Morteza Nikoubazl; Foto: NurPhoto
U člancima o izboru reformističkog kandidata Masuda Peziškijana za novog iranskog predsjednika bilo je proteklih dana često govora o „iznenađenju“. Iranski birači su još jednom dokazali da djeluju nepredvidljivije nego što mnogi smatraju. Politički procesi, čak i demokratija u Iranu, još nisu mrtvi. Na takve procjene slijedi ogorčena reakcija: ko političke procese odlučivanja u Iranu legitimira kao takve, pravi od sebe pristalicu režima. Ko piše da je izbor Pezeškijana bio iznenađenje, ispušta iz vida ulogu Ali Chameneia, koji vuče konce i podržava time režimsku propagandu.
Još jednom izgleda da svakako ekstremno polariziranoj debati o Iranu u Njemačkoj i drugdje teško pada da pravi razliku između političke analize i političkog pozicioniranja. Tu onda ne igra više ulogu to da mnoge od ovih procjena dolaze od renomiranih iranskih analitičara. Sada najednom izgleda da s pogledom na poslednje predsjedničke izbore mnoge stvari istovremeno mogu biti istinite: Masud Pezeškijan, 69 godina, kardio hirurg i nekadašnji ministar zdravstva, postaće prvi reformistički predsjednik nakon Mohammada Chatamija, koji je bio u mandatu od 1997. do 2005. i koji je podržao izbor Pezeškijana. Da je Pezeškijan mogao izbore odlučiti u svoju korist, iznenadilo je mnoge analitičare i iranske građane. Tradicionalno su reformistički kandidati trebali većinu glasova od znatno iznad 50%. U prošlosti su od niskog učešća uvijek profitirali tvrdolinijaši.
Također je istina da konzervativno dominirano Vijeće čuvara nikada ne bi potvrdilo kandidaturu Pezeškijana da se s tim nije suglasio vrhovni vođa Ali Chamenei. Protpostavljeno kandidati reformskog bloka s većim izgledima kao Ali Laridžani bili su ponovo diskvalifikovani. Dakle treba poći od toga da je dozvoljen upravo kandidat reformista koga se vjerovatno može najbolje kontrolisati. Kao takozvani reformist loyalist, sistemu odani reformista Pezeškijan izgledao je političkom establišmentu oko Chameneija možda kao najmanje zlo. Kao dokaz toga Pezeškijan je potcrtao svoju podršku Chameneiju u TV-debatama pred izbore kao nijedan drugi kandidat.
Kandidati reformskog lagera s većim izgledima bili su ponovo unaprijed diskvalifikovani.
Međutim, drugačije nego na početku orkestriranog izbornog uspjeha Ebrahima Raisija 2021, ovoga puta je ipak dopušten jedan reformski kandidat. Ipak, povratka na islamistički pluralizam, koji je u prošlosti dopuštao doduše ograničenu ali ipak živu političku konkurenciju i ljude kao Chatami i Rohani činio predsjednicima, neće biti. Za to je vlast odavno suviše zatvorena i sistematski koncentrisana u rukama tvrdolinijaša. Pezeškijan će biti slabiji predsjednik nego što su u ovoj ulozi bili drugi reformisti. I do sada ništa ne ukazuje na to da će on izazivati sistem.
Politička je računica vjerojatno bila povećati odaziv birača nakon historijski niskog učešća na posljednjim izborima. Možda se politički establišment i bojao da bi potpuno isključenje reformskih kandidata ili očigledna manipulacija izborima kao 2009. godine, kada su milioni Iranaca izašli na ulice, mogla izazvati ponovne proteste. Nijedan protestni pokret nije tako brutalno ugušen kao pokret Žena, život, sloboda nakon nasilne smrti Jina Mahsa Amini u jesen 2022. godine. To su slike koje režim trenutno želi spriječiti.
Međutim strategija se nije ostvarila: 40% u prvom krugu, a time najniže učešće na izborima od 1979, ukazuje da većina u Iranu ne vjeruje više u promjene postupaka na biralištu. Islamska se republika proteklih godina pokazala kao previše otporna na reforme, a vidljivo marginalizovani reformski lager je suviše rijetko pokazivao da ima volje da ostvari promjene. Konačno ni reformisti ne žele uklanjanje sistema Islamske republike, nego u najboljem slučaju njegovo prilagođavanje aktuelnom razvoju.
Ipak, upravo vjera u to da je to bar moguće je proteklih godina skoro potpuno išćezla. To se odslikava i u tome da za Pezeškijana u prvom krugu 28. juna nije glasalo ni 45% birača. Imenovanje reformskog kandidata nije rezultiralo uzlaznim trendom odaziva birača i nije zapalilo iskru unutar reformski orijentirane populacije. Također i zato što se tradicionalna baza reformskog tabora, iranska srednja klasa, koja je izuzetno teško pogođena lošim upravljanjem, korupcijom i posljedicama zapadnih sankcija, godinama stalno smanjuje.
Sam Pezeškijan je duboko religiozan čovjek, koji je već prilikom svoje kandidature odmah istakao ulogu Chameneija kao vrhovnog vođe i time političkog lidera. Uprkos tome, njegova pobjeda je odbijanje Iranaca da se predaju trajnoj spirali pada, koja bi se izborom ultrakonzervativnog tvrdolinijaša Saeda Jalilija vjerovatno još ubrzala. Pokazuje se da nije tako lako izgubiti nadu u bilo kakvo poboljšanje vlastitog života u vlastitoj zemlji, kada je čovjek direktno pogođen. Mnogi od onih koji su pozivali da se izbori bojkotuju da bi im se osporio legitimitet, ne bi ni osjetili posljedice pobjede Jalilija. Učešće na izborima u drugom krugu bilo je s oko 50% više nego u prvom krugu. Mnogobrojni Iranci su izjavili da su birali Pezeškijana da bi spriječili Jalilija. On sam važi i kod nekih predstavnika iz krugova tvrdolinijaša kao preradikalan.
Imenovanje reformskog kandidata nije rezultiralo trendom porasta izlaznosti birača.
Pezeškijan teži reformama pošto on vjeruje da su sistemu potrebne promjene. I Jalili je u to ubijeđen, ali on želi krenuti u drugom pravcu. Njemu mnoga pravila u Islamskoj republici nisu dovoljna. Njegovo predsjedništvo bi vjerovatno ojačalo izolovanost Irana od Zapada i imalo za posljedicu vjerovatno dalje sankcije koje stanovništvo svakako već tvrdo pogađaju. Ipak, 13,5 od 61,5 miliona birača prijavljenih za izbore glasali su za njega, što također pokazuje kako je veliki udio onih koji stoje iza takvog usmjerenja Islamske republike.
Pezeškijan je u izbornoj kampanji najavio da će smanjiti već odavno postojeća ograničenja interneta i da će se „u potpunosti“ založiti protiv policijskih patrola koje kontrolišu obavezu pokrivanja glave kod žena. „Založiti se“ je ovdje ključna riječ pošto će njegove mogućnosti, naravno, biti ograničene. On je osim toga obećao da će u svoju vladu uključiti više žena i etničkih manjina kao što su Kurdi i Beluči, smanjiti inflaciju, koja je trenutno oko 40% i koja poslednjih godina „opterećuje naciju“. U jednoj debati s Jalilijem Pezeškijan je procjenio potrebu Irana na inostranim investicijama na oko 200 milijardi američkih dolara koje bi se mogle staviti na raspolaganje kroz poboljšanje međunarodnih odnosa. Pezeškijan želi „konstruktivne odnose“ sa svim zemljama Zapada osim Izraela da bi oslobodio Iran iz izolacije.
Izbor Pezeškijana pravi razliku. On pokazuje da mnogi Iranci jednostavno žele poboljšanje svoga životnog standarda. Niko se ne nada pravom reformskom procesu, nekom zaokretu, nego jednostavno tome da će politika opet okrenuta Zapadu olakšati mnogobrojne svakodnevne probleme. Možda je čak i u interesu Chameneia da preko predsjednika reformiste poboljša gospodarsku situaciju zemlje da bi interno stvorio neophodan manevarski prostor koji treba za regulisanje svoga naslijeđa. Vjerovatnije je da i sam Chameneijeva kontrola ima granice – i ona je tamo gdje započinje tvrdoglavost Iranaca. Ukupno 16,3 miliona koji su 5. jula dali svoj glas Pezeškijanu odlučili su izbore bez obzira na to kako su oni bili orkestrirani. Ovo ne bi trebalo zamagliti činjenicu da daleko najveći dio iranskog stanovništva u ovoj Islamskoj republici ne vidi budućnost za sebe i svoju djecu i želi temeljnu političku promjenu: novi sistem.
Izbor Pezeškijana pravi razliku.
Zato ne bi trebalo ostati nesaslušano upozorenje mnogih aktivista iz dijaspore, koji se boje da bi sada kada je na vlasti opet kandidat koji je relativno prihvatljiv za Zapad, mogle biti povrede ljudskih prava, svakodnevno i sistematsko diskriminiranje žena i manjina kao i brutalne represije protiv demonstranata kao u prošlosti prihvatane uz slijeganje ramenima. Činjenica je da su Evropa i SAD naprimjer u vrijeme Rohanija i njegovog, u zapadnim glavnim gradovima omiljenog ministra vanjskih poslova Javada Zarifa, koji će možda i pod Pezeškijanom zauzeti neku od ključnih pozicija, u pogledu razmatranja atomskog ugovora 2015, žmurile na oba oka. Sve jače militarizovano imperijalno širenje Irana na Srednjem istoku skoro da je ignorisano. Direktne posljedice toga vidimo danas. Nije bilo ozbiljnih pokušaja da se Iran u tome obuzda.
Nadalje, relativno bliski odnosi s iranskim režimom značili su da su problemi civilnog stanovništva dobili malo pažnje. Veze koje su se tokom Arapskog proljeća iskovale u arapskim zemljama regije, posebice s predstavnicima civilnog društva, marginaliziranim skupinama i etničkim manjinskim zajednicama, ne postoje u Iranu.
Politika popuštanja i diplomatije pokušaj je da se u regionu stvori više stabilnosti i mira. Ova politika nije bila pogrešna, ali je bila nepotpuna. Ona je ispuštala iz vida probleme grupa i aktivista koji se bore za ljudska prava, jedva se brinula za već tada uhapšene i maltretirane žene u zatvoru Evin i nije tražila partnere u civilnom društvu. Povratka na ovu politiku ne smije biti. A predsjedništvo Pezeškijana može biti šansa da se s Iranom opet ozbiljno pregovara o stvarima koje su danas isto tako važne kao i prije deset godina: stabilnost na Srednjem istoku, iranski atomski program i ljudska prava.
ipg-journal.de
