Osim što je dnevnik prožet autorovim odnosom prema vlastitoj smrtnosti, knjigu određuju i meditacije o genocidu (prije svega tekućem u Gazi), koje se javljaju kao refren. Kebo kaže da je najvažnije filozofsko pitanje kako živjeti u vremenu genocida? Ono znači i: kako ne živjeti u vremenu genocida?, s obzirom da se neprestano ponavlja. Dakle, Kloven je, uz ostalo, knjiga o jednom vremenu prepunom nasilja, smrti, koja slavi život i eros, seks. Ozrenovski paradoks. Ali samo jedan od mnogih. Trenutno mi pada na pamet još jedan: Kebo je jedini autor, koji ima milerovski senzibilitet (mislim na Henryja), a istovremeno je feminista, nije macho (kao H.Miller). Prije nego što pročita ovu knjigu, čovjek bi pomislio da je to nemoguće. Dobra proza je uvijek nemoguća.
(Haris Imamović: U tajnom društvu Ozrenovih čitalaca)
