Odakle nama, drznicima, takav dojam? Pa najprije odatle što dugo pamtimo, ja osobno i predugo, pa znamo da slični sukobi Pantovčak – Banski dvori nisu u prošlosti donosili na hrvatsku političku trpezu ništa više od posnog luka i vode.
Kada su se Račan i Mesić žestili jedan na drugoga kako podijeliti državne ovlasti, prva posljedica bila je da ovlasti nisu imali ni jedan ni drugi, pa su, recimo, tajne službe znale biti mjesecima bez čelnih ljudi. A druga je bila ta da su obojici zbog toga trpjeli ostali poslovi, što je, ajde, u Račanovom slučaju bila čak i manja šteta. Kada su se, pak, Mesić i Sanader gložili oko toga koga postaviti na ovo, koga na ono veleposlaničko mjesto, rezultat je bio da Hrvatska nije imala vanjsku politiku, što je, hvala na pitanju, stanje koje imamo i danas.
S ovom kreštavom svađom Josipovića i Kosorove taman je tako. Taj ljuti boj preplavio je sve medije, praktički je stalo vrijeme dok se ne vidi što će s tim biti, ali ni oni sami znaju pravi smisao te svađe niti onda i ostali mogu pohvatati čemu sve to. Pazite, sve to događa se u sjeni velike ‘pobune naroda’ u Hrvatskoj, koji možda ne artikulira najjasnije svoje nezadovoljstvo, ali je nedvojbeno nezadovoljan cijelim sistemom i očekuje odgovore na to. A pogledajte što dobiva ovom svađom premijerke i predsjednika. Kosorova optužuje Josipovića da dramatiziranjem demonstracija fejsbukovaca stvara atmosferu izvanrednog stanja u zemlji, a sama u tim demonstracijama vidi prijetnju ulasku Hrvatske u Europu.
Nemoj me, sestro mila – odmah ti dođe u pamet – pilati! Ali, odmah ti dođe u pamet da te pila i onaj sijedi dečko s Pantovčaka, čije anđeoske okice često nisu ni u kakvu skladu s činjenicama koje vidiš vlastitim očima. Jer Josipović govori o ovim demonstracijama kao očekivanom izrazu nezadovoljstva građana, ali zaboravlja da je to nezadovoljstvo očešalo i ogreblo i njega. U potvrdu toga, evo i karnevalske bilance. Na proteklim maškaravanjima spaljeno je pet ‘Kosorica’ i jedan ‘Josipović’, što je na prvi pogled solidan rezultat za hrvatskog predsjednika, ali kada daleko najpopularnijeg hrvatskog političara spale i samo jednom dovoljno je. Uostalom, siguran sam, baš siguran, da to njega osobno strahovito peče.
Ljuti boj promašenih taština
Sada bi trebalo u ovaj tekst unijeti malo nabrajanja gdje su sve još premijerka i predsjednik promašili ovom svađom, što ću odmah i učiniti, ali, vjerujte mi, preko volje, jer sve je to zbilja samo luk i voda. Promašeno je time sve bitno u ovoj zemlji, čega ću se pri kraju i dotaći. Ali najprije o luku i vodi. Kosor optužuje Josipovića da krši Ustav time što se postavlja kao arbitar između posvađane vlasti i opozicije. Ali, bože moj, zar se i sama nije uključila u to kršenje pristankom da se pojavi na Pantovčaku, odakle bi se sigurno vratila s drukčijom pričom da je ta arbitraža završila povoljnije za nju. Josipović, pak, na ove optužbe odgovara da je baš ovakvo arbitriranje u skladu s njegovim ustavnim ovlastima, a tko misli drukčije, uvrijeđeno dodaje, neka pokrene ustavni postupak njegova smjenjivanja. Ali istodobno sam praktički pokreće takvu proceduru protiv Kosoričine vlade, tražeći da ona postane ‘tehnička’, što ne spada u njegove ovlasti.
Idemo dalje. Kosorova zahtjeve za izvanrednim izborima proglašava umalo pa rušenjem hrvatske države (to otvorenije iskazuje Kaptol, koji se upravo vratio u naručje HDZ-a), ali sama priznaje da joj je greška što nije održala izvanredne izbore u vlastitoj stranci. Kao da je ovo drugo, HDZ, važnije od prvog, Hrvatske. No Josipović kaže da Vlada mora razmisliti o svojoj odgovornosti ako pregovori s Europskom unijom ne završe u lipnju, ali to je govorio i dok je bilo kakvih-takvih izgleda za to, a sada kada ih praktički nema, od predsjednika se očekuje puno više. Ne šuplje kondicionalne rečenice koje zvuče strogo, ali ništa ne znače.
Idemo još malo dalje. Kosor u vezi EU kaže da je HDZ jedina iskreno proeuropska stranka, a opozicijska koalicija (implicitno i Josipović) samo podmeću klipove, što je upravo strašno. Jer kada bi za Europu zbilja bili samo HDZ plus Crkva (kako u najnovijem broju Glasa koncila tvrdi naš dobri Ivan Miklenić), krajnje je vrijeme da svi nazovemo rodbinu na selu, to je u ovakvim teškim vremenima najsigurnija odstupnica. Tu Josipović naprosto nema što reći, pobjeđuje bez grama uloženog truda. Ali kada njegovi pristaše u medijima napadaju Kosorovu da je ovih dana dala naručeni intervju HRT-u, što je, vele, u maniri Franje Tuđmana, zaboravljaju da je i Josipović dao intervju nekolicini novina istodobno. Pa si mogao čitati u dlaku iste odgovore na različitim mjestima, što je također bila omiljena Tuđmanova forma komuniciranja s javnošću.
Itd, itd… Što želim reći? Pa, jednostavno to da se Josipovićeva strana (tu ubrajam i opoziciju) i Kosoričina (tu čvrsto stoji još samo Kaptol) brinu samo o sebi. Gotovo kao u sada aktualnom reklamnom sloganu ‘zadovolji sam(a) sebe’, potpuno ignorirajući poruke koje su im došle s probuđene hrvatske Ulice. Te poruke nemaju ama baš nikakve veze s ovim svađama koje sada gledamo na samodopadnom vrhu državne vlasti. I prosvjednici, istina, inzistiraju na izvanrednim izborima, za koje su se toliko zakačili premijerka i predsjednik. Ali iz šireg konteksta jasno je da su im neki drugi zahtjevi puno važniji, na prvom mjestu preispitivanje ovakvog, nikakvog, kapitalizma i ovakve, nikakve, parlamentarne demokracije.
Dobro, to nije sasvim jasno rečeno, što je glavna strateška greška demonstranata. Ali je politička klasa to potpuno krivo razumjela kao poziv da opet sama, bez nadzora javnosti, obavi vlastitu autoreprodukciju. A kada su još prosvjedi počeli splašnjavati, ona je odlučila vratiti se prezirnom ignoriranju te javnosti i samo promijeniti figure veneris svog političkog samooplođivanja. Evo novog rasporeda u zgužvanoj i oznojenoj postelji.
Nezadovoljni Jadrankom Kosor, najkrupniji hrvatski kapitalisti bacili su se u zagrljaj Željku Rohatinskom, vjerujući da ih on može bolje zaštiti od antikapitalističke svjetine na Ulici; Crkva se, nakon dva-tri mjeseca bračne apstinencije opet pohotno zagnjurila u krilo HDZ-a, jer joj se, kao da je na napicima Luke Hodaka, još jednom učinilo da netko ‘ruši hrvatsku državu’. Opozicija je natjerala Josipovića da je obgrli i u ovom odsudnom trenutku napokon vrati dugove iz predsjedničkih izbora.
I, eto, u tom ljubavničkom ključu vodi se hrvatska politika posljednjih nekoliko dana. Bilo je potrebno da Ulica samo malo utihne pa da se hrvatska politička klasa ponovno vrati čarima političkog samozadovoljavanja, u kojem je razvila vještine do čiste virtuoznosti. Kakva zabluda!
Ako Ulica sada i ne uspije, ovo što je dosad pokazala jamstvo je tomu da u neko skoro vrijeme ti seksualni gimnastičari mogu biti definitivno pometeni s političke scene.
