svoj posao. Nekada uđe u politički prostor – kada nedostaje politike u bošnjačkom političkom prostoru. Ponekad je na bošnjačkoj strani vidljiv nedostatak inicijative, progresa, izgradnje, investicija itd. Tako da je povremeni ulazak Islamske zajednice u politiku posljedica pritiska naroda koji nema povjerenje u političke lidere.
Mislim da bi grad Mostar trebao imati ista pravila za sve vjerske zajednice. Ne može se govoriti da 50 metara u jednom pravcu može Mevlana, a 50 metara u drugom pravcu ne može. Jer – onda govorimo o ratnoj liniji razdvajanja. To je kao kad bi neko sa istočne strane rekao da se ovdje crkva ne može baviti turizmom – kao što se danas bavi. Ili kada neko od Bošnjaka kaže: „Stari most je naš most.“ Je li to način na koji stvari treba da funkcionišu?
Kako vidite stanje u državi? Ima li države uopšte?
Države ima – i biće je. Državna vlast jeste u krizi, ali dokle god je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata, biće je. Jedni imaju ambiciju da se otcjepe, drugi da prave treći entitet – da završe ono što nisu uspjeli vojnim sredstvima.
Kako se sada ponaša ova vlast?
Jedni kažu da treba biti radikalnija, treba hapsiti, biti energičniji prema Dodiku. Mislim da ova vlast, u ovakvoj krhkoj konstituciji, ne može ništa više od ovoga da uradi.Ništa više od ovoga. Vidio sam čak i da postoji mišljenje i opozicije i pozicije da se mora biti jako osjetljiv na ova pitanja. Jer – neko bi želio i oružani sukob, ili „kiparski model“.
Šta mislite, da li se „krug“ oko Dodika zatvara?
Mislim da se krug oko Dodika zatvara i steže. Uostalom, vidimo da više države ima u Republici Srpskoj, nego što Dodik danas ima slobode u tom entitetu. Vjerujem da ova državna vlast neće upasti u tu zamku i da će postepeno stezati obruč oko Dodika.
Koji je tempo tog pritiska?
To ne možemo tačno ocijeniti. Ipak, čitava igra se vodi najprije na međunarodnom i diplomatskom, a tek onda na policijskom polju.
