Foto: arhiv
Uostalom, kad je on bio uviđavan? Sad mi ne da mira jer želi da umre (mora da umre), konačno ode iz mog uskovitlanog mikrokosmosa. Stavlja mi do znanja tu neopozivost. Doduše, već je i u bolesti, smrtnoj bolesti, samo što ne izdahne, vječiti osamljenik i otpadnik. Dobrano osjećam da oboje želimo da se ova komedija sa dvostrukim identitetom završi. Dok stojim nad njegovim usahlim tijelom, drhtavom rukom pruža mi oveći koverat. A u njemu…
Ispred pet ujutro modra je zora prepuna vlage od koje škripe zglobovi. Pristavljam gorku kafu i sjedam za sto, pismo guram ustranu, da u tišini oronulog doma odbolujemo neopozivu namjeru: Sandro će ovih dana umrijeti. Njegov sivi koverat otvoriću naknadno, sad mi ostaje da smislim kako i kamo da sklonim njegove zemne ostatke koji se gotovo otapaju, izmiču mojoj namjeri da ih, iz sažaljenja i hrišćanske samilosti, održim u komadu. Moram znati kamo ću sa tom gomilom kostiju, kožurine i satrulog mesa. Niko mi nema pomoći. U želji da konačno ostanem sam. Jer je duša njegova definitivno (o! ja to najbolje znam) otišla đavolu u naručje. Andio Gabrijel je, izgleda, posustao, više se ne naziru njegovo iskrivljeno koplje i sparušena krila.
***
Uselio se úme davne pedeset devete, nekoliko dana nakon posjete Josipa Broza Tita Porto Hendeku. Držeći u rukama glasilo koje sam nakratko posudio sa kioska, gorko sam se smijuljio sadržaju izvještaja: Tito stiže. POBJEDA je tada izlazila jednom sedmično. Na posljednjim stranicama novina je vrvila od čitulja, banalnih zahvalnica mrtvima, sva urešena petokrakim zvijezdama i pokojim krstom nad fotosima brkatih fosila, baba i djece. Taj dio POBJEDE zvali smo „istinitim stranicama“, ostalo je bila ideologija. Oskudna sadržinom, sva od klišeja, političkog dodvorstva i plemenske folkloristike, još tada je, pojedinim izvještajima „sa terena“, ta novina najavljivala buduću zlokobnu ulogu tog medija, krunskog raspirivača nacionalne i vjerske mržnje, osobito nakon napada na Dubrovnik devedesetih godina proteklog vijeka.
(PRVI PUT U PORTO HENDEKU Pobjeda, br. 41, 20. septembar 1959: „I pored toga što je jutro nagovještavalo kišu i vjetrovito vrijeme, kolone građana iz raznih pravaca i sela, u kojim je preovlađivala šiptarska narodna nošnja, žurila je u pravcu Porto Hendeka. Tito treba da posjeti ovaj kraj. Tito prvi put u Porto Hendeku – to se ne može propustiti. Svi drumovi i prilazi pretvorili su se u bujice i rijeke naroda slijevajući se prema pješčanoj plaži. Iza zidina Starog Grada, nešto prije petnaest časova, pojavio se razarač KOTOR. Predsjednik Tito je sa razarača prešao na torpedni čamac i uputio se prema pristaništu. Tu ga je sačekao predsjednik odbora Andrija Petričević i zaželio mu dobrodošlicu. Dočeku su prisustvovali istaknuti politički radnici ovoga kraja.
Praćen od predsjednika Narodne skupštine Crne Gore Blaža Jovanovića i ostalih rukovodilaca koji su pristigli iz Tivarija, Predsjednik Tito se uputio prema rivi na kojoj ga je dočekalo nekoliko hiljada građana oduševljenim pozdravima dobrodošlice i poklicima bratstvu-jedinstvu i socijalističkoj Jugoslaviji. Tito, vedar, raspoložen, otpozdravljao je niz put poredanom narodu koji ga je zasipao cvijećem. Potom se uputio prema hotelu GALEB, gdje je u čast visokog gosta priređen prijem. Predsjedniku na dar predat je umjetnički rad Rista Stijovića. Predsjednik Tito se toplo zahvalio. U razgovoru sa rukovodiocima komune ukazao je na izvanredne mogućnosti za razvoj poljoprivrede u tom kraju i naglasio nužnost većeg angažovanja na tom poslu, uzimajući u obzir turističke perspektive sredine i potrebe tržišta. Prva posjeta Predsjednika Republike Jugoslavije ovoj zajednici završena je srdačnim poklicima i mahanjem ruku naroda, dok se Tito ukrcavao na brod.
***
Sada, nekoliko decenija nakon posjete suverena, osjetim u želudcu kiseli žalac gorčine, oštar ubod uspomene. Nekoliko dana prije Titovog dolaska malom primorskom mjestu, u Porto Hendeku desio se događaj koji novinarski izvještaj nije ni izbliza mogao prenijeti. Živahni dječak, mlađani sanjar-pisac, bio je zatočen sa gomilom zbunjenih i prestrašenih mještana, slušajući kroz rešetke prozorčeta eho okupljenog naroda. Pokupili su me sa ulice zajedno sa dvojicom mještana sa francuskim kapama na glavi i odveli u zgradu prekoputa naše kuće, u mjesni zatvor, ne objašnjavajući ništa, gurkajući nas u leđa među ostale zatočenike kao jogunastu magarad. Nisu nas tukli, nisu govorili, samo smo, spotičući se uz stepenice, osjećali ubod njihovih prstiju u leđa. Bili su u civilu. Malo je ko od pritvorenika posve razumio razlog zbog koga se našao stiješnjen u malom prostoru, ali je većini sinula misao da su zatočeni zbog posjete najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Bili smo sumnjivi „po nekom osnovu“. Jedino je Sandru Galebu sve bilo jasno: tada sam osjetio, u dubokom, širokom, dugom uzdahu koji se uvlači u moja prsa, da dobijam dvojnika.
***
Nakon očeve smrti bijah sa materom bačen talasima života. Valjalo je sabrati materijalna dobra, kojih bijaše malo, odbaciti zablude žitelja kasabe, kojih je bilo sijaset, krenuti stazom kojom se mora poći da bi se kraju stiglo, jer taj život moj na početku nalikovao je crti na pjeskovitoj obali – stope mog laganog hoda gotovo da nisu ostavljale trag. Po nesreći, usud mi je namijenio da me ne razumiju, a sažaljenje kasabalijsko bijah odlučio da ne prihvatam. Naoružan crnogorskim ponosom bez pokrića i sklon grkocincarskom umišljanju, krenuh nasumice, odavna podučen očevim savjetom: po crnogorski („naglas iz svega mozga, neka te svi čuju“), a po grčkocincarski šapatom („umiljata riječ pola posla završi“).
Živjeli smo tada u staroj porodičnoj kući iz koje su se sva očeva djeca iselila nȁvrijeme, u zdravije i komotnije prostore. Narodna vlast već nam je bila konfiskovala većinu zemljišta u Zoganjskom polju i dva dućana, a u njih uselila nekoliko porodica milicionera pristiglih sa sjevera Crne Gore. Nama je ostala tamnovita bečalina, s vlagom i propuhom, da u njoj gladujemo i samujemo kao apsolutni gospodari oskudice. Matera je spavala u sjenovitoj kužini sa kamenim ognjištem koje smo rijetko upotrebljavali; ono mi je svjedočilo, isklesanim i mrčavim reljefom na kamenom podu, da se nekad sa odbljesaka davne vatre prostiralo porodično zdravlje. Koje je odnijela očeva smrt. Invalidnost moje majke nam je garantovala da nam bez očeve potpore ne može biti ugodno u životu. Stoga je njen očaj najbolje sklonište našao u međuprostoru između kikotanja obijesnih komšija iza zida slijeva i jeze mračnog hodnika s desne strane: tu je na dva raspala jorgana spuštala svoje bolno tijelo da usne. Na kraju hodnika svijetloplava vrata vodila su u moju sobu, najveću prostoriju u kući.
Masivni prozori, dva otvora sa zelenim škuretama, gledali su u najveći sokak kasabe. Moje sklonište visilo je nad varošom kao gnijezdo. Lepršava svjetlost noći sa uličnih fenjera (lampaš patuljak punio ih je talogom maslinovog ulja jednom sedmično, kašljucajući od plamena kad bi ih užegao, ljuljajući se sa uskih skalina da ne bi pao) ulazila je u moju tvrđavu da mi vedri samoću. To ipak nije pomoglo održanju mog naivnog optimizma, koji sam jednom, odlučno i bez milosti (uprkos igri svjetla i uzdignutom položaju moje sobe – što je trebalo da potvrdi volju i nadanje dječaka), objesio podno ikone svetog Nikole, kućnog sveca. Dohvatio sam optimizam za krhki vrat (dok su udari teške kiše lili po mom očaju), umetnuo ga u omču najlonskog konopa za parangale, podigao lako tijelo do kuke koja je nekoć držala očev ritualni svijećnjak od mjedi, i spustio ga iz ruku bez kolebanja. Lelujavo tijelo nade odbilo se od zida, ne trznuvši nijednom rahitičnih nogama. Gledao sam bezdušno kako se obješenik, kao kaplja žive, sabira ikoni, kako se provlači kroz drveni okvir freske i neumitno nestaje podno prstiju Sveca, savijenih na prsima na način pravoslavni: znak svetog trojstva. Te večeri sam, doduše još kolebljivo, bio spremniji da uđem u život. Rekoh sebi: sazrelo je vrijeme. U isti mah se okrenuh prema svjetlima sa uličnih fenjera jer čuh jeku saznanja da je prostor kasabe, i sav svijet oko nje, samo iluzija, zamka za naivne dušice. Iza mojih leđa, iza vrata sobe, čekao me usud siromašnog dječaka da živi u osami, u ubjeđenju da će rasti i živjeti sred primitivne, škrte sredine, u zemlji koja ne trpi ovakve. Poput mene sanjara.
Majčina smrt potvrdila je takvo saznanje. Umrla je umah od srčane kaplje, izdahnuvši na mojim rukama lako, gotovo sa radošću, koju, čini mi se, bijah nazrio sa njenih staklastih očiju. Ostao sam razapet između bolesnih svjetala kasabe koja su propuštali prozori moje sobe i svakodnevnog prolaska kroz mrak hodnika, niz klimavo stepenište, pod voltove koji su ispod naše kuće čuvali ostatke napuštene pekare. Ona je svjedočila prohujalo radovanje, porodičnu bolest i početak pada kuće Nikole Naumova, oca Familije.
(odlomak iz duže proze)
