Kada se rodiš u Donjoj Mahali, preseliš na Đikovinu, odakle se skotrljaš u Zalik, pa nastaviš u Brankovcu, onda i nije čudo što dišeš s gradom, znaš svaku kockicu iz Titove, ne vidiš crvene linije podjela, nego sve dobre ljude koji su grad pravili gradom. Zavolio rukomet zbog starijeg brata, ali se ipak, još u jedanaestoj, odredio za kimono odoru karatea. Biće i zbog svog prvog trenera Martina Rajića, kojem duguje sve što je ostvario i naučio i o karateu i o životu.
Sve je počelo u Osnovnoj školi „Osman Đikić“ i u Karate klubu „Mostar“, gdje su ga, zbog preglasnog disanja, Ćirom prozvali. Ćiro će, kao ona lokomotiva sedamdesetih, već u sedamnaestoj postati najmlađi član prve ekipe, osvajač juniorskog prvenstva BiH, i pojedinačno i ekipno. Onda je stigao i poziv za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, učešće na Evropskom prvenstvu u Švajcarskoj, pa upis na Mašinski fakultet, vojska, karate…, i stalno karate. Nižu se uspjesi, dva puta seniorski prvak BiH, 1989. godina, Titograd i seniorski prvak Jugoslavije u srednjoj kategoriji, a sve to ponovio i naredne godine srebrenom medaljom u Novom Sadu, pa učešća na evropskom prvenstvu…
Zna dobro Senad da rezultati mogu doći samo mukotrpnim radom i odricanjem, pa u sali i na treninzima svaki dan sagorijeva više od pet sati. Valjalo je uvijek biti u vrhunskoj formi, na treninzima gubio i po tri kilograma jer je trebalo očuvati onih 73 kg za srednju kategoriju i vrh jugoslovenskog karate sporta. Za razliku od drugih prvotimaca, kao jedini Mostarac, bez ikakvih primanja i novčane naknade. Možda ga je već tada sport i život, od 1980. do 1990. godine, pripremao za ono što će se dogoditi koju godinu kasnije.
Onda, kao i polovini preostalih Mostaraca, septembra 1993. godine rat mu odredio da s familijom krene u prekookeansko izbjeglištvo. Ako mu je kao dječaku bilo neobično često mostarsko preseljavanje, tada je, sa suprugom Dženitom, Dallas i SAD bilo utočište gdje je valjalo saditi novo korijenje, ne znajući hoće li se tamo ikada primiti i šta će ga sve strefiti. Sanjao ili ne sanjao američki san, valjalo je sve nanovo i ispočetka. Jezik, besparica, smještaj, posao, koji nije birao, bile su prve izbjegličke muke kako bi, možda nekad, Dallas postao ono što mu je Mostar već odavno bio. U tom periodu, i u Kanadi i u SAD-u, većina naših vozili su ogromne kamione ili bili dostavljači pica. Senada je zapalo ovo drugo, kod dobre familije Radončić, pa je valjalo opet iznova ili onako kako je i koliko trenirao u mostarskoj osnovnoj. Krenuo je na kurseve jezika i programiranja, pice zamijenio kompjuterom, a u novi život ušetao mu sin Bakir i uljepšala ga kćerka Jasmina (oboje njih su, nažalost, po povratku u Mostar morali natrag u SAD jer za mlade i školovane Bosna i Hercegovina nije pravo odredište). Zaradio je tako slobodne vikende, i nije išao u ribolov i restorane, a gdje bi drugo već u sportsku karate dvoranu kod vodećeg američkog karatiste i trenera Breda Webba. Iz te dvorane Senad uskače u Texas reprezentaciju s kojom osvaja ekipno prvenstvo SAD-a.
Dok se pitao je li to počeo njegov američki san, porodične prilike i žal za Mostarom odredili su mu da se 2002. godine ponovo vrati Neretvi i Starom. Vratio se gradu jer vjeruje da Mostar još uvijek postoji. Makar satkan u našim dušama. A u stvarnosti???
Počinje raditi na projektu USAID-a na implementaciji softverskog rješenja za trezorsko poslovanje budžetskih korisnika u BiH. Poslije završetka projekta osniva svoju IT firmu i radi na održavanju softvera na državnom nivou. Na nekoliko projekata je IT konsultant, direktor predstavništva, programer na kompjuterima, ali prije svega sportista kome su godine samo zbir netačnih podataka i ulaznica za nova sportska dostignuća i medalje.
Potvrđuje to Senad i u pedeset i nekoj, kada se počinje takmičiti u grupi veterana. „Godine 2023. osvajam titulu prvaka BiH u katama. Iste godine treće mjesto u borbama za veterane u Tirani na Balkanskom prvenstvu. Sljedeće godine, opet na Balkanskom prvenstvu, titula prvaka u borbama u kategoriji 85 kilograma. U junu 2025. postajem prvak Teksasa za veterane u borbama i katama, a onda te iste godine moj najveći sportski uspjeh – osvajam i titulu prvaka SAD-a u kategoriji borbe i kate“, kazuje Senad.
Danas svoje slobodno vrijeme najradije provodi u KK „Mostar“, gdje pored glavnog trenera Saliha Grbića trenira mlađe kategorije i sprema se za neka nova veteranska takmičenja.
Vrijeme prolazi, može i da svisne, ali ni Senad Ramadanović ni mnogi drugi širom dunjaluka nikad neće razumjeti zašto su zaljubljeni u Mostar. Valjda imaju ono mostarsko srce što čuva uspomene i niko ih nikad zaboraviti ne može.
U Mostaru si, i kad padaš i kad rasteš, svoj na svome. Ili ti se to samo čini.
