Hijerarhija kontra anarhije i obratno

Povezani članci

• Počinje 5. Sarajevo Business Forum
• UNICEFF: U Nigeriji tokom 2021. godine oteto 1.440 učenika
• “LINIJA KRIZE ILI KRIZA CRTE“
• HAYAT I TV1: TOKIĆ I PRECIJENJEN I POTCIJENJEN
• Novčane transakcije Trumpovog advokata Cohena: Predsjednik na prodaju
• Ukrajina dostavila Njemačkoj listu oružja koje želi

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Ambasador Nedžad S. Hadžimusić piše o događanjima u Ukrajini i građanskom buntu u Bosni i Hercegovini (BiH). Njegov članak „Hijerarhija kontra anarhije i obratno“

Piše: Ambasador Nedžad S. Hadžimusić

Na vrhuncu moći, Napoleon Bonaparte koji je Evropi podario temelje pravne države uvođenjem postulata evropskog građanskog prava (‘Code Civile’) svojim podanicima je svojevremeno poručio: “Ustav treba biti kratak i nejasan” (!)

Finlandizacija Ukrajine

U moru reagovanja na crescendo događaja u Ukrajini počev od narandžaste revolucije (2004) do danas, poseban geopolitički rejting zaslužuje fetva bivšeg američkog diplomate Henry A. Kissingera: SAD moraju uvažiti da za Kremlj (op.a.: sa Putinom ili bez njega) Ukrajina nikada ne može biti samo strana zemlja. Ruska istorija počinje u tzv. kijevskoj Rusiji. Tu je nastala i njena religija. Ukrajina je stoljećima bila dio Rusije i njihove istorije su isprepletane…”. Istovremeno, Kissinger upozorava na birokratske promašaje ministarske Troike iz Brisela (EU) u bilateralnim pregovorima o međusobnoj saradnji sa bivšom i novom garniturom u Kijevu. Pri tome, s pravom tvrdi da je arogantan prilaz briselskih pregovarača praktično proizveo krizu današnjih razmjera, umjesto da se ispoštuje volja naroda Ukrajine u izboru lidera u Kijevu, doraslih situaciji u kojoj je pomirenje različitih dijelova te zemlje ključno pitanje. Ovaj guru moderne real-politike smatra da buduća ukrajinska vlast na međunarodnom planu treba da slijedi tradicionalnu poziciju Finske, koja drži do svog imidža suverene države-članice zapadnog Kluba (100% u EU, a u NATO s predumišljajem, ‘samo’ u statusu članice Partnerstva za mir), dok istovremeno decenijama pažljivo njeguje dobrosusjedske odnose – ranije sa SSSR-om, a danas sa Rusijom.

Na žalost, nema kratica do finlandizacije Ukrajine. Razvoj situacije prije i nakon referenduma na Krimu ne ide u prilog smirivanju – naprotiv, obzirom na realne političko-ekonomske gabarite Ukrajine, globalno raste zabrinutost i množe se otvorena pitanja o mogućim poslijedicama eskalacije krize koja bi vodila u podjelu zemlje: (1) u kojoj mjeri će ruski odgovor na gubitak kontrole u Kijevu u korist Zapada izazvati poremećaje i pogoditi strateške interese Evrope, SAD i ostatka svijeta u snabdijevanju energentima i žitom; (2) da li će brutalna demonstracija ruske sile na Krimu stvoriti presedane za slične pohode u zaštiti demokratskih aspiracija ruskog stanovništva u ostalim zemljama bivšeg sovjetskog lagera, prije svih one u Baltičkom pojasu; (3) da li je NATO (politički) spreman da se tome suprotstavi i t.d.

Posljednji prevrat u Kijevu jeste dobio međunarodni legitimitet uprkos činjenici da je njime zanemaren ustav Ukrajine koji je lakše napadati, a teže braniti. Naime isti nema istorijsku tradiciju i patinu, osim što je skrojen po ukusu domaćih oligarha, najvećih dobitnika u tranziciji nakon raspada SSSR-a. Šta više, u međunarodno priznatoj državi reduciranoj na status provincije velikog susjeda u čijoj se galeriji vladara neizbrisivo pamti Josif Visarionovič Staljin, svaka priča o tradiciji vladavine prava i pravne države je čisti sarkazam. Ljudske žrtve na ‘euro-Majdanu’, samo su ubrzale pad na bis pro-ruskog režima predsjednika Viktora Yanukovica, od kojeg je Parlament u Kijevu privremeno preuzeo prerogative vlasti – do formiranja nove, pro-zapadne vlade u Kijevu.

Naravno, nema garancija da će buduća vlada (ili vlade) u Kijevu napraviti ubrzani zaokret ka pravnoj državi. Prema globalnim analizama američkog Stratfora i većine međunarodnih eksperata u Londonu, Berlinu, Briselu i dr., efekat pucanja na narod jeste ujedinio opoziciju režimu Kijevu, ali samo za neko vrijeme. Za očekivati je da pojedinačne ambicije, nepomirljive ideologije i stari animoziteti među novim liderima izađu na površinu onog trenutka kada adrenalin ukrajinske revolucije splasne. Zato je formiranje vlade nacionalnog jedinstva u Ukrajini gotovo nemoguća misija na kratak rok, kada se imaju u vidu duboke razlike između neo-nacista, liberala i pripadnika ostalih frakcija – toj doskorašnjoj braći po buntu i barikadama. U međuvremenu, političke konce u sjeni nadalje će vući prebogati oligarsi u čijim rukama ostaju tapije na ukrajinske resurse, odnosno stvarne poluge vlasti.

Uostalom, ni u susjednoj Rusiji stanje nije epohalno bolje. Sam predsjednik Vladimir Putin danas nije toliko jak lider kao što izgleda, tvrdi poznati evropski publicist Ben Judah u njegovoj novoj knjizi «Krhko Carstvo» (engl : Fragile Empire), uvrštenoj u svjetski izbor ‘top 25’ u 2013-oj. Prema autoru ove knjige, Putin se kao političar može smatrati uspješnim kod kuće i vani, ali nije uspio da modernizuje Rusiju koja sve ozbiljnije pati od manjka kompetentnih i inflacije korumpiranih državnih dužnosnika; umjesto da modernizuje ruske institucije, Putin je instalirao je gramzivu birokratiju i fragmentirao Rusiju u feude kojima iznad zakona upravljaju problematični poslušnici režima, predstavljajući lake mete sve otvorenijih napada nove, narastajuće opozicije. Na drugoj strani, u Putinovim potezima danas neizliječivi nostalgičari (i ne samo oni) prepoznaju elemente klasične odbranbene strategije Rusije iz vremena Napoleonovog i Hitlerovog pohoda na ovu veliku zemlju. Međutim, stoji činjenica da predsjednik Putin sa njegovim oštrim hladno-ratovskim refleksom KGB-ovog odlikaša, nije naivan niti sekunde u procjeni da Zapad odavno nema monopol na mješanje u tuđe unutrašnje stvari ili ekskluzivno pravo na upotrebu sile a la carte. Mnogi analitičari na Zapadu ističu da su Kremlju (gdje poslijednjih mjeseci stoji upaljeno svijetlo na više spratova kao nekad) do detalja poznate prljave tajne evropske elite koja «u izlogu » drži ljudska prava, dok u njenoj radnji caruje pohlepa u obliku poslovnog morala Wall Street-a i fiktivnih finansijskih akrobacija. Koje su, podsjetimo se (2008), proizvele globalnu ekonomsku recesiju najviše nalik onoj iz 30-tih godina prošlog stoljeća, čiji kraj se ne nazire unatoč nekim, samozatajnim pokazateljima oporavka i obnovljenog zamaha. Judah dobro zna da zapravo nikome iole upućenom ne otkriva toplu vodu kada tvrdi da je danas London (ne Moskva) sa ostatkom britanskog poreskog raja koje se prostire od Gibraltara do Kajmanskih i Djevičanskih ostrva, centar ruske korupcije i sigurno mjesto za pranje megatona novca ruskih oligarha. Isto vrijedi i za njegovu konstataciju da su u 21. stoljeću banke jače od tenkova.

Kakogod, dodatna podrška pobjedničkoj opoziciji u Kijevu kroz nove konkretne mjere izolacije Rusije namjenske su poruke Zapada Kremlju da se ne zanosi previše popuštanjem ruskom sve agresivnijem globalnom nastupu poslijednjih godina. Ovo se prije svega odnosi na neometani tenkovski upad i discipliniranje Gruzije (niko više ne pominje kažnjavanje odmetničke Čečenije ‘preoravanjem’ njenog glavnog grada Groznog), zatim na spašavanje krvavog režima u Damasku u zadnji čas, te na ‘podršku svim sredstvima demokratskom referendumu na Krimu’). Istovremeno, teško je povjerovati u ratobornu retoriku iz zvaničnog Brisela i Washingtona koja uglavnom služi anesteziranju domaćeg javnog mnijenja u pustom očekivanju efekata pojačane međunarodne izolacije Rusije. Pri tome, svi znaju i vidjeli su da Ukrajina predstavlja isuviše neposredan, fundamentalni geostrateški interes za Kremlj koji nikako ne valja pretjerano testirati.

Istorija uostalom podsjeća da je konzistentan, udruženi pritisak na unutrašnjem i vanjskom planu, nerijetko produktivniji od upotrebe sile u demontiranju uzduž i poprijeko otuđenih i do srži korumpiranih režima. Ovo je bila uspješna strategija SAD u vrijeme hladnog rata koji u Evropi nikad nije doveo do ozbiljnije konfrontacije dva rivalska bloka. Ova strategija vrijedi i u današnjem multipolarnom svijetu, sve do momenta kada su – iznad razumne sumnje – do kraja potrošeni preostali aduti u nastojanju da se održi, odnosno promjeni neodrživi status quo u odnosima involviranih strana.

Prvi građanski bunt u daytonskoj BiH

Poput ostatka globaliziranog svijeta, događaji u Ukrajini su i na Balkanu pobudili snažnu medijsku pažnju u kojoj preovladava svrstavanje uz jednu ili drugu stranu, po klasičnom navijačkom obrascu. Jedni daju manje-više doziranu podršku narodu Ukrajine, dok drugi ističu ‘legitimne’ proruske aspiracije na Krimu i ostatku istočne Ukrajine. Treći se doslijedno drže pro-zapadne notne partiture (direktive) iz Brisela, obavezne za zemlje članice EU i one na tzv. evropskom putu. Naravno, sa izuzetkom zvaničnog Sarajeva, gdje trijumvirat u Predsjedništvu odgovornom za spoljnu politiku države unutar daytonske šeme ne može (do ‘sudnjeg dana’) artikulisati jedinstven stav po delikatnim međunarodnim pitanjima (priznanje Kosova, kriza u Siriji, palestinsko-izraelski konflikt, anchlus Krima, i sl.).

Daleko bolnije zvuči i neprocjenjivo košta građanke i građane BiH notorno odsustvo unutrašnjeg političkog konsenzusa na nivou države o daleko značajnijim pitanjima za njenu ekonomsku i političku opstojnost. Posebno je alarmantna situacija u Federaciji BiH, tzv. većem entitetu, gdje je OHR ‘odobrio’ manevar lidera-zaštitnika nacionalnih interesa u poništenju demokratske volje birača na prošlim izborima što je proizvelo katastrofalne poslijedice i skaradne blokade institucija.

Odgovornost za predugo očekivanu provalu građanskog bunta početkom ovog februara Sarajevu i drugim gradovima dan nakon pokazne vježbe u tradicionalno slobodarskoj Tuzli, pada podjednako na domaću – vlašću i privilegijama bez pokrića opijenu partiokratiju – kao i na međunarodnu zajednicu u liku OHR-a i Specijalnog predstavnika EU. Uloga avangarde nije slučajna pripala Tuzli, tom i danas najgrađanskijem bh. gradu. Dobra i ljekovita vijest je da bunt prevarenih, moralno i materijalno očerupanih Bosanki i Bosanaca ne prestaje iako oscilira u intenzitetu na otvorenom prostoru, dok plenumi građana postupno poprimaju organizirane oblike i sve okomitije artikuliraju zahtjeve urbi et orbi. Početni plodovi bunta koji koincidira sa predizbornom kampanjom ohrabruju. To potvrđuju signali i posjete najviših zvaničnika iz Brisela i drugih svjetskih metropola kao i naprasna, ‘konstruktivna samokritika’ uz prve koncesije vladajuće garniture u Tuzli, Sarajevu, Banjaluci i Mostaru, Zenici, Bihaću…

Naravno, javno pokajanje partijskih šefova je osvanulo nakon što su se dežurni debelo namireni čuvari cijelovite BiH iz tri dijela oporavili od početnog šoka, panike i međusobnog ping-ponga oko toga “ko stoji iza bezobraznih i nasilnih huligana, izvođača radova predominantno bošnjačkog bunta”.U istom kontekstu zgodno i poučno zvuči lekcija koju je neki dan putem Facebook-a dobio nadobudni novinar zagrebačkog Jutarnjeg lista od – kako se nespretno zaletio –predominantno bošnjačkog Dubioza kolektiva. Nije čudo što, uz folk legendu Halida Bešlića sa njegovom znakovitom i neodoljivo zaraznom “Miljackom”, ova grupa sjajnih momaka – u sarajevskom zargonu receno – razvaljuje diljem regiona svojim do kraja ogoljenim estradnim nastupima prenose prejasne poruke Bosanaca i Hercegovaca njihovim ‘liderima’.

Na kraju, pred oktobarske izbore, nije na odmet slijedeća istorijska refleksija pomno provjerena kod mog prijatelja Zorana Bibanovića, žive ikone bh. turizma i rentgenskog poznavaoca prave istorije Bosne – iskrenim vjernicima i časnim ateistima podjednako na znanje: “U neposrednoj blizini zvorničke tvrđave, na ulazu u naselje Kula Grad, nalazi se turbe Hasana Kaimije rođenog u prvoj polovini XVII stoljeća, u Sarajevu. Školovao se u Sofiji, a potom bio šejh Sinanove tekije u Sarajevu. Kaimija je kao dobrotvor podigao ćupriju na Miljacki, nazvanu Šejhanija (današnja Čobanija). Zbog podrške pobunjenicima u buntu protiv vlasti i trgovaca u Sarajevu 1682. godine, koji su halapljivo koristili ratno stanje Turske protiv Austrije i Mletaka za ratno bogaćenje i podizali cijene namirnica, Kaimija je protjeran iz Sarajeva u Zvornik, gdje umire 1691. godine. Legenda kaže da je dobri Kaimija, na odlasku iz Sarajeva dovom zamolio dragog Boga da uništi svo triješće – radnje i objekte u Sarajevu, a da ljude poštedi. Zapisano je da se to i obistinilo kaznenim pohodom vojvode Eugena Savojskog na Sarajevo, godine 1697., kada je nakon ultimatuma za predaju, zapaljen ovaj – tada vrlo multietnički grad – ali su građani ostali pošteđeni. Narod i dan danas uredno posjećuje i poštuje ovo (op.a: konstitutivno) turbe.”

* Skraćenu verziju ovog teksta je objavio renomirani sarajevski tjednik ‘Slobodna Bosna’ u broju od 27.03.2014. godine pod naslovom: “Nima Krima do Krima”. Uz saglasnost autora, IFIMES objavljuje integralnu verziju.

ifimes.org