Sanjao da sam leptir koji leti od cvijeta do cvijeta.
Odjednom, probudih se.
Sad ne znam
jesam li čovjek koji je sanjao da je leptir,
ili sam leptir koji sanja da je čovjek?
Čuang Ce
Ignoramus et ignorabimus
Emil du Bois-Reymond
Gornja konstatacija Du Bois-Raymonda (ne znamo i nikada nećemo znati), figurira kao neizbježni zaključak kad god se govori, raspravlja ili piše o nedokučivoj i još neobjašnjenoj zagonetki Života i Svijeta; Čovjeka u Svijetu i Svijeta u Čovjeku. Naravno, „krhko je znanje“, i Selam Spužić, autor ovog zanimljivog, ozbiljnog i interdisciplinarno utemeljenog spisa, toga je potpuno svjestan. Upravo zato, analizi tog spoznajno-kompleksnog i racionalno neuhvatljivog momenta, (varirajući čitavo mnoštvo varijabli i izražajnih mogućnosti), pristupio je racionalistički hrabro i epistemološki široko.
Predodžba ili predstava (temeljna kategorija Spužićevog rukopisa), nastaje kao mentalna slika, doživljajni produkt ontološki i faktički neizbježnog perceptivnog sudara Čovjeka i Svijeta; Subjekta i Objekta. U pitanju je „stilizovana, shematizovana reprodukcija opažaja“, nikad identična svijetu koga se tiče i kojeg (re)prezentira. Tragom te Subjekt-Objekt diskrepance (razlike), Spužić analizira i opservira realne („nečovjekovite“), i ljudske („čovjekovite“), spoznajno subjektivne komponente i mogućnosti zahvata u objektivne datosti Svijeta kao egzistencijalno neizbježnog okruženja čovjeka.
Ukratko, Spužićev rukopis se bavi subjektivnom i objektivnom slikom realnosti u ogledalu anatomsko-topografski nedefinisanog dijela ljudskog mozga. Odnosno, i tome nasuprot, mogućnostima i dometima predodžbe sa stanovišta adekvacije (istine) i moguće funkcionalizacije prirodnijeg, uravnoteženijeg življenja, za sada egoistički grubo narušenog odnosa Čovjek-Priroda. Još kraće, i kako to sam autor kaže – cilj rada je „predočenje stvarnih okolnosti postojanja i bitisanja na što više nepristrasan način“, bez nekritičke ambicije da napisano oslovi kao posljednju istinu ovog opširnog i spoznajno zahtjevnog pokušaja.
Da to pogledamo sa antropološkog stanovišta: otkuda i čemu potreba te vrste?
Paradoksalno, ali zahvaljujći prije svega svojoj konstitucionalnoj “otvorenosti” i neprilagođenosti prirodi, čovjek vlastitoj svijesti biva izručen kao disfunkcionalno-riskantno biće, konstitucionalno predodređeno da propadne. Budući da se to ipak nije dogodilo, opravdano se javlja pitanje tajne čovjekova opstanka u njemu nenaklonjenom Svijetu? I upravo u svijesti o vlastitoj prirodno-biološkoj indisponiranosti, čovjek traži mogućnost i ishodište vlastitog opstanka i samoodržanja. Snagom te predodžbe, čovjek vlastiti životni deficit (odsustvo životinjama urođenog instinkta, refleksa, ubitačnih zuba i čeljusti), kompenzira tako što svoju izvornu “otkinutost” od svijeta Prirode, počinje da preokreće u svojevrsnu prednost, a vlastitu neprilagođenost prirodnom okruženju mijenja za svjesnu („čovjekovitu“) aktivnost kojom zatečeni svijet adaptira samom sebi, uzdižići se, iz samo-živog u kulturno-historijsko biće. Na taj način, rođenjem zatečeni i ne baš prijateljski mu naklonjen svijet, naporom vlastite intelektualne (predodžbene) aktivnosti, čovjek planski preobražava u novi, ljudski svijet. Ali, ne bez loših posljedica, tj. ekološki narušene ravnoteže između sebe i Prirode, na šta autor – sistematski držeći „na oku“, taj budućnosno ugrožavajući momenat ljudskog opstanka – opetovano i s razlogom ukazuje.
Naravno, milioni godina, tom preobrazbom generacijski kumuliranih iskustava, učinili su da čovjek svoja, u početku difuzna i nasumična nastojanja tipa “pokušaj-pogreška”, vremenom iskristalizira u predodžbenu obuhvatno-sintetsku cjelinu koja, generacijskim prenošenjem na nova pokoljenja, svako počinjanje od nule (ab ovo) čini nepotrebnim. To zgusnuto predodžbeno-praktično iskustvo, maksimalno oslobođeno slučajnosti koje bi ga činile manje pouzdanim i efikasnim životnim sredstvom nego što to uslovi opstanka traže, današnjim jezikom – zovemo Nauka. Uz Vjeru, Filozofiju i Umjetnost, Nauka je samo jedan od načina predočavanja okružujućeg „nečega“ (svemir, kosmos, priroda, svijet). I upravo, svim tim predodžbenim modalitetima zajedno, čovjek zahvaljuje to da je opstao na vjetrometini heraklitovski neuhvatljivog, tekućeg (Τα Πάντα ῥεῖ – panta rei) svijeta. Sve te međuodnose, izražajne mogućnosti i granice, Spužić analizira komparativno-kritički nijansirano i epistemološki pažljivo. Pri tome, osnovna spoznajno-pristupna distinkcija „čovjekovito“-„nečovjekovito“, na kojoj autor varira predodžbene mogućnosti čovjeka, kao manje-više, „stvarne“ ili „proizvoljne“, metodološki je neizbježna, ali ne i nepomirljiva u smislu, formalno-logičke, s jedne, i laičke isključivosti, s druge strane.
Ukratko, znanost je po vlastitoj vokaciji okrenuta istini i ukoliko takva želi i ostati, mora biti otvorena za sve korelativne mogućnosti Svijeta i biti spremna da napusti postmodernistički neodrživo stanovište dogmatizma i isključivosti bilo koje vrste. Tek tim samootvaranjem ona prodire u središte samog života. Jer, samo “u životu” nauka je kod kuće. Izvan života, nauka nema, niti može imati – ikakvog smisla. Time, pojednostavljeno govoreći, izlazimo na ravan Spužićevog pitanja „odnosa onoga što se zamišlja … s jedne strane, i s druge, šta se zaista nalazi u prirodi, dakle nezavisno od zapažanja i jastvenog mišljenja“ i „kako prevazići jastveno osmišljenu stvarnost od strane nekog ‘Ja’, koje je također nekakva stvar …“?
Prividno neizbježno, ali, čini se da, upravo ta stvarnosnost jastva, traži dvostruku predodžbenu otvorenost: ka onom „jastvenom“ i onom „nejastvenom“. Jer, žmireći se ništa bitno ne otkriva: u mraku sljepila, pa i onog metodološkog, dolazi do potiranja svih razlika (“u mraku su sve krave crne”, Hegel), a sam opip (iskustvo, eksperiment), bez adekvatne teorije (jastva), nudi nam opipljive datosti, ali opterećene nepouzdanim nagađanjem njihovog smisla. Tek u svjetlu kritički utemeljene teorije, iskustvene činjenice dovode istinu svijeta do riječi. Stoga je svako reduciranje znanstvenog postupka, na samo jedan pol znanstvenog kontinuuma teorija-praksa (čovjekovito-nečovjekovito) životno neodrživo.
Na povijesno poznatom primjeru, fascinantnog francuskog matematičara i teorijskog fizičara Poenkarea (Henri Poincare), pokazala se katastrofalna pogubnost stanovišta eksperimentalne isključivosti, odnosno slijepe spremnosti da se (a priori), precijeni važnost eksperimentalnih nalaza (Kaufmannovi ogledi); i da ih se uzme za dovoljan razlog donošenja zaključka “kako princip relativnosti možda ne vrijedi onako kako se do tada mislilo“, čime je Poenkare propustio jedinstvenu povijesnu priliku da realizuje ono što je, poslije njega, učinio metodološki fleksibilniji duh mladog Alberta Ajnštajna. Naime, nisu rijetka mišljenja da je teorija relativnosti, u svojoj konačnoj formi, bila Poenkareu toliko blizu (“na dohvat ruke”), i da je pravo pravcato čudo kako mu se dogodilo da ne izvede do kraja “sve konzekvence koje su u izvjesnom smislu već bile sadržane u njegovim razmišljanjima“, i “kako da nije napravio korak koji se gotovo nametao, i koji je u datoj situaciji zapravo bio najprirodnije rješenje.” (N. Sesardić). To je uglavnom suština čuđenja što ga brojni historičari znanosti izražavaju nad činjenicom da mu je “ispred nosa” pobjeglo otkriće specijalne teorije relativnosti.
Blizina mogućeg otkrića, koje mu je ipak izmaklo, snagom svoje nevjerovatnosti, naprosto tjera analitičare da traže nepojmljive razloge, zahvaljujući kojima je Poenkare ostao – “kratkih rukava”. Tako Goldberg, jedan od mnoštva začuđenih, svoje objašnjenje zasniva na činjenici da Poenkare, iako konvencionalist u filozofiji, ostaje empirist u fizici, te u skladu s tim stanovištem, na princip relativnosti “gleda kao na zakon koji je indukcijom izveden iz iskustva, a ne kao princip – u smislu konvencionalističke filozofije”. Tim primjerom na tragu smo konačnog rasvjetljavanja učinaka koji proizlaze iz krutog pristajanja naučnika uz stanovište objektivizma (resp. „nejastvenosti“, „nečovjekovitosti“).
Svoje uvjerenje da je “eksperiment jedini izvor istine i da nas samo on može naučiti nečem novom“, Poenkare je platio propuštanjem jedinstvene prilike da bude autor jednog od najvećih otkrića u povijesti svjetske znanosti. Ajnštajn, koji, u svom racionalističkom oprezu, nikada nije pokazivao sklonost da bezrezervno stane iza rezultata eksperimentalnih nalaza – analizirajući odnos teorije i empirije u znanstvenom radu – bio je sasvim jasan kad kaže: “Čak i kada bi savijanje svjetlosti, kretanje perihela i pomak spektralnih linija bili nepoznati, gravitacijske jednadžbe bi još uvijek bile uvjerljive jer one izbjegavaju inercijalni sistem (fantom koji djeluje na sve, ali koji sam ne trpi nikakvo djelovanje). Zaista je prilično čudno da su ljudi obično gluhi za najjače argumente, a da uvijek teže da precjenjuju tačnosti u mjerenjima”.
U tom smislu, zanimljivo i nezaobilazno je objašnjenje Kesvanija (G. Keswani), koji, ogromno i izuzetno znanje iskusnog Poenkarea (neočekivano, ali psihološki pronicljivo), interpretira u smislu parazitarnog faktora: u činjenici da je svoju teoriju formulirao kao vrlo mlad, Kesvani nalazi mogućnost da Ajnštajn, možda, i nije bio dovoljno svjestan (spužićevski: nije imao predodžbu), problema vezanih za svu težinu revolucionarnosti svog rješenja. On je vidio “samo ono što je te 1905. trebalo vidjeti“, dok je Poenkare – kaže Kesvani – „sagledao stvar u cjelini, sa dugim sjenkama sumnje” (with long shadows of doubt), koje su ga spriječile da načini onu vrstu povijesnoznanstvenog iskoraka što ga je učinio mladi i “nadobudni”, eksperimentom neopterećeni Ajnštajn. Dio objašnjenja, za „nečovjekovitošću“ proćerdano otkriće Poenkarea, može se naći i u njegovim vlastitim radovima, kad – u poglavlju “Hipoteze u fizici“, (La science et l’Hypothese, 1902.) – nedvosmisleno saopštava da se, u naučnom radu, nije moguće zadovoljiti samim eksperimentom, budući da opažanje bez generaliziranja nije ništa.
Međutim, stvar nije tako crno-bijela kako se čini.
Greške nastale ranijim generalizacijama, razmišlja Poenkare, naknadno “čine čovjeka sve opreznijim pa on sve više opaža i sve manje generalizira“. Tako, zahvaljujući iskazu samog Poenkarea, naslućujemo frojdovski dio tajne njegova neuspjeha. Ovdje, dakle, subjektivni („jastveni“; „čovjekoviti“), faktor potisnutog straha (prisutan u formi opreza od moguće pogreške), pokazuje jaku tendenciju da se probije na površinu, do same svijesti znanstvenika. A onda taj faktor (strah, oprez, sumnja), nerijetko – i kao-uza-zid – naprosto prikivaju istraživača uz eksperiment. U tome strahu („oprezu“), nalazimo „jastveni“, „čovjekoviti“ razlog automatskog prijanjanja uz eksperiment („nejastvenost“; „nečovjekovitost“), kao konačni filozofski stav i odlučujući kriterij opredjeljenja u izboru vlastitog metodološkog stanovišta nekritičkih objektivista.
Međutim – i time dolazimo do dijalektičke prirode tog prividnog paradoksa – za razliku od Poenkarea, čija je svijest o nedovoljnosti samog eksperimenta, izgleda, bila teorijska („jastvena“; „čovjekovita“), Ajnštajn je posjedovao i praktičnu („nejastvenu“; „nečovjekovitu“), svijest o značenju teorije, tj. važnosti “pojmovnih shema” kao “općih sistema apstraktnih stavova koji govore o uvjetima međusobnog odnosa empirijskih fenomena”, bez kojih zaspali istraživač biva lišen adekvatnog pojmovnog okvira, a samo istraživanje (p)ostaje slijepo i neefikasno. Sve u svemu, i na tragu hermeneutike samorazumijevanja samog autora, spis „Filozofija o predožbama“, valja vidjeti i čitati kao pokušaj „nepristrasnog pristupa stvarnom i izmišljenom svijetu života, kao i inače svijetu stvarnosti“.
Naravno, izvan neizbježnosti recenzentski reduciranog osvrta, ostaje nepomenuto čitavo mnoštvo autorovih pogleda, stanovišta, pojmova, kategorija ovog spisa (četverorazmjernost prostor-vrijeme; n-razmjernost prostor-masa, npr.) i na budućem čitaocu je, da ih pažljivo i kritički ozbiljno sagleda, kako bi, nakon iščitavanja knjiške forme spisa, vlastitu sliku svijeta obogatio novim saznanjima, pitanjima, potvrdama i dekartovski nadahnutim sumnjama koje potiču na daljnja razmišljanja, predočavanja i pisanja. To ovom rukopisu daje za pravo da sam sebe preporuči budućem Izdavaču za njegovo knjiško koričenje.
I još nešto: kad bi ga čitali u nekom virtuelnom semantičkom ogledalu, dajući potpuno obrnuti predznak svakom njegovom stavu, viđenju i iskazu, ovaj spis ne bi ništa izgubio na svojoj zanimljivosti i epistemološko-hipotetičkom potencijalu. Jer, na kraju svih krajeva, ovo je – kako ga lično doživljavam – napor Čovjeka (shvaćenog kao samosvijest Materije), koji, radoznalo i egzistencijalno-pragmatski, nalakćen nad samim sobom, pokušava – misliti sebe samog.
Sutješčica, maja 2023.
PS
Logikom literarno-semantičke inercije našeg jezika, čini mi se da bi naslov „Filozofija predodžbe“ (kao u slučajevima „Filozofija čovjeka“; „Filozofija matematike“; „Psihologija umjetnosti“, „Psihologija ličnosti“, itd. itd.), bio adekvatniji autorskom sadržaju spisa. Naime, naslov „Filozofija o predodžbama“, implicite sugerira da je u pitanju zbornik radova, izabrani pregled filozofskih pogleda „o predodžbama“.
Naravno, ovo je samo moja lična opaska, a stvar je autora da izabere i konačno odluči.
